Posljednji je čas da spasimo mlade iz gliba neznanja o Holokaustu

U siječnju godine 2001. prenio mi je moj savjetnik za vanjsku politiku poruku Efraima Zuroffa, tada izvršnog direktora Centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu. Poruka je doslovno glasila ovako: ”S prijašnjim hrvatskim Predsjednikom nisam se želio sastajati. Ovoga novoga htio bih upoznati. Može li me primiti na razgovor?” Bez oklijevanja odgovorio sam: ”Naravno, i ja želim razgovarati s njime”.

Tako je ostvaren moj prvi susret s danas legendarnim ”lovcem na naciste”.

Znao sam, naravno, tko je Efraim Zuroff, a još sam više znao o Simonu Wiesenthalu čije je ime nosila institucija iz koje je dolazio. I znao sam da je Zuroff nastavio ono čemu je Wiesenthal posvetio cijeli svoj život nakon godine 1945.: pronalaženju i privođenju pravdi onih koji su bili odgovorni za Holokaust – sustavno i upravo industrijski organizirano ubijanje pripadnika židovskog naroda, samo i jedino zbog toga što su Židovi.

I to treba uvijek i iznova ponavljati: Židovi su u vrijeme vladavine nacista i njihovih kolaboranata (kao što su bili ustaše u tzv. NDH) ubijani samo i jedino zato što su bili Židovi

Upravo to, karakter holokausta i kriterij ubijanja, čine bijedno smiješnom formulu s kojom se danas susrećemo, koju nam nameću, onom – naime – o osuđivanju svih totalitarnih režima.

Jer, osim nacifašizma (s time da su Mussolinijevi fašisti bili upadljivo blaži, iako također često ratni zločinci) nema u novijoj povijesti svijeta ni jednoga režima, osim nacističkoga i onih njemu vazalnih, koji bi okaljao ruke ubijajući ljude programirano i organizirano – samo i jedino zbog toga što su pripadnici određene nacije ili vjere.

I to treba uvijek i iznova ponavljati: Židovi su u vrijeme vladavine nacista i njihovih kolaboranata (kao što su bili ustaše u tzv. NDH) ubijani samo i jedino zato što su bili Židovi.

Ustaška država pridodala je činjenici da je bila jedina od nacističkih vazala koja je sama upravljala svojim koncentracionim logorima još nešto: na udaru uništavanja su se osim Židova našli i Srbi i Romi.

Naravno – i Hrvati antifašisti.

I to treba reći, jer tako je bilo.

Knjiga Efraima Zuroffa ”Posljednja prilika”, čiji naslov aludira na činjenicu da će biološka smrt oteti iz ruku pravde preostale odgovorne za holokaust ako se ne poduzme taj posljednji napor (posljednja prilika) da ih se uhvati i izvede pred sud, govori upravo o tome: kako su zločinci desetljećima izbjegavali pravdu (dr. Mengele), kako im se mukotrpno ulazilo u trag i kako se (neke barem) pronalazilo.

Za čitatelje u Hrvatskoj posebno će zanimljiva poglavlja biti ona što se bave slučajem Milivoja Ašnera, šefa ustaške policije u Požegi, koji je, dokazima usprkos, a zahvaljujući tromosti austrijskog pravosuđa, dočekao svoj kraj na slobodi mirno živeći sa suprugom u Klagenfurtu (Celovcu).

Knjiga Efraima Zuroffa također je ”posljednja prilika” da se iz gliba neznanja i laži spase generacije koje će danas-sutra voditi Hrvatsku i predstavljati je u svijetu

Indikativno je da je Ašner današnju Hrvatsku smatrao za sebe toliko sigurnom da se vratio, a pobjegao je u Austriju tek kada je osjetio da se oko njega steže obruč Efraima Zuroffa.

Drugo, posebno zanimljivo poglavlje je ono što se bavi suđenjem jednom od zapovjednika zloglasnog jasenovačkog logora Dinku Šakiću.

To je, vrijedi naglasiti i ponoviti, jedino suđenje nekome odgovornom za ustaške zločine u gotovo tri desetljeća postojanja neovisne Hrvatske.

Jedino!

Zato i ono što Zuroff radi ima smisla, jer još je relativno mnogo Šakića koji slobodno žive širom svijeta uživajući zaštitu onih kojima su služili u vrijeme Hladnoga rata ili naprosto ”prodajući se” kao antikomunisti.

Treba upozoriti i na poglavlja što se bave baltičkim državama, jer one su šampioni u izjednačavanju antifašizma (kojeg za tu priliku nazivaju komunizmom) i nacifašizma.

S Efraimom Zuroffom sastajao sam se mnogo puta, i u Zagrebu, i u Izraelu. Znam da je riječ o čovjeku koji ono što radi ne radi zbog mržnje prema bilo kome, nego isključivo zbog toga da zločin bez presedana u novijoj povijesti ljudskoga roda ne ostane nekažnjen i da zločinci budu privedeni pravdi.

Nadam se i volio bih vjerovati da će knjigu ”Posljednja prilika” pročitati upravo oni koji su uvjereni u suprotno.

Upravo to, karakter holokausta i kriterij ubijanja, čine bijedno smiješnom formulu s kojom se danas susrećemo, koju nam nameću, onom – naime – o osuđivanju svih totalitarnih režima

Možda bi onda napokon shvatili.

U najmanju ruku knjiga Efraima Zuroffa trebala bi biti učinjena dostupnom (ne samo u slobodnoj prodaji nego uključivanjem u nastavne planove) učenicima viših razreda srednjih škola koji su izloženi konstantnom i nemilosrdnom udaru povijesnog revizionizma.

U tome kontekstu knjiga Efraima Zuroffa također je ”posljednja prilika” da se iz gliba neznanja i laži spase generacije koje će danas-sutra voditi Hrvatsku i predstavljati je u svijetu.

Stjepan Mesić

Predsjednik Republike Hrvatske 2000. – 2010.

(Pogovor knjizi Efraima Zuroffa ”Posljednja prilika”, Fraktura, 2018.).

Još tekstova ovog autora:

• Zašto ću podržati Zorana Milanovića
• Hajka na Budimira Lončara sramoti Hrvatsku
• Naša odgovornost za budućnost
• Vlada RH mora prestati pobijati izbor Željka Komšića
• Vučić u Hrvatskoj: Razgovarati se mora!
• Podnosim ostavku, znam da sam razočarao i mnoge antifašiste
• Preuzimam odgovornost, duboko žalim, jer sam pogriješio, i ispričavam se
• Bio sam nesmotren i zbog toga ja se ispričavam
• Antifašistički program nije bio program smrti. Ustaški – je.
• Europska unija stoji ili pada na pitanju izbjeglica

» Svi tekstovi ovog autora