Pišem ovo za nekog imaginarnog čitatelja. Rado bih da je kustos, ali ne vjerujem da će takav stići (i do ovog štiva). Možda je neki dobronamjeran radoznalac, ma neka mu/joj bude.
U ova nevoljna vremena čini mi se da je teoretizirati o baštini, valjda po naravi okolnosti – slika dosade. Komu to treba? No haj’mo reći ponešto, a da ne bude kazna radoznalom, slučajnom čitatelju.
Biti kustosom, bibliotekarom, arhivistom ili konzervatorom, nije profesija nego slijed baštinskih zanimanja. Ako vam se tvrdnja čini zdravorazumskom – nije!
Svi nabrojeni u pravilu vjeruju da su zasebne profesije i samo rijetki među njima vjeruju da trebaju biti ujedinjeni zajedničkom obrazovnom bazom i stručnom strategijom. Profesije su partneri društvenog ugovora, branitelji protiv prijetnji kojima su izložene zajednice, a evo ovdje jedne koja, čini se, nikad neće biti rođena.
Ipak, je li moguća i kakva bi trebala biti profesija kojoj bi ove djelatnosti bile tek specijalistička područja? Naizgled nevažna, nepotrebna i retorička, ova će pitanja biti predmet rasprave, i teorije i prakse, u dekadama koje slijede. Ako prežive šanse.
Sad bi benevolentnom čitatelju kojeg muzeji osobito ne zanimaju trebalo ponuditi i dobar razlog.
Pa evo – svijetom umjesto političara i vlasnika multinacionalnih kompanija trebaju vladati profesije. One jedine mogu iz ljudskog iskustva ”izvući” argumente za strategiju zdravog, održivog društva. Dovoljno nepristrane i neovisne o političkim mijenama, mogle bi u ime većine ponijeti tu odgovornost.
Ipak, zašto bi građanin koji biblioteku gleda kao na posudionicu knjiga, koji nikad nije kročio u arhiv i koji u muzej svrati tek tu i tamo, mislio da je bitna neka hipotetska profesija koja bi se bavila baštinom.
U jednoj rečenici: Zato jer je vraški važno tko u društvu upravlja javnom memorijom, onim što će društvo smatrati bazom svih odluka za sadašnjost ili budućnost. Zato jer je kultura na dnu prioriteta, a samo zemlja u kojoj je kultura važna, može biti i razvijena.
Da bi ih itko čitao, kolumnisti kojima je stalo, izlože se riziku da govore o posve konkretnim okolnostima. Taj rizik čini štivo napetijim, a njihov napor poštenijim, bar utoliko što se odriču komfora sigurnosti.
Valjda bih i ja, manje hrabar da se izložim agresivnim reakcijama, trebao reći nešto kao odgovor na implicirano pitanje ”A gdje smo tu mi?”. E, pa nigdje. Mi smo krizna, neuspjela sredina s dna EU ljestvica.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
- Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
- Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
- Važnost dobro izabranog uvida
- Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje
- Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (2)
- Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (1)
- Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (2)
- Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (1)
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (2)