Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. Oni su se, prvi put u Hrvatskoj, predstavili Nordijskom misom, djelom koje je baš za taj zbor napisao jedan od najznačajnijih suvremenih švedskih skladatelja Sven-David Sandström. Najveći dio skladbe pjeva zbor a capella, no tu i tamo, poput vrpce u dugoj plavoj kosi neke nordijske vile, zacrveni se dionica violončela upletena među ljudske glasove.
Zbor iz Kopenhagena u kojem pjevaju probrani profesionalni pjevači iz više nordijskih zemalja sa sobom je u Zagreb dovela danska kraljica kao dar u kojem su uživali uzvanici svečane kraljevske večere u hotelu Esplanade. Tamo je maestro Dahl sa svojim ansamblom izveo lijep, prigodan i nipošto prezahtjevan programom.
Ali, doletjevši s raznih sjevernih strana pjevači su se u Zagrebu okupili tri dana ranije nego što je od njih zahtijevao kraljevski angažman. Na svoju inicijativu i u vlastitoj organizaciji, uz malu pomoć ovdašnjih prijatelja, odlučili su Zagrebu donijeti vlastiti dar.
Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo. Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira
Premda izvan službenog programa i protokola kraljevskog posjeta, u kojem su najbrojnija bila upravo kulturna događanja, nastup ovih pjevačkih poslanika bio je jedan od najdragocjenijih darova i prvorazredni umjetnički događaj “danskog tjedna” u Hrvatskoj.
Koncert je bio oglašen tek s nekoliko plakata i usmenom predajom među glazbeničkim svijetom, o čemu je volonterski predano osobito brinula Ivana Srbljan. Sjajna zagrebačka mezzosopranistica ovaj se put sva dala u službu tuđih glasova, a neke je slušatelje doveo i naš proslavljeni violončelist Valter Dešpalj zato što je u ulozi solista nastupao njegov sjajni danski učenik Toke Møldrup.
Uglavnom, crkva je u 20 sati bila ispunjena mirisom tamjana, zaostalim od liturgije, i publikom. Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo.
Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira.
Nikada nisam čuo suvremenu vokalnu glazbu koja je u tolikoj mjeri sljubljena i saživljena s riječima kao u Nordijskoj misi Sven-Davida Sandströma.
Veliki opus tog skladatelja, rođenog 1942. godine, posljednjih desetak godina naročitu pažnju privlači oratorijskim djelima koja preuzimaju liturgijski tekst i formu velikih djela Johanna Sebastiana Bacha poput Velike mise (u h-molu) i Muke po Mateju, kao i nešto manjih kantata i moteta.
Na obali oceana širokog nekoliko stoljeća, Sandström tako s ljubavlju dočekuje i prihvaća riječi pristigle u brodovima od glazbe, pa im onda gradi nove arke za novo vrijeme i putovanja.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta. Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo
Ne manjka mu ni dara, ni smjelosti s kojom se odvažio napisati i novog Mesiju i veliki Requiem. Prije osam godina praizveden mu je oratorij “Riječ – muka” u kojem je spojio biblijske tekstove sa stihovima švedske pjesnikinje Katarine Frostenson.
Međutim, u Nordijskoj misi, praizvedenoj u svibnju ove godine u Bergenu, nema ni biblijskih, ni liturgijskih tekstova. U toj sasvim čudesnoj misi nema riječi koje bi bile svete samo zato što stoljećima oblijeću oko oltara. Autor riječi Nordijske mise još je živ i piše o svakodnevnim i vječnim stvarima u životu ljudi, kamenja i zvijezda. On je švedski pjesnik Tomas Tranströmer koji je 2011. počašćen Nobelovom nagradom za književnost, a mi u Hrvatskoj 2013. njegovom zbirnom knjigom “Pjesme i proza” u nagrađivanom prijevodu Sonje Bennet i izdanju Frakture.
Nije dovoljno reći da je Sandströmova glazba u dosluhu s Tranströmerovom poezijom. Ona se sa stihovima rodila i rasla nečujno sve dok je skladatelj nije prepoznao, zapisao i oživio.
Sandström sklada onako prirodno i jednostavno, i onako tajanstveno, lucidno i mudro kako Tranströmer piše. I jedan i drugi savršeno barataju različitim registrima, od sitnog cvrkuta brzih poteza, do isklesanih svečanih portala nad procesijama polaganih nota.
Velik je to i neobjašnjiv dar i pjesniku, i skladatelju, i slušatelju kada u glazbi i riječi podjednako snažno i uvjerljivo oživi svaka slika i značenja koja se kroz nju proziru: od šalica espressa koje “gledaju u sunce bez treptaja” ili “velikog prljavog leptira” od novina na stolu, pa do “sazviježđa što topću u stajama gore nad stablom” i jutra koje “stavlja svoje zrake u bravu i otvara vrata mraka”.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta.
Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden”
U Nordijskoj misi Bog se spominje svega dva-tri puta, ali ga ima posvuda, a najčešće u čovjeku, poput onog koji je upravo ustao iz ljubavne postelje pa “hoda brzo od sreće, cijeli mu je grad nizbrdica, i svi se iza podignutih ovratnika smiju i svi upitnici pjevaju o Božjem postojanju”. Ili poput onog glasa koji u snu pjesniku kaže: “Postoji jedan dobar. Postoji jedan koji sve gleda bez mržnje”.
Gosti iz zemlje koja u kulturu godišnje ulaže više od tri milijarde eura (!) dijelili su nam brošure s izvornim švedskim tekstom i engleskim prijevodom male antologije Tranströmerovih stihova uglazbljenih u Nordijskoj misi. To sam iskoristio za jedan pokus.
Otkad sam se zalijepio za izvanrednu dansko-švedsku televizijsku kriminalističku seriju Most, želim nekoga pitati razumiju li se stvarni Danci i Šveđani uistinu tako dobro i lako kao detektivi Saga Norén iz Malmöa i Martin Rohde iz Kopenhagena?
Zato sam jednog člana zbora zamolio da mi napiše danski prijevod švedskih riječi u koje sam upro prstom: “Gud skriver i sanden”. Nasmijao se i rekao da se to na danskom piše potpuno isto, ali da takva identičnost riječi, od kojih mnoge doista jesu jako slične, ipak nije pravilo nego prije iznimka.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden.”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Najveći razlog za ponos ovih dana dali su mi Križevci
- Razlog zašto Trump ne priznaje poraz
- Za Trumpa je sve to jedan veliki “reality-show”
- Koronavirus zastire sve obzore i guši mnoge druge važne teme
- Zakletva nad lijesom ubijenog francuskog profesora Patyja
- Jedan važan uvjet za podršku premijeru Plenkoviću
- Aleja velikana je ona u kojoj leže ljudi poput Franje Marića
- U društvu i paralelnom svemiru naše neizmjerno bogate elite
- Mirogojska grobnica za ubijene kriterije i snove
- Beethoven proglašen simbolom rasizma
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.