Političari ne mare za invalide i sve ostale koji jedva žive

Počela je još jedna turistička sezona kad svi svima lažemo da nikad bolja nije bila i da ćemo zaraditi puno para – dolara, eura, i švicaraca – a turistička sezona nam se sastoji od prodaje kreveta, apartmana, natikača za more, dihalica i svega ostalog.

Ali smo majstori u muljanju i u tome tko će koga prije zajebat’; kao što znate, idemo na još jedne izbore i otvorena je sezona kupovine svega i svačega. Kod nas su političari k’o Messi i Neymar kad je politička trgovina u pitanju, a narod se zabavlja time kako platiti račune, kako preživjeti i kako podići sa zaštićenog računa.

U globalu se ponašaju k’o jeftine kurve. Gdje su tu osobe s invaliditetom? Osobe s invaliditetom smo ostavili na margini društva i pokazali da nas boli briga za njih, za to kako oni žive od čega žive i da su socijala teška po međunarodnim konvencijama.

Al’ ‘ko jebe konvencije! Tako razmišljaju naši političari bogom dani jer su oni svetinje iznad svega. I papa je mali miš za njih, ali papa je čovjek.

Proći će ljeto, ljudi će se vratiti bez para, morala i časti, al ‘ko ga jebe. Umočio je noge u moru, malo je plivao i pokazao svima na Jadranskoj obali kako on ipak može otići do mora.

Kod nas su političari k’o Messi i Neymar kad je politička trgovina u pitanju, a narod se zabavlja time kako platiti račune, kako preživjeti i kako podići sa zaštićenog računa

Divna je činjenica kako političari vole lagati, krasti i muljati s diplomom. To je divna stvar kad vidiš da neki političari više godina lažu vlastiti narod da imaju diplome, da ih nisu krivotvorili, da su oni uzorni građani, divni ljudi, fino opeglani, mirišljavi, a iz njih ide smrad na sve strane.

Svjedočili smo još jednom činjenicu da je stranka HDZ imala takozvane svoje firme od kojih je posuđivala milijune kuna. 4,2 milijuna kuna. Pitam se što bi bilo da se to nikad nije doznalo. Za koliko bi te firme u Hrvatskoj dobile posao preko države i da li bismo ikad saznali da je HDZ posudio od jedne firme 4,2 milijuna kuna da bi mogao mazati oči paštetom ljudima koji ionako nemaju za paštetu i pričati, vikati da će im sutra biti bolje.

To je jedna divna situacija, ali mene ljute ljudi u Hrvatskoj koji nikako da se dignu na noge.

Ja sam invalid, pa se ne mogu dignuti na noge, ali mogu na kotače čisto zato što moramo parazitima reći dosta i što ti paraziti žive od nas i nametnici su.

A nametnike kad imate morate, čistiti, a ne pustiti da se ucrvaju tako da na ovim sljedećim izborima – bilo ljeto, bila zima – treba izaći i glasati za koga vi mislite da neće donijeti paštetu, nego da će vam dati da radite i zaradite, i da ćete za svoj rad biti plaćeni, i da će vam plaća biti sve veća i veća i da ćete imat život dostojan čovjeka.

Ja želim živjeti u zemlji gdje se poštuju ljudska i manjinska prava, gdje svako od nas pridonosi ovoj zemlji, ne krade na porezu i prirezu i ne mulja državu. Želim organiziranu i sposobnu državu gdje me političari uvažavaju, cijene i poštuju i poštuju svakog građanina bez obzira na vjeroispovijest, boju kože i nacionalnost

Ja želim živjeti u zemlji gdje se poštuju ljudska i manjinska prava, gdje svako od nas pridonosi ovoj zemlji, ne krade na porezu i prirezu i ne mulja državu. Želim organiziranu i sposobnu državu gdje me političari uvažavaju, cijene i poštuju i poštuju svakog građanina bez obzira na vjeroispovijest, boju kože i nacionalnost.

Želim živjeti u zemlji gdje se mladi ljudi mogu obrazovati gdje god živjeli – bio to grad, selo, otok – na realnim činjenicama i pretpostavkama. Jer su ljudi na selu i na otocima uskraćeni za bolje školstvo, zdravstvo i za bolji posao.

Već sam nekoliko dana na otoku (a i inače svake godine dolazim na otok). U Vela Luci ima jako puno mladih ljudi koji moraju pobić’ s otoka jer otok je kao jedna mala kaznionica – mladi nemaju baš velik izbor poslije školovanja.

Tako da svake godine kad dođem vidim da je populacija sve starija, a da su mladi na brodovima velikih međunarodnim kompanija i tuču eure i dolare da jednog dana kad dođu na otok mogu popiti pivu i kavu, a da ne moraju nikog tražiti da im plati. Nije ovo samo problem otoka, nego cijele Hrvatske.

Moramo biti svjesni da smo zemlja u izumiranju i da nas sve manje ima. Al’ to ove naše političare ne zanima, nego je bitno da oni fiktivne firme i skrivene firme napune prijateljima svoje stranke.

Jednog dana će se otkriti da osoba XY ima u stranoj državi milijardu milijuna, a da jadan ovdje nema ništa. I tako ovaj narod šuti, trpi i guta govna. Kad shvati da političari žive od njih, a tako i od osoba s invaliditetom, pa kad osobe s invaliditetom shvate da su također biračko tijelo i da odlučuju o svojoj sudbini, nikad više političari paraziti neće moći blefirati, krasti i lagati.

Kod nas se operu milijuni i ljudi se fino smiju, pametni su, dragi, umiveni i mi ih ponovo biramo i pokazujemo koliko smo glupi jer bi se i mi prodali za siću. U Hrvatskoj ipak ima ljudi koji imaju obraz i koji ga ne prodaju, al’ ti onda jako teško funkcioniraju u zemlji u kojoj su lopovluk, laž i licemjerje na cijeni

Zato nam je sljedeći korak natjerati stranke da imaju po jednu osobu s invaliditetom na listi za Sabor. Nemojte zaboraviti da su do godine lokalni izbori, gdje vi odlučujete koji će vam gradonačelnik, načelnik ili župan napraviti školu, bolnicu, cestu, kanalizaciju, a da ne ukrade novac za svoj interes nego da ga da tamo gdje živi i da pomogne svojim sugrađanima da bolje žive. Imate vrlo velikih razloga izaći i pokazati što mislite.

Nemojte zaboraviti da u dvadeset i pet godina hrvatske države nismo dobili ni jednu bolnicu, ni jednu dobru kanalizaciju, ni prostorne planove, al’ nismo dobili ni organiziranu lokalnu upravu jer tamo sjede prijatelji političara kojima su oni nešto dužni. A zašto je to tako? Zato što svi volimo žmiriti i okrenuti dupe. Ako u normalnim zemljama lokalni političar napravi neku glupost, leti s dužnosti i više nikad ne može raditi u lokalnoj upravi jer je pronevjerio novac, čast i ugled.

A kod nas se operu milijuni i ljudi se fino smiju, pametni su, dragi, umiveni i mi ih ponovo biramo i pokazujemo koliko smo glupi jer bi se i mi prodali za siću. U Hrvatskoj ipak ima ljudi koji imaju obraz i koji ga ne prodaju, al’ ti onda jako teško funkcioniraju u zemlji u kojoj su lopovluk, laž i licemjerje na cijeni.

Što biste trebali napraviti vi koji živite u mikro cjelinama? Morate znati tko ima karakter, čast i poštenje i takvog morate birati da vas prezentira.

Ali ga morate i kontrolirati, jer je ljudska vrsta kvarljiva. Tako je prvo i osnovno da zemlju moramo napraviti tako da je novac javno dobro i da moramo znati što je za taj novac napravljeno.

Evo, ja sam napisao par svojih razmišljanja i podijelio ih s vama tako da dobro razmislite i kad birate.