Marko Vučetić
Filozofija egzistencije čovjeka ne promatra samo kao uzvišeno biće, ispunjeno ljepotom, nego u obzir uzima ljudsku gadost, očaj i prljavštinu. Ljudska zbilja je uzvišena i prljava, nikada samo uzvišena, a često iznimno prljava.
Ratovi, pa i ovaj koji sada promatra čitav svijet, dio je ljudske gadosti. Gadost nije ništa drugo nego govor antropologije ništarija koje traže opravdanje da s oružjem riješe neki sukob. Tko prvi posegne za oružjem, u njemu se ne nalazi ništa uzvišeno, na djelu je očaj prljavštine i gadosti.
Naši životi nikada nisu definirani, odnosno, kada su definirani, nisu naši. Izvanjski imperativi, neovisno dolaze li od božanstva, društva ili povijesti, oduzimaju nam autorstvo nad životom i čine nas besmislenim, nesvjesnim, uzaludnim bićima.
Friedrich Nietzsche je rekao kako se ”čovjek odvikne od ljudi ako među ljudima živi jer na ljudima ima suviše fasade”.
Fasade bi trebale biti lijepe, one to i jesu kada se nalaze na zgradama, ali kada se nalaze na ljudima, one su znak da je na djelu estetizacija besmisla koja progovara jezikom istosti. Fasade skrivaju različitost i sve čine istim – jednakim i besmislenim.
Kada neki na jednak način pripadaju ideji nacije, oni o naciji veze nemaju. Njihova nacija nije živa, ona je duboka, besmislena i za druge opasna. Takvi, zbog estetizacije ratovanja, u našoj državi stalno pozivaju na lustraciju. Riječ je uvijek o političkim ništarijama i nositeljima egzistencijalnog besmisla.
Egzistencijalni besmisao uvijek proizlazi iz tvrdokorne nemogućnosti da se neka ljudska egzistencija sebedefinira. Umjesto toga, traži se da te netko drugi ili nešto drugo definira. Takvi se uvijek pozivaju na druge koji su kao oni.
Ako nekome nije jasno na koji način djeluju fasade, neka pogleda najnoviji primjer o tome je li na Zagreb pala aviobomba. Plenković tvrdi da jest, a njegova tvrdnja, potom, poput fasade djeluje na ministra Banožića i sve HDZ-ove institucije, da, u religijskom zanosu, kataklizmički ponavljaju kako je to bila aviobomba.
Oni koji se usude drugačije misliti, poput vojnih stručnjaka izvan dohvata premijera-građevinara, shvaćaju Nietzscheove riječi kako je očajno živjeti među ljudima koji su jednaki jer ih je netko učinio jednakima.
Oni koji se samim sobom definiraju, postaju ono što oni žele biti, odnosno, oni imaju mogućnost ostvarivanja vlastitih želja. Njima ne treba uvjeravanje o aviobombama.
Društvo spektakla, estetizacijom i idealizacijom besmisla, oduzima pogled na očaj i prljavštinu, a u ovom slučaju očaj i prljavština nastaju zbog toga što je ”to nešto” ugrozilo živote prolaznika i studenata u studentskom domu, ali političke ništarije o tome ne vode računa.
Politička estetizacija u Plenkovićevoj verziji, krade ugrozu života drugih i pretvara je u fasadu iza koje opstaje njegova politička bitnost. On će biti politički bitan samo ako ima dovoljan broj onih koji će pristati da na njima bude njegova fasada.
Koliko vidimo, za političku budućnost ne treba strahovati, ona mu je zajamčena kao nešto što će biti dugotrajno. Ono oko čega trebamo brinuti su javne politike koje izgrađuju javni život.
Oni koji odbace tuđu fasadu, na sebe preuzimaju odgovornost za vlastitu egzistenciju, ali i egzistenciju drugih ljudskih bića. Takvi vide cinizam političkih ništarija koje razvijaju politike fasada.
Fasade nisu ništa drugo nego pretvaranje ljudi u poslušnike kako bi, na temelju njihovog posluha ili odustajanja da sami odrede smjer vlastite egzistencije, nekoj od ništarija dali političku vlast.
To dobro razumije i naoružani Putin, ali i nenaoružani Plenković. Njima trebaju poslušnici.
Političke ništarije koje ne razvijaju javne politike, nego, umjesto toga, estetiziraju političko divljaštvo, lako je prepoznati. Svi oni se pozivaju na stabilnost.
Putin je neskriveno poticao nastanak političkih pokreta koji će isticati njegov lik kao izvorište metafizičke snage koja čuva stabilnu Rusiju. Taj politički pokret je nosio, za ništarije cinizma, jednostavan naziv – Za stabilnost.
Zar se sve političke ništarije ne pozivaju na stabilnost? Pozivaju, zato i jesu ništarije.
Budući da je religija ta koja ima monopol nad metafizičkom stabilnošću, političke ništarije je lako prepoznati – koketiraju s dominantnom religijom u njihovoj državi, ali uvijek na način isticanja vlastitog lika. Njima ne treba Bog s ljudskim likom, oni žele vlastiti politički lik pobožanstveniti.
Naše političke ništarije će na sjednicama Vlade donositi odluke kojima nešto daju Crkvi, ističući kako naše države bez Crkve ne bi bilo. Ovo je tragedija i za državu i za Crkvu.
Država koja bez Crkve ne bi postojala, zasigurno ne postoji kao država. Isto tako, Crkva koja smatra da je njezina povijesna misija ta da stvara i održava države, nema veze s duhovnošću.
To dobro znaju oni koji su odbili biti ljudi među fasadama i koji su, zbog odgovornosti prema vlastitoj egzistenciji kao i osjećaja dužnosti prema humanitetu, odlučili demaskirati politike ništarija.
Takva je u Rusiji bila Ana Politkovskaja. Ona je bila novinarka koja je zbog novinarstva ubijena. Ubijena je zbog toga što je prikazivala stvarno stanje u Putinovoj Rusiji. U tekstovima na sustavan način razotkriva svu prljavštinu i gadost društva uređenog na temelju ostvarivanja istih ciljeva države koja nije država i Crkve koja nije Crkva.
U knjizi ”Putinska Rusija” opisuje očaj i antropološku prljavštinu ruskog patrijarha koji za Uskrs, umjesto slave Kristovog uskrsnuća, inaugurira metafizičko-religijsku vulgarnost Putina.
Naime, prema tradiciji pravoslavlja, a ono je snažno obilježeno simbolikom, vrata hrama bivaju zatvorena jer se time uprizoruje prebivanje mrtvog Kristovog tijela u grobu, odnosno pećini. Patrijarh otvara vrata i ulazi u prazan hram, što simbolizira prazan Kristov grob, odnosno Kristovo uskrsnuće.
No budući da političke ništarije sebe doživljavaju kao povijesna božanstva, kada je patrijarh otvorio vrata hrama, u njemu ga je dočekao, glavom i bradom, Putin.
Tko to hrvatske fasade dočekuje u praznom Kristovom grobu i u praznoj državi koja ne umije biti državom? Uvijek neka gadna, očajna i, u egzistencijalnom smislu, prljava politička ništarija.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ljudi uglavnom nisu u stanju sami promišljati vlastiti život
- Antifašisti i branitelji na istoj su strani povijesti
- Sestra Vesna Zovkić sućutno sluša i humanizira prostor
- I u Hrvatskoj su homoseksualci svedeni na nepoželjni ostatak
- Sudionici Hoda za život žele djecu zbog svoje sebičnosti
- Mit o Tuđmanu nam je oduzeo snagu slobodnih građana
- Namjera Hoda za život je da društvo postane posve monolitno
- Valja se pobuniti protiv države koja nam uskraćuje prava
- Osvetnička religioznost više drži do Stepinca nego do Isusa
- Hrvatska se ne bi trebala petljati u unutarnje stanje BiH
