Vladimir Pavlinić
Engleski književnik i televizijska ličnost Clive James nije vjernik, bilježi se agnostikom. Uoči jednoga prošlog Božića govorio je na BBC-ju o Isusu:
”… Što se mene tiče, nije trebao biti razapet da bi dokazao svoju pripravnost na žrtvu. Dokazao je to kad se suočio s ruljom koja je htjela kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu. Bila je to točka prekretnica u povijesti, jer ni o kome nikada prije nije bilo takvo nešto zabilježeno.
Budući da je ista rulja fanatika mogla sasvim lijepo kamenovati njega jer im je pokvario njihovu groznu ceremoniju, on je bio hrabriji nego što to itko od nas može shvatiti. Ono čime je položen nov polazišni kamen je plemenitost njegove intervencije.
Jednak polazišni znak postavio je kad je obećao mjesto na nebu pored sebe prostitutki koja mu je oprala noge. Zamislite gunđanje uvreda što ih je time navukao na sebe. Zamislite glasne uvrede.”
Zvuči paradoksalno, no zakona vjere doslovce su se držali svećenik i levit, koji su okrvavljena čovjeka ostavili ležati kraj puta. Nastavili su put savršeno mirne savjesti, jer im je prvotna dužnost bila zadovoljiti Boga
I dalje:
”Prvi sam put čuo o tim stvarima na biblijskoj pouci kad sam bio vrlo mlad i ne mogu zamisliti kako bi se drukčije mogla prenositi vazda nužna poruka o snošljivosti. Ma koliko crkve u svim vremenima svoje moći postale netolerantne, pa ni kada su spaljivale ljude na tisuće, nikada nisu uspjele izbrisati pečat Isusova duha ljudske sućuti. Već samo ti trenuci iz evanđelja bili bi dostatan dokaz koliko nam je važno priču o Isusovu životu čuvati živom.”
Priča o javnoj grešnici jedan je od izvještaja evanđelja koji znače povijesnu religijsku prekretnicu. Ono što, po Thomasu Kuhnu, fizičaru i filozofu, zovemo paradigmatskim pomakom, paradigm shift.
Tu pripada i najčuvenija Isusova prispodoba – o čovjeku iz Samarije koji je pritekao u pomoć izranjenom tuđincu. Zakon milosrđa, po kojemu je čovjeku bližnji svaki čovjek, i stranac i neprijatelj, revolucionarna je novost.
No, u priči o milosrdnom Samarijaninu krije se još nešto više, upravo prevratničko, o čemu ne čujemo govoriti. To je pitanje: Koji su protagonisti ove drame djelovali slijedeći zakone i propise svoje vjere, a koji protiv?
Zvuči paradoksalno, no zakona vjere doslovce su se držali svećenik i levit, koji su okrvavljena čovjeka ostavili ležati kraj puta. Nastavili su put savršeno mirne savjesti, jer im je prvotna dužnost bila zadovoljiti Boga.
Za slučaj isprebijanoga čovjeka kraj puta pisani je zakon imao čak dvostruku primjenu: čisti ne smiju dotaknuti tuđinca i ne smiju dotaknuti mrtvaca. Ovaj u jarku vidno bijaše neki stranac i bio je nepomičan, po svemu mrtav.
A je li tko u ovoj priči kršio zakon svoje vjere? Jest: Samarijanin! I njemu je zakon vjere branio isto što i Židovima. Ali on je prešao preko toga, prevladala je u njemu ljudska samilost i bez premišljanja je zanemario svete propise.
Upravo toga pripadnika neprijateljskog plemena i prekršitelja zakona vjere Isus uzdiže kao novi model mišljenja, prijelomnicu vjerovanja i djelovanja. I to predstavlja paradigmatsku srž nove religije.
Jednak polazišni znak postavio je kad je obećao mjesto na nebu pored sebe prostitutki koja mu je oprala noge. Zamislite gunđanje uvreda što ih je time navukao na sebe. Zamislite glasne uvrede
Kad se nešto pisano u zakonu nađe u koliziji s nalogom ljudske samilosti, onda prvenstvo ima pouka što proizlazi iz primjera namjernika iz Samarije. Put do Boga ide preko čovjeka.
Ta pouka evanđelja često je u tijeku kršćanske ere padala u dugotrajan zaborav. Bili su to pomaci unatrag, kad bi se religijski propisi primjenjivali protiv čovjeka, protiv drugih i drukčijih. Bit Isusove paradigme je u obratu uvriježenog poimanja odnosa čovjeka prema Bogu i čovjeka prema čovjeku.
Prostorna predodžba o Bogu koji stoluje gore u visinama nekoć je imala doslovnu vrijednost. S tim poimanjem išlo je geocentrično poimanje svijeta. ”Kopernikanski obrat” iz 16. stoljeća preokrenuo je utvrđenu predodžbu: gore nebo, u sredini ploča Zemlja, dolje podzemlje i pakao. Nastupila je nova era ljudskoga znanja o svemiru. (Doduše, čak 70 godina kasnije, sljedbenik kanonika Kopernika Galilei zapao je u grdne nevolje s čuvarima vjere, no Kopernikansku paradigmu nije više bilo moguće preobrnuti.)
Na svome dvomilenijskom putu dosad Crkva se mijenjala prolazeći kroz različite modele življenja. Po Hansu Küngu razdoblja bi se otprilike mogla ocrtati u šest prevladavajućih paradigmi.
– Prva je judeokršćanska i vlada u 1. stoljeću. Obilježena je apokaliptičkim iščekivanjem drugoga dolaska Krista. Prvi kršćani su Židovi. Napuštaju podložnost obrednim i žrtvenim propisima Staroga zakona; spasenje se ne zasniva na propisima i običajima, nego na ljubavi.
– U 2. stoljeću nastupa i traje do 5. helenistička paradigma. Židovska zajednica kršćana otvara se grčkom i latinskom svijetu i modelima mišljenja. Gubi se židovski nacionalizam, vezanost uz sveto tlo i krvno nasljeđivanje. Era grčkih i latinskih crkvenih otaca naučitelja. Biblijski izvještaji o Bogu i Kristu pretaču se u pojmove grčke filozofije, što se očituje u dogmama prvih koncila.
– Treći veliki pomak događa se u 4. stoljeću, s carem Konstantinom. Kršćanstvo od progonjene manjine postaje službenom vjerom Rimskoga Carstva. Počinje paradigma srednjovjekovnog rimokatolicizma, koja traje do 15. stoljeća. Doba rasta svjetovne moći papa i njemačkih careva. Masovno se pokrštavaju ”barbarska” plemena, oblikuje se kršćanska Europa. Usred toga razdoblja Crkva se prepolovljuje na istočnu i zapadnu. Budi se kršćanska bojovnost – Križarski ratovi, smaknuća krivovjeraca i vještica.
– Četvrto razdoblje otvara se s gibanjima humanističkog preporoda u 15. stoljeću. Nastupa reformatorska paradigma s protestantskom reformacijom. Od Rimske crkve odvajaju se tri velike skupine: Lutherova, Kalvinova i Henrika VIII. Rim odgovara Tridentskim koncilom, počinje katolička protureformacija. Utvrđuje se jedinstvo vjerovanja i obreda, uz još snažniji hijerarhijski autoritet.
A je li tko u ovoj priči kršio zakon svoje vjere? Jest: Samarijanin! I njemu je zakon vjere branio isto što i Židovima. Ali on je prešao preko toga, prevladala je u njemu ljudska samilost i bez premišljanja je zanemario svete propise
– Peta paradigma je novovjeko-prosvjetiteljska. Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće počinje procvat prirodnih znanosti i novo poimanje društva i države. Francuska revolucija. U 19. stoljeću rađaju se nacionalizmi, nov zamah imperijalizma, Industrijalizacija i demokratizacija, teorija evolucije i socijalističke ideje. Papa gubi svjetovnu državu i autoritet. Slijede papinske osude slobode mišljenja i savjesti, demokracije, liberalizma (Syllabus errorum). Prvi vatikanski koncil pod Piom IX. proglašava neprevarljivost pape. Crkva se obrambeno ograđuje od modernoga svijeta. Pio X. osuđuje modernizam.
– Šesta paradigma je ova naša, postmoderna. Sažeto bi se mogla obilježiti kao ekumenska. Dva svjetska rata u 20. stoljeću porušila su temelje naslijeđenoga svjetskog poretka. Osloboditeljski pokreti otvaraju postkolonijalističku i postimperijalnu eru. Crkve se udružuju u Svjetski savez, začinje se dijalog među vjeroispovijestima, traži se zajednička uloga kršćana u novome svijetu. Drugi vatikanski koncil za Crkvu katoličku označava ”kopernikanski obrat” u odnosu prema sekularnom svijetu, njegovim mijenama i raznolikostima, prema drugim crkvama i religijama. Poticaj dijalogu unutar Crkve, otvaranje dijalogu s raznorodnim izvanjskim skupinama i idejama. Umjesto bojovno-obrambenoga stava prema svijetu težnja za razgovorom i razumijevanjem mimo granica religija, nacija, rasa i kultura.
Pitanje sadašnjega trenutka: Znači li pojava pape Franje otvaranje sedmoga pečata – novu paradigmu katoličanstva? Oživljavanje parabole o ženi preljubnici i čovjeku iz Samarije…?
***
Smjene paradigme mogu nadoći naglo, kao što pokazuju svježi britanski primjeri. Do prije pet-šest godina nisu javnost ni politika marile za seksualno zlostavljanje djece. Bilo je to rasprostranjena pojava po različitim državnim, crkvenim i privatnim domovima, kao i od ruku visokouglednika.
Onda je prasnuo slučaj slavljenoga radijskog i televizijskog zabavljača Jimmyja Savilea. O njemu su istom nakon smrti izbile u javnost strahote iživljavanja nad djecom kroz pola stoljeća. Za svih dugih godina sve pritužbe na sva moguća visoka mjesta nailazile su na gluhe uši. Odjednom je to postao predmet općega zgražanja.
Potom se za niz takvih ”celebritija” širom otvorio kratak put u zatvor; sve neki miljenici publike. Kad su djeca u pitanju, nema više šutnje ni milosti.
Do ne tako davno među vrhunske zločine protiv javnog morala brojila se homoseksualnost. Zbog toga je u prošlom stoljeću bilo u Britaniji pet tisuća osoba suđeno na teške zatvorske kazne i izopćeno iz društva. Slavnoga književnika Oscara Wildea zatvor je dotukao.
Onda je prasnuo slučaj slavljenoga radijskog i televizijskog zabavljača Jimmyja Savilea. O njemu su istom nakon smrti izbile u javnost strahote iživljavanja nad djecom kroz pola stoljeća. Za svih dugih godina sve pritužbe na sva moguća visoka mjesta nailazile su na gluhe uši. Odjednom je to postao predmet općega zgražanja
Prije pet godina kraljevskim je ukazom oprana čast čovjeka kojemu Britanija nesumnjivo duguje da je izmaknula porazu od Njemačke ili je rat barem za nekoliko godina skratila.
Alan Turing bio je matematički genij. Kao 21-godišnjak otkrio je ključ za odgonetanje šifra njemačke vojske, koje su se dnevice mijenjale. U tu je svrhu konstruirao prvi elektronički računarski uređaj; od toga izuma razvio se današnji kompjutor. Zahvaljujući geniju toga mladića naglo se preokrenula ratna sreća na moru i kopnu u korist Britanije i Amerike.
Nakon rata nije dobio nikakva priznanja. Sedam godina nakon rata Turing je osuđen za vezu s osobom istoga spola na zatvor, koji je zamijenjen kemijskom kastracijom. Ubrzo je nađen otrovan cijanidom, u dobi od 42 godine (po nekim znakovima djelo tajne službe). O 50. obljetnici smrti nacija ga se sjetila, slave ga i mole za oproštaj, dok se mlađi svijet snebiva da se takvo nešto događalo u zemlji koja se diči slobodom.
Neki paradigmatski pomaci ne poništavaju se ni retrogradnim populističkim referendumima.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- ”Sveti kamen” kao znak trajanja i nepromjenjivosti
- Milenarijske vizije admirala Domazeta Loše
- Veliko iščekivanje svršetka svijeta
- Lakovjernost mnoštva ozbiljna je prijetnja demokraciji
- Uzajamna fascinacija duhovnih i svjetovnih uglednika
- Biskup koji se radovao što u Crkvi vrije
- Dvojaka pandemija u zemlji demokracije
- Većina ljudi ipak je dobra!
- Ne znamo činjenice, a znamo kako stvari stoje
- Kako sam učio pozdrav ”Za dom – Spremni”
Baš mi je drago što se autor potrudio posložiti pozitivne primjere suosjećanja hrabrih pojedinaca koji su uspjeli prevladati nemilosrdna obredna ubijanja u ime nečije vjere (grupe) – prekršivši ih sa rizikom po vlastiti život – da bi spasili život svog bližnjeg. Nije to doduše započelo sa Isusom i Samarjanom, niti je nastao prielomni pozitivni trend baš u 1. stoljeću, budući da su službeni klerici nastavlili činiti isto u ime Isusa i stoljećima nakon nega. Ali se nadamo makar sitnim pomacima tolerancije sve brojnijih mladih ljudi koje više ne mogu zaustaviti nikakvi retrogradni referendumi.