Tomislav Šola
Pišem ovo za nekog imaginarnog čitatelja. Rado bih da je kustos, ali ne vjerujem da će takav stići (i do ovog štiva). Možda je neki dobronamjeran radoznalac, ma neka mu/joj bude.
U ova nevoljna vremena čini mi se da je teoretizirati o baštini, valjda po naravi okolnosti – slika dosade. Komu to treba? No haj’mo reći ponešto, a da ne bude kazna radoznalom, slučajnom čitatelju.
Biti kustosom, bibliotekarom, arhivistom ili konzervatorom, nije profesija nego slijed baštinskih zanimanja. Ako vam se tvrdnja čini zdravorazumskom – nije!
Svi nabrojeni u pravilu vjeruju da su zasebne profesije i samo rijetki među njima vjeruju da trebaju biti ujedinjeni zajedničkom obrazovnom bazom i stručnom strategijom. Profesije su partneri društvenog ugovora, branitelji protiv prijetnji kojima su izložene zajednice, a evo ovdje jedne koja, čini se, nikad neće biti rođena.
Ipak, je li moguća i kakva bi trebala biti profesija kojoj bi ove djelatnosti bile tek specijalistička područja? Naizgled nevažna, nepotrebna i retorička, ova će pitanja biti predmet rasprave, i teorije i prakse, u dekadama koje slijede. Ako prežive šanse.
Sad bi benevolentnom čitatelju kojeg muzeji osobito ne zanimaju trebalo ponuditi i dobar razlog.
Pa evo – svijetom umjesto političara i vlasnika multinacionalnih kompanija trebaju vladati profesije. One jedine mogu iz ljudskog iskustva ”izvući” argumente za strategiju zdravog, održivog društva. Dovoljno nepristrane i neovisne o političkim mijenama, mogle bi u ime većine ponijeti tu odgovornost.
Ipak, zašto bi građanin koji biblioteku gleda kao na posudionicu knjiga, koji nikad nije kročio u arhiv i koji u muzej svrati tek tu i tamo, mislio da je bitna neka hipotetska profesija koja bi se bavila baštinom.
U jednoj rečenici: Zato jer je vraški važno tko u društvu upravlja javnom memorijom, onim što će društvo smatrati bazom svih odluka za sadašnjost ili budućnost. Zato jer je kultura na dnu prioriteta, a samo zemlja u kojoj je kultura važna, može biti i razvijena.
Da bi ih itko čitao, kolumnisti kojima je stalo, izlože se riziku da govore o posve konkretnim okolnostima. Taj rizik čini štivo napetijim, a njihov napor poštenijim, bar utoliko što se odriču komfora sigurnosti.
Valjda bih i ja, manje hrabar da se izložim agresivnim reakcijama, trebao reći nešto kao odgovor na implicirano pitanje ”A gdje smo tu mi?”. E, pa nigdje. Mi smo krizna, neuspjela sredina s dna EU ljestvica.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nepostojeći čuvari iskustva u ugroženom svijetu
- Profit je iskušenje, zarazno i razorno za baštinu
- Razjedinjena vojska bez zapovjednika i strategije
- Savršen primjer temeljite strukovne i građanske kulture
- Vrijednost inovacije – ”Zagreb dok ga još nije bilo”
- Prošlost je koristan pratilac, ali zlokoban vođa
- Javna memorija uči nas o građenju i razaranju, ratu i miru
- Poružnjivanje Hrvatske je uzelo toliko maha da zaprepašćujuće
- Javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije
- Kao da smo odlučili svemu spustiti vrijednost
