Danas nisam dobre volje. Eto tako se ponekad dogodi da nisam dobre volje. Svašta me smeta i ne vidim poboljšanja. Svijet koji znam ruši se i propada poput pijeska u satu. Kako ja obično pišem o politici i društvu, a nevješt sam u prikrivanju gađenja, tako sam i slab u izmišljanju opravdanja za tamne misli i prognoze.
Moram zamoliti čitatelje koji su, poneseni lijepim vremenom i ukidanjem mjera, dobre volje i nadaju se spasu turističke sezone, ne očekuju smanjenje mirovina, koji ne primjećuju puzajuću inflaciju i ne opažaju da su se ljudi doslovno izolirali od društva, posla i zamisli, ljude koji su jednostavno danas dobre volje – da ne čitaju dalje.
Meni je kap koja je prelila čašu bila osorno ruganje Andreja Plenkovića zastupnicima Skupštine Grada Zagreba. Lijepo počešljan, s dobrim odabirom naočala koje mu daju dojam intelektualca, vjetrom u kosi i podrugljivim osmijehom, trijumfom moći nad izigranim zastupnicima koji su bez razloga poniženi sudjelovali na tobožnjoj sjednici koja je odlučivala bez njih.
Skupština, predstavničko tijelo građana Zagreb, pretvorila se u krnji zbor ortaka koji samo glume da su izabrani, da rade prema statutu i pravilima. Scena je toliko apsurdna, da je premijer svojim nastupom samo naglasio svoj stav: sve za sebe, koalicije s vragom ako treba, ostati na vlasti bez obzira na cijenu.
Moram zamoliti čitatelje koji su, poneseni lijepim vremenom i ukidanjem mjera, dobre volje i nadaju se spasu turističke sezone, ne očekuju smanjenje mirovina, koji ne primjećuju puzajuću inflaciju i ne opažaju da su se ljudi doslovno izolirali od društva, posla i zamisli, ljude koji su jednostavno danas dobre volje – da ne čitaju dalje
No Plenković nije postao maneken time što se ruga Radi Borić i Anki Mrak Taritaš. U kutovima njegovih očiju, kad u pratnji zaštite odlazi u svoju bansku rezidenciju, vidi se zloba.
Nije on samo izgubio privid uglađenog karijernog diplomata i odgojenog čovjeka. On je izgubio pravo da proziva druge za prostački rječnik, nema pravo braniti se da je emocionalno pretjerao ljutitim riječima.
On je htio istaknuti svoju vitkost i ljepotu, prikazati se kao čovjek bez dlake na jeziku, a pokazao se kao prostak koji se ruga, podcjenjuje i vrijeđa druge. Neka pogleda oko sebe i navede koje su škole završili njegovi ministri i župani, što su u životu radili. On im daje primjere praznim govorima kojima izbjegava pitanja.
Novinarima je nadmoćan, jer on se dogovara s njihovim urednicima na zatvorenim sastancima. On je zapravo ovim nastupom proglasio Milana Bandića svojim vjernim saveznikom, dao podršku njegovim prijedlozima i manevrima ismijavanja oporbe (u koju bi, a ne usudi se) trebala spadati i njegova stranka.
Pa on se pokazao kao slab premijer bez većine, bez kuraže da ostane u manjini. Ne mogu vjerovati da želi izgubiti izbore, znam da je inteligentan, no nisam slutio da pokazuje mane karaktera, prikriva bijednost i pravi se važan, ruga se jer misli da je moćan.
I drugi su mislili da su moćni, da su vječiti jer su manevrima eliminirali svoje konkurente s desnice, a on sad glumi opakog i hrabrog momka kojem se ne smiješ zamjeriti. Zato on prostački napada na slabije one koji vjeruju u ono što kažu.
On žuri u izbornu kampanju. Želi podjele i sukobe, kroz prste mu cure zrnca pijesaka strateških uspjeha. Nije se pokazao kao političar europskog formata. Nije se pokazao kao vođa i pomiritelj.
On s boji da će izgubiti glasove onih koji su ga redovito podržavali (voljeli?) – hrvatske nacionalističke desnice koja si je prigrabila epitet domoljublja, koja želi pokopati demokraciju i zaustaviti demokratizaciju. Kako elegantno prešućuju grabežljivost mađarske ”neliberalne” demokracije!
On kao da uči od Tita – malo lijevo, malo desno – a zapravo je nesvrstan autokrat. No nije on taj format.
Njegova agresivnost nije samodopadnost već je proračunato poliranje vlastitog lika. On ne oklijeva oklijevati što onda povremeno prikrije rečenicom ”pišite odluke” ili ”predsjednik laže”. Kaže da je Račanova vlada legalizirala ustaški pozdrav, a da je Milanović bio dužnosnik u ministarstvu. Pa i on je tada bio u tom ministarstvu.
Kaže da je Milanović to mogao izmijeniti kada je imao saborsku većinu, pa nije. On sada ima saborsku većinu (ima li?) pa ne čini ništa. Suprotno, ”hrabro” formira povjerenstva i stožere perući ruke od eventualne odgovornosti.
No naglasiti osobne zasluge ne propušta. Otuda gard hrabrog i odlučnog vođe. ”Držite me da ga ne ubijem” kunktatorska je parola glumljene odvažnosti u krševitim krajevima zaobalja. Novinari neće pitati dokaze i motive, zaboravit će se dotadašnja obećanja i najave, jer u politici medij plaćanja nije istina već moć. I tako na izbore.
Pa primijetili smo mi njegov neuspjeh (debakl?) sa summitom europskih vladara. Nije bilo sastanka, izostalo je njegovo likovanje i govor velikim liderima Europe. Najavljeni ciljevi nisu se ostvarili.
Danas nisam dobre volje. Eto tako se ponekad dogodi da nisam dobre volje. Svašta me smeta i ne vidim poboljšanja. Svijet koji znam ruši se i propada poput pijeska u satu. Kako ja obično pišem o politici i društvu, a nevješt sam u prikrivanju gađenja, tako sam i slab u izmišljanju opravdanja za tamne misli i prognoze
Makedonija i Albanija imale su slabog zagovornika, čovjeka čija je zvijezda zgasnula na europskom nebu onda kada je pokušao iskoristiti svoju poziciju osobe koja izvršava dogovore o kadroviranju Europske komisije i Parlamenta. Umjesto da se nametne kao sposoban velikan i državnik koji nadmašuje značaj svoje zemlje, pokazao je da je njegova politika stvaranje osobne vlasti.
On se ne lišava svoje desnice jer misli da veličaju nacizam, već zbog toga što ih stvara i ruši da bi imao više vlasti. Ma čekajte, zar kod ranijeg takvog summita naši desničari (samoproglašeni) nisu nosili guske Savskom ulicom? Ili su to bili liberali i lijevi ekstremisti? Pa to se on pravi.
Vjerojatno se u Europi žali da mu narod, zaostao i zatucan, neće vjerovati ako se ne pokaže kao nacionalist. Ovdje crta planove kakve vole u Bruxellesu, ali ih ne realizira niti to smatra ozbiljnim planovima. U konobi i kleti on se žali da je bio neshvaćen u socijalizmu, ponižen kad je Picula bio ministar, prognan u Nedođiju k’o Napoleonov konzul u Travnik.
Nije on to sve prebolio niti nadrastao. Kad se domogao vlasti pokazao je svoju narav, rugajući se oporbi, rugao se njihovoj prividnoj nemoći, jer je mislio da ima posla sa salonskim intelektualcima, a ne aktivistima i volonterima.
Pita Tomaševića gdje je bio kad je bio potres. Tomašević, student Cambridgea, dijelio je hranu stradalima cijeli dan i noć, dok je Plenky smišljao kako će prevariti Bandića ili Bandić njega.
Njemu trebaju podjele i ratovi, ideološki obračuni. Prvo on i Božinović vrijeđaju Bernardića pa se zgražaju kad im on uzvrati isto. Ide se tući u Saboru, ali ne želi stati pred Grbina, nego ide šakama slabijeg uvjeriti da je on gazda. Pa to je sve igrokaz i prozirna gluma pred izbore.
U izborima HDZ treba izgledati moćno, biti desniji od desnice, luđi od domoljubnih fanatika, branitelj vjere i milodara.
Ne može baš pridobiti razumne i poštene te im treba usaditi virus političke manipulacije, širiti tvrdnju svi su isti, ljevica je rascjepkana i ne može se ujediniti (a vidi tek desnicu!), što je zapravo neistina, treba zgaditi politiku svima i mirno vladati, tvrditi da se nema za koga glasati i potiho time navoditi da treba glasati za njih).
Govoriti da su za jedinstvo hrvatskog naroda, a nastojati sve podijeliti. Govoriti o interesima hrvatskog naroda, a većinu skupljati kod zastupnika manjina i jeftinih žetončića.
Praviti se moćan, a stalno se naginjati nad ponorom i padom pa opet izmigoljiti, stvarati drsku samosvijest i osjećaj da je jači od sudbine, da se blentavom narodu stalno mogu prodavati šljive pod jabuke, da se sve začas zaboravi i da treba ići dalje.
Tako objektivni porazi ne bole, uvijek se igra na oba ishoda, misli on ”meni uvijek dobro pa ma kako ispalo”. Tako se gomilaju mali porazi i razočaranja, tako normalne reakcije ljutnje postaju znak loše naravi, šalama se nitko ne smije i igra pred publikom postaje smisao sama sebi.
Čemu ta laž? Zar je doista dovoljno vladati, a ne biti vladar? Postavljati si velike planove i zadatke, a zapravo velike ciljeve pretvarati u rutinske zadatke, te zadatke davati drugima, sitnim i povodljivim ulizicama koje ponekad smijeniš, a ponekad braniš da bi te više slušali i bili primjer još gorim speleolozima vlasti.
Ciljevi su ništa, kretanje je sve, ničemu se ne teži, sve se može iznevjeriti i izigrati, i onda sve kao u Shakespeareovim dramama i njihovim krvavim raspletima, gdje se prema van vidi tek gramzivost i volja za moć, a prema unutra rasap ličnosti i karaktera. Takva je današnja hrvatska vlast.
Meni je kap koja je prelila čašu bila osorno ruganje Andreja Plenkovića zastupnicima Skupštine Grada Zagreba. Lijepo počešljan, s dobrim odabirom naočala koje mu daju dojam intelektualca, vjetrom u kosi i podrugljivim osmijehom, trijumfom moći nad izigranim zastupnicima koji su bez razloga poniženi sudjelovali na tobožnjoj sjednici koja je odlučivala bez njih
Istina ministri se smjenjuju, a ne kolju, ali petnaest je i za Macbetha velik broj (s)maknutih. A tek kad dodamo one koji su otpadali kod skretanja u politički centar, a potom i one koji su maknuti kod vraćanja nadesno. Neće izgledati da su maknuti zbog nesposobnosti, retoričke praznine već radi toga da se drži balans i ide naprijed.
No nije Plenković majstor na žici koji se ljulja lijevo i desno da bi išao naprijed. Ne vidim napredak već tek sposobnost maknuti neprijatelje. Nema tu ni lijevog ni desnog, ideologije su prevladane, ideali ugasli i ostala je samo strast za vladanjem, za obožavanjem kakvu imaju samo oni koji su patili u sjeni.
Logika vlasti uvijek teži tome da se ostane sam i okružen ljudima. Točno je da apsolutna vlast apsolutno korumpira, ali izraz korupcija (corruption) ne znači primanje mita već kvarenje, kvarenje ljudi, torziju normi i skoliozu kao masovnu bolest karaktera.
Ocrniti i podrugivati, a ne dati primjer, rugati se a ne opravdati. Hvaliti se sa zlim društvom vodi usamljenosti, a ne popularnosti. Omrznuti ljudi po demokratskim pravilima gube izbore.
***
Sada kad čitam tekst bojim se da sam pretjerao u pokazivanju osjećaja. Tražim da se emocionalnost i meni smatra opravdanjem. Emocije koje sad imam nisu baš plemenite, ja sam razočaran i nezadovoljan, mogla bi mi se omaknuti psovka, iskrena ružna riječ. Ne bih želio pretjerati, ali nose me osjećaji razočaranja.
Nije to odluka hoću li biti lijevo ili desno, ja sam protiv onih koji su i lijevo i desno, zapravo nigdje. Ja sam protiv onih koji stalno ”delaju” a ne neprave ništa korisno, a i to skupo. Ja sam emocionalan, ali moja emocija je prezir. Sram ih bilo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Da,čovjeku koji nije profesionalni glumac, vidi se u očima što misli i osjeća.A to se na Plenkoviću itekako vidjelo.Superiornost u svemu u negativnom smislu.
Bravo g. Kregar.