Plenković i Milanović kao da ništa ne znaju o diplomaciji

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića nastavila se komunikacija nedostojna ozbiljnih političara.

Pogotovo ako uzmemo u obzir da su obojica bili diplomati, dakle ljudi koji bi trebali primjenjivati takt i diskreciju na vođenje državnih poslova, kako glasi klasična definicija diplomacije Harolda Nicholsona. Pritom su bili diplomati ne u zemlji ”Tunguziji”, već u značajnim europskim prijestolnicama, Parizu i Bruxellesu.

Njihova nediplomatska komunikacija ispod je svakog nivoa civilizirane komunikacije uopće, a kamoli očekivane komunikacije obnašatelja dviju najvažnijih političkih funkcija u državi Hrvatskoj.

Upitan o situaciji s imenovanjima nove tranše hrvatskih ambasadora i konzula, šef države je okarakterizirao kao neoportun način na koji je premijer apostrofirao bivše predsjednike Republike, Stjepana Mesića i Ivu Josipovića.

Dvojica bivših predsjednika podržali su Milanovićevu tezu o modalitetu na koji su Pantovčak i Banski dvori u prošlosti dogovorili imenovanja hrvatske diplomatsko-konzularne predstavnike u inozemstvu.

Plenković je na ironičan način usporedio tu dvojicu predsjednika s Henryjem Kissingerom, američkim državnim tajnikom u doba administracije Richarda Nixona.

Milanović je odvratio da je glupa usporedba Mesića i Josipovića s Kissingerom, jer su oni jednostavno obavljali svoj posao, predviđen i Ustavom Republike Hrvatske.

Između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića nastavila se komunikacija nedostojna ozbiljnih političara, pogotovo ako uzmemo u obzir da su obojica bili diplomati, dakle ljudi koji bi trebali primjenjivati takt i diskreciju na vođenje državnih poslova, kako glasi klasična definicija diplomacije Harolda Nicholsona

Premijer je na to odgovorio da je Vlada poslala listu s prijedlozima novih ambasadora Pantovčaku, jer ”diplomati ne rastu na Pantovčaku”.

Cijela se komunikacija srozala još i dublje, kada je Plenković primijetio da se u sjedištu NATO-a, gdje je Milanović bio u diplomatskoj službi 90-ih godina, sjećaju njega samo kao kupca rabljenih automobila.

Počet ću od ove posljednje, prizemne opaske premijera, jer ona nije ništa drugo nego insinuacija ad personam, po kojoj je navodno Milanović kupovao, a javno mnijenje bi trebalo valjda zaključiti da je Milanović te rabljene automobile preprodavao ili, pak, švercao u zemlju.

Pritom valja navesti jedan podatak, koji se odnosi na jednog od najrazvikanijih hrvatskih diplomata – visokog funkcionera iz redova HDZ-a, koji je za vrijeme svoje diplomatske službe svake godine iz zemlje u kojoj je predstavljao Hrvatsku, tijekom četiri godine, u vrijeme godišnjih odmora dovozio u Hrvatsku svaki puta novi Mercedes, kupljen sa značajnim diplomatskim popustom, da bi se nakon godišnjeg odmora vratio s drugim, starim Mercedesom, ali s istim tablicama.

O tome je, na jednom skupu Slovenskog politološkog društva govorio početkom dvijetisućitih godina, bivši slovenski diplomat, profesor Tone Bebler, kada je uspoređivao slovensku i hrvatsku diplomaciju.

Ova je ”anegdota” bila uklopljena u narativ o hrvatskoj diplomaciji, stranačkoj a ne državnoj, za razliku od slovenske koja se držala visoko-profesionalnih kriterija.

A što se tiče imenovanja ambasadora i generalnih konzula, Ustav predviđa suradnju šefa države i premijera, odnosno Vlade.

Kako se to radi u diplomatskoj praksi, u svijetu, a posebno u državama koje su uzor liberalne demokracije?

Iznijet ću primjer Italije, u kojoj sam službovao kao hrvatski veleposlanik. Konzultacije za imenovanje novih ambasadora počinju šest mjeseci prije isteka mandata, a tri mjeseca prije odlaska na dužnost već su usklađena imena.

Ministar vanjskih poslova počinje neformalne konzultacije s uredom predsjednika Republike, i tijekom tri mjeseca traju pregovori. U Italiji je gotovo cijela lista prijedloga popunjena profesionalnim diplomatima, ali predsjednik ima diskrecijsko pravo da sam sugerira neka imena, bilo iz redova profesionalnih diplomata ili, pak, uglednih građana – sveučilišnih nastavnika, eksperata za pojedina pitanja, i sve se to odvija u diskreciji, izvan očiju javnosti.

U Italiji, kao i u drugim zemljama zapadne demokracije, nije fiksirana kvota ni po kakvim postocima, kao što se spominju u Hrvatskoj, fifty-fifty, dakle 50 posto iz kvote Vlade i 50 posto iz Ureda predsjednika.

Sve ovisi o kvaliteti kandidata, o potrebama zemlje i o stanju bilateralnih odnosa s određenom zemljom.

U Sjedinjenim Američkim Državama nepisano je pravilo da predsjednik može imenovati do 30 posto kandidata po svojem nahođenju, uglavnom iz redova svojih pristaša, najvećih donatora u predsjedničkoj kampanji, ali svi oni moraju proći rešeto senatskog odbora za vanjske poslove.

Ponekad taj proces poprima i komične aspekte, pogotovo ako senatori pitaju predsjednikovog kandidata o osnovnim podacima zemlje u koju je upućen. Senator Fulbright je tako volio zadirkivati ”predsjednikove ljude” pitajući ih koja je prijestolnica zemlje u koju odlaze i, uopće, na kojem je kontinentu ta zemlja.

Odgovori su javno dostupni kroz zapisnike Senata, ali su navedeni i u američkim udžbenicima diplomacije kao primjeri ”loše prakse” u poimanju međunarodnih odnosa i diplomacije uopće.

Kada je predsjednik države bio iz redova vladajućeg HDZ-a to se pitanje uopće nije postavljalo.

Kada je Stipe Mesić bio predsjednik, tada je njegov diplomatski savjetnik, doktor Stanko Nick, autor dvaju udžbenika iz diplomacije i ugledni jugoslavenski i hrvatski diplomat, vodio diskretne pregovore s tadašnjim premijerom, daleko od očiju javnosti i bilo kakve formalne liste.

Kada je Ivo Josipović bio predsjednik, premijerka Jadranka Kosor mu je svega nekoliko mjeseci prije izbora (na kojima je HDZ izgubio) podnijela listu prijedloga bez ikakve prethodne konzultacije, a koju je Josipović glatko odbio.

Zagrebi malo ispod kože hrvatskog diplomate, i otkrit ćeš bahatog i primitivnog političara: nekog više, drugog manje, ali uvijek će se ti naši ”alfa-mužjaci”, kako im vole tepati njihovi poltroni, razotkriti kao nasilnici koje je izbacila na površinu ova nesretna tridesetogodišnja tranzicija i profiliranje hrvatske političke kaste, arogantne i korumpirane vlašću i nasiljem nad samom politikom, koja se doista u njihovoj realizaciji profilira kao ona najstarija profesija na svijetu – kao prostitucija

Nakon što je Josipović odbio imenovati ljude s liste Jadranke Kosor, s opravdanom motivacijom da nije fer stavljati novu vladu koja bi mogla proizaći iz izbora pred gotovo čin, s imenovanjima se pričekalo do izbornih rezultata.

Da su Plenković i Milanović doista nešto naučili iz svoje diplomatske prakse, onda bi pribjegli i diplomatskim metodama u rješavanju tog pitanja.

Konzultacije bi započeli ministar vanjskih poslova, u ovom slučaju Gordan Grlić Radman, i savjetnik predsjednika Milanovića za vanjske poslove, a pošto ga tada još nije bilo, onda je na sebe tu dužnost trebao preuzeti predstojnik predsjednikovog ureda.

Pregovori bi, vjerojatno, potrajali između tih dvaju bregova, ali u diskreciji i uz poštovanje kriterija selekcije, a ne izgovorom o rješavanju nekih ”nezgodnih kadrova” za Plenkovića (čitaj Stier i Kovač), njihovim imenovanjem na značajne funkcije u inozemstvu.

Milanović, u ovom slučaju, ima prednost jer on je taj koji mora imenovati ambasadore i konzule, to mu leži u opisu poslova. Plenković se može žestiti koliko hoće, ali on nema pravo i mora poštovati instituciju predsjednika Republike i njegove ustavne prerogative.

A za obojicu vrijedi ona kvalifikacija koju je Lenjin dao za sovjetskog komunista: zagrebi malo ispod kože sovjetskog komunista i otkrit će se velikoruski nacionalist.

Tako, izgleda, i u našem slučaju: zagrebi malo ispod kože hrvatskog diplomate, i otkrit ćeš bahatog i primitivnog političara.

Nekog više, drugog manje, ali uvijek će se ti naši ”alfa-mužjaci”, kako im vole tepati njihovi poltroni, razotkriti kao nasilnici koje je izbacila na površinu ova nesretna tridesetogodišnja tranzicija i profiliranje hrvatske političke kaste, arogantne i korumpirane vlašću i nasiljem nad samom politikom, koja se doista u njihovoj realizaciji profilira kao ona najstarija profesija na svijetu – kao prostitucija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
• Kako da se odužimo Sloveniji?
• Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
• U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
• Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
• Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
• Crni val koji prijeti Italiji
• Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
• Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
• Političari kakve, očito, zaslužujemo

» Svi tekstovi ovog autora