Ponositi bastardi kao budućnost Europe

Rekao mi svojedobno Enzo Bettiza, veliki Splićanin, talijanski novinar svjetskog glasa, u kameru HTV-a, na solidnom mandrilskome hrvatskom, dvije lakonske konstatacije, primjerene trećem mileniju – lokalno i globalno.

Prva, ”ne, ja nisam ni esule ni Talijan ni Hrvat, ja sam PONOSNI BASTARDO”. I druga (dok su još esuli sanjali povratak u Istru, mnogi povratak Italije u Istru, a bilo je to 1990. pred ratove, ”Hrvatska se ne treba bojati povratka svojih Talijana iz egzodusa, nego se tome nadati. Znate, mi nemamo mafijaške, korumpirane organizacije, mi smo vrijedni radnici…”.

Postkoronska Pula, skup odličnih pisaca svih generacija, i svih država nastalih poslije balkanskih (i pribalkanskih) ratova i raspada. A pisci, naročito mladi pisci – i naglašen bezbroj mladih izazovnih (književno!) spisateljica, koje se po uzoru na antičke heroine odvažno okomljuju na mužjački svijet oko sebe. Na nakazno divljanje i bujanje desničarskih nasilnika po parlamentima i ulicama i obiteljima…

”Di smo?” naslov ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga. Jasno, jednostavno pitanje. Ali. Odgovora nema. Ne znamo gdje smo. Osim možda to, da osjećamo (ne i znamo) kako propada dvije hiljade godina civilizacije, i s njom mi, ljudi, čovječanstvo. Preko noći smo, zapravo, svi egzilanti, ali odjednom nigdje nema azila, a ako ga i ima, taj azil je više zatvor iz kojega opet idemo u egzil – bez azila.

Egzilanti i azilanti ubrzano stvaraju novu interetničku sliku Europe, novu Europu; posrijedi je danas već na milijune ljudi s europskog istoka, iz Azije i Afrike, koji nezaustavljivo dolaze u ”obećanu zemlju”.

”Šumi more i udri sve jače, pivaj pismu meni izagnancu”, piva Balota. A ki zna ko su mi žive zrmane Mila i Ada, jiena je bižala iz ‘Talije, druga iz Jugoslavije, i ne znan ko je živa zrmana mi Marija u Woolongong ‘Štralija i ”Palijagini” jieni kako Hrvati u Zagrebu, drugi kako Talijani u Torontu

Zlosretni naši ljudi koji su odlazili u egzil, svejedno je li zbog ekonomskih ili političkih razloga, tamo još od 1890. pa sve do 1954. – stvarno su postali stranci, i za vlastiti zavičaj, i za krajeve u koje su se naselili.

Egzil, utočište, pribježište, sklonište; prošao sam svijeta i sretao mnoštva naših ljudi, pa i lijepo situiranih, ali svima je jedno zajedničko; GORČINA PEČALBE, i neprekidna nostalgija za izgubljenim zavičajem.

Sjećajući se, pak, vlastitih egzila, doslovnih i surovih – koliko god intimnih kada su me kao posve maloga kroz rat sklanjali kod rodbine, dobro sam upoznao svu tragičnost istrgnuća čovjeka iz njegova ambijenta. Kasnije sam nastavljao živjeti iz jednoga utočišta u drugo; iz Rahovci u Pulu, iz Pule u Zagreb, iz Zagreba u Split, iz Splita u Beograd, iz Beograda u Pulu, iz Pule u Rijeku pa u Zagreb.

Ujedno, prožela su me neobična čuvstva; neprestano odlaženje od nekuda (kamo si tek stigao) ostavljaju čovjeku nove ruševine u duši.

Poslije 1918. pa sve do 1954., odlaze kolone Hrvata i Slovenaca, kolone Talijana. Taj zlosretni, teški i već zahrđali lanac historije, i danas nas zakiva za prošlost, i ne može se otkinuti jedna ili dvije karike toga lanca i staviti ih na vagu povijesti, nego samo cijeli lanac. A na obje obale Jadrana do dana današnjega običaj je istrgnuti poneku kariku tog lanca i na njoj vagati povijest.

Danas, egzilanti kao nova kolektivna STRUKTURA, NOVA KULTURA I NOVA POLITIKA EUROPE. Kompaktne nacionalne države naprosto se preobražavaju u višenacionalne, u moderne Babilone u kojima se čuju svi jezici svijeta i vide sva njegova lica.

I svi se mi preobražavamo i sami, gubeći vlastitu kompaktnost, postajući ne samo ono što jesmo rođenjem, nego i oni drugi. To je nova slika Europe kakvu nismo poznavali, Europe kao egzila, utočišta.

Istriani-ieri, e oggi? E domani? Kako će izgledati Europa (a kad to velim mislim na Istru, naravno, I don’t give a damn for the rest!) sutra?

Spomenuo sam Babilon, a o Babilonu drugom prilikom, ”mogućem Babilonu” kojeg prognozira profesor Ulderico Bernardi…

Egzilant silom života (i vlastitog izbora!), snalazim se tako da Istru, svoj uzvišeni zavičaj, poput vječnih egzilanata Židova, nosim sa sobom kud god pošao. I onda postavim Istru u Imolu, gledajući na sajmu ljude iste kao u Istri: bareta na oku, ruke do lakata ukopane u džepove hlača.

Nije to teško, Istra je svugdje, jer Istrane emigrante sam nalazio u Beogradu, gdje smo šezdesetih godina prošlog stoljeća bili osnovali Društvo Istrana, Primoraca i Gorana! U Zagrebu, pak, je i danas jedna cijela emigrantska Istra. Kao i u Mariboru ili Subotici.

Iz muojih parentanih famej nas je jur četrto, pieto kolino ma valje svita kraju, nas je Hrvati i Talijani, ma najveć Merikani, Australci, Kanadieži. Je lipo sad, si pišemo, se gledamo na internetu…

Egzilanti, optanti, emigranti, esuli, prognanici, bjegunci: se domišljan kako su me u Sidni-‘Štralija naši pitali ‘ko griedu korijere, ‘ko imamo luče i vodu tekuću…

Pitaju me u Rotterdamu, u Grazu, u Bergamu za svoje (za moje, za naše) velike pokojnike. I kažem im, da, i mi i oni drugi imamo pravo, nakon bezbroj egzodusa (naših i njihovih – a svi su jednako NAŠI), sjećati se, ali i, kazujem mojim Istranima izvan zavičaja, barem staviti u bronzu naše pretke.

Alora, ča ćemo sad? Vero, ki merita da ga vržemo u bronzu? Mate Balota i Zvane Črnja, sigurno, ma i Sergio Endrigo. Pak tornati IZ EGZILA brončanega ”Tegetova bana”, a Nazario Sauro, a naša prilipa i prisvitla cesarica Sisy, a ča ni najveć merita spomin Gabriele Emo ča ni da Benečiji da nan razidu Arenu? A ”unsere liebe Maxi”, ča su ga ubili u Meksiku, a Pula bi i danas bila Arena i dva-tri ribara da njega ni bilo, i admirala Nugenta…

A maetalni Caesar Augustus ča da je fašištima ”regnicolima” povida de la se vignudi, de la andare! Grde beside, trde beside; vajk smo dohažali u Istru, vajka bižali pri fuorcu ća iž nje. Vajk nas je to ki za to ča tira ća.

Postkoronska Pula, skup odličnih pisaca svih generacija, i svih država nastalih poslije balkanskih (i pribalkanskih) ratova i raspada. A pisci, naročito mladi pisci – i naglašen bezbroj mladih izazovnih (književno!) spisateljica, koje se po uzoru na antičke heroine odvažno okomljuju na mužjački svijet oko sebe. Na nakazno divljanje i bujanje desničarskih nasilnika po parlamentima i ulicama i obiteljima

”Šumi more i udri sve jače, pivaj pismu meni izagnancu”, piva Balota.

A ki zna ko su mi žive zrmane Mila i Ada, jiena je bižala iz ‘Talije, druga iz Jugoslavije, i ne znan ko je živa zrmana mi Marija u Woolongong ‘Štralija i ”Palijagini” jieni kako Hrvati u Zagrebu, drugi kako Talijani u Torontu…

Mia malinconia austro-ungarica, rekao je Sergio Endrigo kad su ga pitali što je izvor njegovih produhovljenih pjesama.

”Istra je tako osobita, i hrvatska i talijanska, ISTRA JE SVIJET”, govori mi Dalmatinac, pjesnik Borben Vladović.

Kakvo ime, dolazi mi u pamet još jedno takvo – Vojno Kamalić, rodom s Raba, životom iz Nerezina na Lošinju. Piše Vojno kako prijateljski razgovara s bratićem Rinom, kojem je engleska granata kod Matapana raznijela noge i muškost. Sinovi dva brata, Rino i Vojno, Rino Talijan i oficir talijanski, Vojno Hrvat i oficir jugoslavenski, Destino di fronitiera, altroke!

Prebirem tako po sjećanjima i mojim zapisima kroz pedesetak godina književne i novinarske profesionalne karijere, jer bježali smo od drugih i drugi od nas (a svi smo bili MI! I ONI I MI – MI!), nalazili utočišta, a sada utočišta kao da više nema.

Kompaktne nacionalne države naprosto se preobražavaju u višenacionalne, A TU NUŽNOST ODBIJAJU, pretvaraju se u moderne Babilone u kojima se čuju svi jezici svijeta i vide sva njegova lica. I svi se mi preobražavamo i sami, gubeći vlastitu kompaktnost, postajući ne samo ono što jesmo rođenjem, nego i oni drugi.

To je nova slika Europe kakvu nismo poznavali, Europe kao azila za neprekidni egzil. Europe koja mora biti interkontinentalna i višerasna i viševjerska i formalno, koja mora nastati to. Ili nestati. Kao što je nestala antička, srednjovjekovna i kraljevska. Da ne nestane, mora se preobraziti. Za sad, za to nije sposobna…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Mogući poučak za današnju krizu koja jako smrdi na prošlost
• 80 godina od ustanka: Velik je Mali Iž
• U banani smo: sve je manje radnika
• Ruka za ruku, delo za delon
• Boris Pahor nepomirljivi čovjek svijeta, čovjek stoljeće
• Ex-Yu buja prijetećim izazovima kao i prije triju desetljeća
• Vi sužnji koje mori glad
• Hoće li biti kruha? Kruh??? Brioche!!!
• Orbania: autokratori wannabe basileusi
• Njegova ogromna malenkost (poslije smrti Igora Mandića)

» Svi tekstovi ovog autora