Suočiti se s posljedicama života u nedemokratskim režimima prošloga stoljeća navodni je cilj Vijeća što ga je osnovala i u četvrtak predstavila Vlada Republike Hrvatske izazvavši laganu mučninu kod svih koji su svjesni demokratske potkapacitiranosti društva koje je kreirala i kojim uglavnom vlada Hrvatska demokratska zajednica.
Vijeća za propisivanje istine, kako ga već neki nazivaju, kojemu je na čelu akademik Zvonko Kusić, a čini ga dvadesetak pomno odabranih stručnjaka, od kojih već jedan – povjesničar Ante Nazor – javno na četvrtome programu HRT-a brani i relativizira jasenovačku ploču i izjašnjava se protiv naziva trgova i ulica s Titovim imenom.
Pretpostavljam da je ovaj emisar Vijeća za istinu poslan u ime dvadesetorice da i zadnjim naivcima sruši iluziju kako će društvo stručnjaka koje je odabrao HDZ biti neovisno o vlasti koja ih je birala.
Francetićeve bojne i Budakove ulice se prešućuju ili su čak dobrodošle za plašenje one preostale šačice Srba, ali ulice i trgovi s Titovim imenom žuljaju ih do neizdržljivosti, bodu im oči kao što su im oči boli i spomenici antifašizmu koji su sustavno, gotovo do istrebljenja, letjeli u zrak širom Hrvatske – a da nikad nismo doznali tko su bili ti “hrabri mineri” koji su godinama umjesto sa stvarnim agresorom vodili rat s kamenim partizanima…
Svojim istupom jasno je dao do znanja da obrazloženje premijera Andreja Plenkovića kako je riječ o želji Vlade da se novim generacijama prenese razumijevanje tragedije sustavnih kršenja ljudskih prava tek još jedno “truć, truć, bla, bla” kojim se odgađa suočenje najveće stranke u Hrvata s posljedicama vlastite divide et impera politike.
Politike koja od devedesetih manje-više otvoreno koketira sa simbolima i povijesnim ličnostima zločinačkog ustaškog režima.
Kad god imaju priliku otvoreno i bezrezervno osuditi posezanje za simbolima, ličnostima ili strahotama činjenim za NDH, koje neki danas minoriziraju, vodeći ljudi vodeće stranke, poput dobro uvježbanih papagaja, osude sve totalitarizme! Tako se izbjegnu zamjeriti sve brojnijem društvu štovatelja zla.
Francetićeve bojne i Budakove ulice se prešućuju ili su čak dobrodošle za plašenje one preostale šačice Srba, ali ulice i trgovi s Titovim imenom žuljaju ih do neizdržljivosti, bodu im oči kao što su im oči boli i spomenici antifašizmu koji su sustavno, gotovo do istrebljenja, letjeli u zrak širom Hrvatske – a da nikad nismo doznali tko su bili ti “hrabri mineri” koji su godinama umjesto sa stvarnim agresorom vodili rat s kamenim partizanima.
Zaslužuju li nove generacije znati štogod i o kraju tog prošloga stoljeća, o pljačkama, Lori, gušenju medijskih sloboda, prisluškivanju novinara, nasilnom useljavanju u stanove, progonu i miniranju kuća neistomišljenika… O nimalo demokratskim počecima demokratski izabrane vlasti…
Ante Nazor veli kako je povijest studirao osamdesetih, ali na fakultetu nije imao prilike slušati o dijelu događaja. Čuo je za njih, kaže ,unutar obitelji. E, pa, Nazore moj, i dio današnje djece i studenata o odvođenjima bez sudova, obiteljima koje je gutala noć i rijeke, o ”letećim spomenicima partizanima” i jednako tako iz “stanova letećim susjedima”, o nepoćudnim knjigama izbacivanima iz lektire i knjižnica dok fakulteti šute, sluša unutar obitelji.
Bez toga, bez istine o novijoj povijesti teško da će biti prekinut ovaj ukleti niz podjela kojemu su devedesete dodale neke nove karike o kojima nije dopušteno javno i otvoreno govoriti. Evo i Predsjednica, u pravilnim razmacima, upozorava kako neće dopustiti blaćenje Domovinskog rata.
Zaslužuju li nove generacije znati štogod i o kraju tog prošloga stoljeća, o pljačkama, Lori, gušenju medijskih sloboda, prisluškivanju novinara, nasilnom useljavanju u stanove, progonu i miniranju kuća neistomišljenika… O nimalo demokratskim počecima demokratski izabrane vlasti…
Ovo Vladino Vijeće za istinu, kad u ožujku 2018. u javnost izađe s nekakvom Deklaracijom ili, kako premijer kaže, “pravnim okvirom za reguliranje upotrebe i isticanja simbola totalitarnih sustava”, samo bi dodatno moglo prokopati nepremostiv jaz među ljudima.
O.K.Sve je jasnije kako će nam uskoro propisati što je istina, što imamo misliti o Bleiburgu ili Titu, a o devedesetima će valjda 2050. raspravljati neka nova dvadesetorica…
No na sreću nije sve crno kao to Vijeće za istinu kojega se ne bi, eto, posramio ni jedan totalitarni režim. Ustavni sud je, vrlo ekspeditivno (šala mala), nakon samo dvadeset i šest godina, odbio zahtjev o ocjeni ustavnosti zakona podugačka naziva koji još od vremena socijalizma regulira pravo na pobačaj. Time je, nadam se, pokazano kako nam je država svemu usprkos sačuvala mrvu sekularnosti.
Nije podlegla agresivnoj kampanji udruga svjetonazorski bliskih Katoličkoj crkvi. Pravo nerođenih usprkos bučnim “prolajferima” i molitvenim skupinama pred ginekološkim klinikama nije prevladalo nad pravom žene da odluči o svom tijelu.
Zasad.
Krešimir Planinić iz udruge ”U ime obitelji” ne krije razočarenje zbog toga što su se ustavni suci odlučili za neupitnost ženina prava na samostalnu odluku o svemu što se unutar njezina tijela zbiva. Pro life najavljuje i pokretanje potpisivanja četrdesetodnevne (?) peticije kojom će se izričito tražiti poništenje takve odluke Ustavnoga suda koja, važno je znati, svaki eventualni novi zakon koji bi zabranio pobačaj čini neustavnim!
Nadajmo se da će oko odredaba novog zakona rasprava biti vođena otvoreno i javno, da neće biti povjerena nekoj Vladinoj dvadesetorici sklonoj zabranama i jednostranim istinama. Ozbiljna ograničenja prava, za koje se konzervativci zalažu, nikada nikome nisu donijele ništa dobra. Priznaje to i ministar Milan Kujundžić
Jest, dobivena je bitka. Vodile su je ženske udruge i lijevo orijentirane stranke, pomogla je i šutnja velikog broja članova HDZ-a, ali po svemu sudeći rat za pravo žena na privatnost, dostojanstvo i odlučivanje o vlastitom tijelu tek predstoji. Bit će dug (barem dvije godine) i iscrpljujući.
Neće biti nimalo jednostavno. Predugo se povlađivalo konzervativcima. Svjedoče o tome i nedavne izjave u dijaspori formiranog ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera, koji je svoje privatne stavove i stavove svog savjetnika Ladislava Ilčića o abortusu u nedostatku europskog konsensualnoga stava i definicije predstavio kao stav države. Svrstao je tako Hrvatsku uz bok Poljske i Mađarske.
Nadajmo se da će oko odredaba novog zakona rasprava biti vođena otvoreno i javno, da neće biti povjerena nekoj Vladinoj dvadesetorici sklonoj zabranama i jednostranim istinama.
Ozbiljna ograničenja prava za koje se konzervativci zalažu nikada nikome nisu donijele ništa dobra.
Priznaje to i ministar Milan Kujundžić.
Ukoliko se to ipak dozvoli, ako se za zabranama i restrikcijama prava žena posegne pod pritiskom Crkve i njoj bliskih udruga (u demokratski potkapacitiranom društvu kakvo je naše ne bi to bilo nikakvo čudo), mogli bismo se doista suočiti s prošlošću u doslovnom smislu te riječi – s pobačajem tek začete demokracije.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatski Srbi vode 3:2
- Farsa od isprike ili šovinizmom na šovinizam
- Pomozimo Dubravki Šuici da na kuću stavi fasadu
- Posmrtni marš za nas i domovinu
- Naši i njihovi fašizmi
- Kandidat Milanović u sridu
- Tito samo za vanjsku upotrebu
- Kud će Vlada neg’ u dvorac
- Njihov i naš nacionalizam – dva brata uboga
- Kako je biti Rom u Hrvatskoj?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.