Hladnoću četvrtka poslijepodne, ne samo onu stvarnu prouzročenu orkanskom burom i snijegom što se prosuo obroncima Učke i vrhovima naših najvećih otoka koje, eto, imam privilegij gledati kroz staklenu plohu mog petog kata, razbilo je pismo branitelja Trzebora Piekutowskog koje je s njegovog Facebook profila podigao Index. Toplo, pametno pismo pametnoga čovjeka koji je odabrao da mu Hrvatska bude domovina, a Poljska rodni kraj. Veli da se zbog ljudi u Savskoj danas sve više srami priznati da je bio u ratu i da prima vojnu mirovinu.
Znate ono kad HDZ posegne za jezikom ljevice, pa da ne vidiš sliku, da ne vidiš one iste face koje su se nezainteresirano cerile dok su propadale tvornice, dok su tjerali ljude da plate stanove već jednom kupljene izdvajanjem iz plaća u socijalizmu ili, još gore, tjerali sve nepodobne iz tih stanova i useljavali sebe i svoje, jer dotadašnje lokacije po provinciji nisu odgovarale njihovom novom političkom statusu, čovjek bi pomislio da govori netko iz Radničke fronte.
Poljak koji je branio Hrvatsku i kojem je danas neugodno što se ta borba zbog instrumentaliziranih prosvjeda u Savskoj 66 zloupotrebljava, svojim javnim istupom podržao je Zorana Ercega, ali i na tisuće drugih građana koji su kamperima ispred Ministarstva branitelja jasno rekli: “Ne bojimo vas se!”
Trzebor Piekutowski, strani dragovoljac, veli da s tugom i nevjericom gleda po internetu što njegovi bivši suborci čine. Šokiran je fotografijama djece s oružjem, sumanutim bijesom, nepismenošću i fašistoidnim prijetnjama… monopolizacijom domoljublja i nasiljem… Pita se gdje je sram i ljudskost onih koji tim ljudima manipuliraju.
E, da je srama i ljudskosti kod onih koji dio branitelja, stvarajući atmosferu rata i rovovskih podjela, koriste k’o kič bižuteriju za jeftine političke poene, prosvjeda ne bi ni bilo, jer bi jasno bila razlučena njihova uloga u ratu od one mirnodopske. Politici koja izuzev šovinističkoga i ideologijskoga etiketiranja te rovovske podjele svojih građana drugih sadržaja i nema itekako odgovara strah koji se iz Savske 66 puzeći širi Hrvatskom.
Svi ti fašistoidni uresi, od pozdrava uzdignutom rukom do golobrade djece s puškomitraljezima, svo to crnilo kojim mašu dok njihovi politički protivnici vladaju postaje marginalno u trenutku njihovog osvajanja vlasti i državnih kasa. Prisjetimo se splitske rive! Norca i protesta alkara pred riječkim Županijskim sudom, ali i koječega drugog što je netragom nestalo hadezeovskim zaposjedanjem Markova trga i dovršetkom pljačke započete privatizacijom devedesetih.
Štoviše, moglo se i čestitati pravoslavni Božić, i jesti žito s Pupovcem i objavljivati životopise tadašnjega, ljepuškastog predsjednika Srbije koji je u Osijeku, eto, imao ljubav svog života. Moglo se sve što je odvlačilo pažnju građana od ruku duboko zarinutih u njihove džepove.
Ta opcija koja je dugo, predugo vladala ovom državom bez ikakva srama uvijek iznova poseže za svim instrumentima iz zbirke političke bižuterije koja će im vratiti na tren (jer ove tri godine nisu drugo do tren, treptaj u povijesti) izgubljenu vlast i moć za kojom tako strasno žude da se ne libe igrati na ivici sukoba, prvo ideologijske podjele, pa potom etničke, pa sad i branitelje dijele na podobne i nepodobne.
Trzebor Piekutowski, strani dragovoljac, veli da s tugom i nevjericom gleda po internetu što njegovi bivši suborci čine. Šokiran je fotografijama djece s oružjem, sumanutim bijesom, nepismenošću i fašistoidnim prijetnjama… monopolizacijom domoljublja i nasiljem. Pita se gdje je sram i ljudskost onih koji tim ljudima manipuliraju
Zato su važna pametna pisma pametnih ljudi poput stranog dragovoljca Poljaka Trzebora Piekutowskog, jer bjelodano pokazuju da Đuro Glogoški i Josip Klemm neutemeljeno koriste zamjenicu “mi” kad govore o nezadovoljstvu hrvatskih branitelja.
Dio njih s pravom ne nasjeda na nacionalni kič žene, majke predsjednice i predsjednika stranke iz koje dolazi. Prozreli su svu lažnost njihove brige koja i za branitelje i za građane Hrvatske traje samo dok je HDZ u oporbi.
Na svu sreću, eto, dio njih ne želi biti samo politički “privjesak, obmana i kopija – samo bižuterija”, koja biva odbačena i zaboravljena istog trenutka kad im vlast omogući da se domognu pravih dragulja (u slučaju ove stranke svjedoči nam to novija povijest sudovanja – doslovno).
Uostalom u tom njihovom putešestviju prema vlasti meni osobno ništa nije neuvjerljivije kad nakon svega što su učinili, pljačke i podjele zemlje i naroda, ti mrzitelji svakog napretka i suvremenosti 21. stoljeća, te ubojice ljudskih prava i solidarnosti među građanima, ti strašni pobornici vječnih podjela po svim osnovama, od etničkih, klasnih do vjerskih, u predizborne svrhe posegnu za razumijevanjem problema malih ljudi koji su se dobrim dijelom zbog njih i njihove politike i dogodili.
Znate ono kad posegnu za jezikom ljevice, pa da ne vidiš sliku, da ne vidiš one iste face koje su se nezainteresirano cerile dok su propadale tvornice, dok su tjerali ljude da plate stanove već jednom kupljene izdvajanjem iz plaća u socijalizmu ili, još gore, tjerali sve nepodobne iz tih stanova i useljavali sebe, jer dotadašnje lokacije po provinciji i predgrađima nisu odgovarale njihovom novom, političkom statusu, čovjek bi pomislio da govori netko iz Radničke fronte.
Kao nepopravljivi optimist ja se ipak nadam da će i među građanima Hrvatske potkraj godine biti dovoljno Piekutowskih. Ljud, koji će i iz skore ceremonije polaganja zakletve nove predsjednice, iz cijelog tog inauguracijskog cirkusa u režiji Krešimira Dolenčića, sa salutiranjem i lentom (zbog koje očekujem da predsjednica kaže da se zalaže za mir u svijetu) jasno iščitati vječni nesrazmjer HDZ-a. Znate, onaj između izgovorenog i činjenog. Onaj zbog kojeg će se, vjerujem, sramiti mnogi koji se u ovaj četvrtak smrzavaju u Savskoj 66 kao što se danas zbog njih stidi dragovoljac iz Poljske
Do boli je gadljivo. Gotovo je karikaturalno svima koji misliti hoće slušati to kvazisuosjećanje s nezaposlenima, siromašnima, gladnima i deložiranima. Sva je sreća da u tom lažnome zauzimanju za malog čovjeka ne mogu dugo izdurati, pa je i navodno jeftinije preseljenje u Visoku 22 trajalo otprilike koliko i predsjednička kampanja. Sad su po dobrom starom običaju krivi svi osim njih koji dosljeno obmanjuju javnost lažnim obećanjima.
Kao nepopravljivi optimist ja se ipak nadam da će i među građanima Hrvatske potkraj godine biti dovoljno Piekutowskih. Ljudi koji će i iz skore ceremonije polaganja zakletve nove predsjednice, iz cijelog tog inauguracijskog cirkusa u režiji Krešimira Dolenčića, sa salutiranjem i lentom (zbog koje očekujem da Predsjednica kaže da se zalaže za mir u svijetu) jasno iščitati vječni nesrazmjer HDZ-a.
Znate, onaj između izgovorenog i činjenog. Onaj zbog kojeg će se, vjerujem, sramiti mnogi koji se u ovaj četvrtak smrzavaju u Savskoj 66 kao što se danas zbog njih stidi dragovoljac iz Poljske.
Još tekstova ovog autora:
- Cijepim se, dakle postojim?
- Koja je jačina udarca primjerena djetetu?
- Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka”
- Moralna poduka bjegunca Mamića i negativca Sesse
- Ministarske šume, najljepša vam hvala…
- Stručnjak za pobačaj “zalutao” u osnovnu školu?
- Prošlost te ni u smrti ne ostavlja, ali Bandiću neće nauditi
- Pismo nije oružje
- Žene nisu ambalaža za bebe
- Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom sve – Evo rimuje se s HDZ
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.