Tatjana Gromača
Mislim na jednu rečenicu Edgara Morina, francuskog sociologa, filozofa, antropologa, važnog suvremenog mislioca koji je ovih dana, čitam, proslavio i svoj 102. rođendan.
U ime tog ”starca”, a ovaj epitet upotrebljavam kao oznaku časti i visokog, uglednog statusa, nipošto ne pogrde, gospodina koji je i u jednom sofisticiranom, visoko prosvijećenom društvu kao što je francusko, bio prinuđen osnovati ”Udruženje za kompleksnu misao”, kako se, povezujući se sa sebi sličnima, ne bi osjećao suviše osamljeno, prevrćem sada tu njegovu misao po glavi, tješeći se da ipak, niti jedna misao do koje čovjek stigne nije konačna, i da je nastavak, ili njeno opovrgavanje, uvijek moguće, čak samo i u obliku izricanja, kreiranja neke od mogućih imaginacija.
Tako negdje, u nekom od svojih mnogobrojnih spisa, Edgar Morin kaže kako je ”nestanak susretljivosti nestanak ljudskih čimbenika”. On naime ističe ono što su davno govorili i neki proroci, donositelji vjera i čuda među prizeman i težak ljudski svijet, kako ”ja i mi moraju biti komplementarni”.
To je, doduše, nešto teže utuviti u glavu sebičnoj ljudskoj naravi, ali uvažavanje ove misli kroz djelovanje, životnu praksu, ne samo veselo lamatanje s njom, kao s još jednom u nizu demagoških zastava, može nešto napraviti od mahom skučenog, ograničenog materijala, od kakvoga je u najvećoj mjeri sazdan naš rod.
Moderan naglasak na rastu i jačanju čovjekove individualnosti, koji u sebi nosi puno toga dobroga, ima ovu sebičnost kao drugu stranu poluge, ili kao svoju tamnu sjenu, koja jača snaženjem mnogih drugih pojava u svijetu, od ekonomskih i političkih, do socijalno društvenih, koje se uglavnom grade na ledenoj, merkantilističko kapitalističkoj osnovi, koja susretljivost i ljudsku solidarnost vidi kao nužno zlo, i sposobna je, ako je to već potrebno, da je samo licemjerno i podozrivo glumi i formalno zadovolji površinske uzuse, jasno, ne iz iskrenog osjećanja potrebe za komplementarnosti ”ja i mi”, već iz vrlo određenog i preciznog osjećanja koristoljublja.
Ako ove relacije prislonim na konkretne primjere iz ovog ovdje našeg, života na mediteransko srednjoevropskom Balkanu, onda je pojam ljudske susretljivosti, i njegov doživljaj, još uvijek na nekoj neobičnoj, možda samo nama specifičnoj vagi.
S jedne strane, naši ljudi mogu biti veoma neljubazni, čak i kada rade u danas prevladavajućem trgovinskom sektoru, i sektoru uslužnih djelatnosti, gdje se često uposlenici ne pridržavaju niti temeljnih osnova profesionalnosti (premda je uvijek moguće da ima časnih iznimaka).
”Izvolite”, ”hvala” i ”molim” još su uvijek tajnovito čarobne riječi, koje koriste samo bolje upućeni u tajne zanata, dok je većina naših, je li ljutitih, je li umornih i isluženih, je li samo osobno povrijeđenih i nezadovoljnih djelatnika ovog javnog tipa bahata i mrzovoljna, neljubazna do jedne, kulturno-turističkoj zemlji neprimjerene nelagodnosti.
S druge strane, u ovom našem divljem ”vilajetu” čovjek uvijek može nabasati i na neku primarnu ljudsku toplinu, na ljude koji će iskočiti, čak i kršeći pravila, ako to od njih neka nenadana situacija zahtijeva, upravo kako bi iskazali ovu ”susretljivost” i solidarnost o kojoj u svojim grandioznim djelima piše Edgar Morin.
Razina otuđenja, koja mori ljude poput njega u njegovom životnom okruženju, ovdje, premda svakako u zabrinjavajućem porastu, još uvijek nije dosegla onaj stupanj da bi se moglo kazati da se povremeno ipak ne osvjedočujemo, kroz razne iskrene i plemenite ljudske geste, osjećanju ove ”komplementarnosti između ja i mi”.
One vrste bezdušnog i potpunog, slijepog služenja sistemu i vlasti, opisane u tolikim romanima, poput, uzmimo, ”Tatarske pustinje” Dina Buzzatija, koju upravo prevrćem između ruku, a koje u ekstremnim modulacijama idu i protiv zdravog razuma, protiv svake ideje dobrote, pravde, ljudskosti, koje se ne dovode u pitanje pred idejom služenja sistemu, koji u svemu mora biti zadovoljen, i protivno osobnom osjećanju i govoru vlastite savjesti, na ovom našem još uvijek poludivljem tlu ipak nešto teže hvataju svoga dubljega korijenja.
Uostalom, ne mora tako, u svom konačnom obliku, biti niti drugdje – pa prisjetimo se, i sam je uvaženi profesor Morin bio svojevremeno, u Francuskoj koja je u Drugom svjetskom ratu bila pod okupacijom fašista, aktivan član tamošnjeg pokreta otpora, tamo je i dobio ovaj svoj nadimak, koji mu je kasnije ”legao” uz ime umjesto izvornog, židovsko-grčkog prezimena.
Osobna ljudska hrabrost nikada potpuno ne jenjava, nikada potpuno ne gasne. O tome mislim, kada čitam u novinama o zabrinjavajućem jačanju ekstremno desničarskih pokreta u Njemačkoj danas, i u drugim zemljama suvremene Europe i svijeta.
Ako je današnji čovjek uspavan kojekakvim kompromisima i zamoren problemima i tragedijama suvremenog čovječanstva, pa se još dublje zavukao u individualnu košuljicu sebičnosti i moralnog tupila, još uvijek ne pristajem na misao da taj isti neće biti spreman probuditi se, i nešto poduzeti, jasno, kroz konkretne osobne i životne, svakodnevne geste otpora, tom ludilu, kako stvari ne bi uistinu i do kraja išle onako kako ne treba.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Septologija I-II Jona Fossea, djelo koje treba uzeti u obzir
- Ljubav za domoljublje
- Čarobna riječ euro
- Vrlo lijepa etida o rađanju i umiranju čovjeka
- Kuće slavonskih Nijemaca na fotografijama iz Vinkovaca
- Glazba i glad u domicilnom iskustvu
- Vrlo lijepa etida o rađanju i umiranju čovjeka
- Preživjeti godišnji odmor
- Fascinantne umjetničke geste življenja Ivanke Mazurkijević
- Važan dugometražni dokumentarni film ‘Na vodi’ Gorana Devića