Drago Pilsel
Koliko god Katolička Crkva na hrvatskom govornom području drobila o Stepincu kao uzoru i, kao što je ”na Stepinčevo” ispred zagrebačke katedrale u četvrtak 10. veljače tumačio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić – kao moralnom orijentiru iliti ”kompasu”, kult blaženog kardinala Stepinca se ne širi i nije se ”primio” kod većine hrvatskih katolika.
Potpuno bi isto bilo da je papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. blaženikom proglasio bilo koga drugog od hrvatskih ugodnika: ista bi se masa tamo sjatila jer je narod zapravo tamo došao zbog karizmatičnog Pape, nekako po inerciji i zbog velikog zanimanja za njegovu figuru, a osobito nakon velebne mise koju je predvodio na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. prilikom prve posjete Hrvatskoj, a ne zato jer su bili ludi za Stepincem.
Polako odlazi sa scene ona generacija koja je pamtila rat i poraće, odnosno Stepinca pred sudom, u zatvoru u Lepoglavi i u kućnom pritvoru u Krašiću i koja je titrala na temu ”antikomunizma”, a nove generacije ne vide i ne mogu vidjeti u Stepincu ”uzora” kakvog forsiraju Bozanić i njegove kolege.
Nije poanta u tomu što su blaženikovi smrtni ostaci dobro zapakirani drvom i kojekakvim zaštitnim sredstvima ako, ne daj Bože, opet zatrese katedrala te što će Stepinac za duga vremena biti ”spremljen”, katedrala će godinama biti zatvorena i neće biti prijašnjega kontakta s njegovim grobom. Ne, riječ je zaista o vidljivom pomanjkanju šireg entuzijazma narodnih masa oko toga povijesnog lika.
Sve više, osobito mladi, pismeniji dio populacije i oni koji shvaćaju užase ustaša i NDH, uviđaju da postoji temeljni problem s onime što pripovijeda kardinal Bozanić i sa službenim narativom Crkve.
Stepinca su nepravedno osudili na robiju (premda ostaje pitanje bi li baš bio oslobođen po svim točkama optužnice da se Crkva odvažila na postupak revizije suđenja?) i tako mu je Partija osigurala ulaznicu u ”kuću slavnih Vatikana”
Mnogi se, s pravom, pitaju: kako može biti uzor netko komu je najveći problem dok su se provodili genocidi nad Židovima, Srbima i Romima (pak se za Rome Stepinac ama baš nikada nije javno založio, a znao je da ih se u Jasenovac vodi tako što se broji koliko se vagona Roma šalje jer su ustaše smatrali nepotrebnim ih popisivati imenom i prezimenom i mjestom porijekla!) – psovka, kratke suknje i seks?
”Tadašnje okolnosti – posebice one vezane uz predratne, ratne i poslijeratne neprilike – izoštrile su osjetljivost prema ljudima u nevolji, prema ugrozama koje su imale izvore u ideologijama bezboštva, s posljedicama narušavanja: poimanja čovjeka i njegova dostojanstva; zdravoga odgoja i obrazovanja; međudruštvenih odnosa; narušavanja životne radosti i nadanja”, kazao je Bozanić prošlog četvrtka.
I pametan i neovisan svijet (jer ima pametnih, recimo u kleru, ali ne smiju se kritički oglašavati) zna da su to floskule i da te riječi ”ne piju vodu”.
Točno je da je Stepinac radio da se pokrene Caritas i da je kao humanitarac, ali nakon dugoga nagovaranja te svakako u kontekstu pohrvaćivanja te srpske djece, asistirao u velikoj humanitarnoj akciji jedne istinske svetice – Diane Obexer-Budisavljević koja je evidentirala 12.000 djece s Kozare i Korduna i veći dio spasila, gotovo 10.000 iz raznih logora. Ali Stepinac nije bio Majka Terezija.
Povjesničarka Nataša Mataušić navodi da je humanitarka Diana Budisavljević prvi put kontaktirala Stepinca i tražila pomoć u prosincu 1941., no Stepinac je ”isprva bio nezainteresiran za bilo kakvu pomoć Diani, … zatim joj je davao obećanja koja nije izvršavao” da bi tek osam mjeseci kasnije, u kolovoza 1942., a naročito od siječnja 1943. preko Caritasa pružio pomoć pri udomljavanju djecu (”Diana Budisavljević prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, Zagreb, Profil).
Dapače, Zagrebačka nadbiskupija prisvaja akciju spašavanje djece i to je krenulo nakon što je Stepinčev biograf fra Aleksa Benigar stavio isključivo njegovu zaslugu koloniziranje djece (preko Caritasa) što će kasnije mnogi koristiti kao dokaz da je upravo Stepinac spasio 7.000 srpske djece.
Ma, kakva Majka Terezija: eto, na Rome nije ni pogledao. A, ako ćemo baš o spornosti pojmu ”kompas”, zar može biti moralni orijentir i primjer kršćanske ljubavi netko tko se, kao Stepinac, zalagao za potpuno uništenje starokatolika?!
Ako je Stepinac moralni kompas, kako to da povrh prisilnih vjerskih prijelaza, povjesničar Jozo Tomasevich opisuje i druge elemente ”masovnog ustaškog napada na Srpsku Pravoslavnu Crkvu” pa su ustaše ubile 183 pravoslavna svećenika, te pet episkopa (među njima banjalučkog episkopa Platona Jovanovića, sarajevskog mitropolita Petra Zimonjića i gornjokarlovačkog episkopa Savu Trlajića), dok su zatvorili i mučili mitropolita zagrebačkog Dositeja Vasića, Stepinac ne reagira?.
Uz to ustaše su u Srbiju protjerale 327 pravoslavnih svećenika i jednog episkopa, tako da su ubili ili protjerali oko 85 posto pravoslavnih svećenika u NDH, s očitom namjerom ”da pravoslavno stanovništvo ostane bez duhovnog vodstva kako bi se ustaška politika pokatoličavanja Srba prisilom i zastrašivanjem mogla lakše provoditi” (”Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945 – Okupacija i kolaboracija”, EPH-Liber, Zagreb, 2010.).
Ustaše su uništile i oskrnavile brojne pravoslavne crkve, zabranile ćirilicu i julijanski kalendar, koji se koriste u SPC-u, a zabranili su i izraz ”Srpska Pravoslavna Crkva”. Pravoslavne škole su zatvorene, a SPC-u je zabranjeno prikupljati doprinose od vjernika, oduzimajući joj prihod. Imovina SPC-a je oduzeta i dio je predan Katoličkoj Crkvi. Konačno, kako bi uništili SPC, pokušali su stvoriti vlastitu tzv. Hrvatsku pravoslavnu crkvu, ali ta nije uspjela pridobiti pristaše.
Unatoč svim tim pokušajima uništenja SPC-a, Tomaševich navodi da nije uspio pronaći nijednu osudu tih zločina, javnu ili privatnu, od strane Stepinca. Naprotiv, navodi da su hrvatska katolička hijerarhija i Vatikan smatrali da je ustaška politika protiv Srba i SPC-a korisna za rimokatolicizam na Balkanu.
I, ako je Stepinac toliko jasan, ako je cijeli njegov život ogledalo istine, kako govori Bozanić, zašto se ustrajava u lažima da je umro mučenički, da je ubijen (nakon izmješljenoga trovanja i izmišljenog zraćenja u Lepoglavi), kada već i vrapci znaju što sam prije već dosta godina prvi ja pojasnio, da je umro od posljedica jedne vrste raka krvi (policitemija vera), da u Lepoglavi nikada nije bio bolestan, dapače, da mu nije bilo potrebno otvoriti ni medicinski karton, o čemu su svojedobno svjedočili Stepinčev bliski suradnik iz katoličke akcije Lav Znidarčić i novinar za kojeg se ne bi baš moglo reći da bi lagao o Stepincu, dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić?
Čemu te laži ako je Stepinac jak primjer, neokaljan, moralna stijena, orijentir – kompas?
Koliko god Katolička Crkva na hrvatskom govornom području drobila o Stepincu kao uzoru i, kao što je ”na Stepinčevo” ispred zagrebačke katedrale u četvrtak 10. veljače tumačio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić – kao moralnom orijentiru iliti ”kompasu”, kult blaženog kardinala Stepinca se ne širi i nije se ”primio” kod većine hrvatskih katolika
Bit će da tu nešto temeljito ne valja.
Stepinca su nepravedno osudili na robiju (premda ostaje pitanje bi li baš bio oslobođen po svim točkama optužnice da se Crkva odvažila na postupak revizije suđenja?) i tako mu je Partija osigurala ulaznicu u ”kuću slavnih Vatikana”. Da toga nije bilo, postojale bi i dalje dvojbe i negodovanja glede njegove ratne uloge, u to ne trebamo dvojiti, ali ne bi se barjaktarilo njime. Bio bi manje više zapamćen kao što je bio, prosjećan svećenik. Komunistima treba zahvaliti što je Stepinac još uvijek tema.
Jer, kako je svjedočio Živko Kustić, da se išlo redovnim putem – dokazivanjem kreposti u herojskom stupnju pa čudom do beatifikacije, a onda drugim čudom do kanonizacije bilo bi se to dogodilo ad Calendas Graecas (uzrečica kojom se izriče da se nešto neće dogoditi ili možda jednom u dalekoj, nedostižnoj budućnosti). Ekipa na Kaptolu je žurila, htjela je poći prečicom preko brda, a ne okolo, i osmislila je priču o ”mučeništvu”.
Zašto to ovi ovdje ljudi rade?
S jedne strane, razumljivo, zato jer su progon Stepinca katolički biskupi, članovi klera, redovnici i mnogi vjernici zaista doživjeli kao veliku nepravdu, ali se tu krije jedan važniji razlog: Crkva pumpa narativ o Stepincu ”mučeniku” kako bi se ispričala jedna bolja verzija povijesti od one koju de facto (nad)biskupi nerado vole gledati u oči.
Dio te povijesti je za HTV jako dobro u svojoj seriji o NDH ispričao povjesničar Hrvoje Klasić, to je jedna vrlo nečasna povijest suradnje klera sa ustašama i njihovom mašinerijom smrti i razaranja sela i građanskih slojeva, a postoji i onaj dio povijesti koji treba istražiti u vatikanskim arhivima i tu se, recimo postulator Juraj Batelja baš i ne trga od posla.
Jer, što ako vam kažem da su počeli curiti van vrlo neugodni papiri kao što je pismo iz druge polovine pedesetih poslano iz Krašića, a u kojem se Stepinac zalaže da se ustaškog ratnog zločinca Andriju Artukovića ne izruči Jugoslaviji (što se ipak dogodilo u veljači 1986.)?
Što ćemo sad, nadbiskupe i kardinalu Bozaniću s vašim kompasom? Pozor, jer ako vi und kamaraden slijepo slijedite takav pokvareni kompas možete završiti na đubrištu povijesti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U što da se ufamo, mi prevareni i opljačkani?
- Hrvatska je u neredu, mora se sabrati, preispitati!
- Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku
- Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva
- Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije
- U čemu griješe Zoran Pusić i Antifašistička Liga RH
- Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?
- Deset godina borbe protiv mediokretenizma
- Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!
- Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti