Prije nekoliko tjedana, u kasne poslijepodnevne sate, baš dok sam se dizao s ručka, privukao mi je pozornost ženski glas koji je dopirao iz televizora: “Čujte, ja sam već u godinama kada moram razmišljati o svojoj budućnosti”. Kako sam i prije navršene pedesete prestao razmišljati o svome futuru, baš me zanimalo koje je dobi dama zaokupljena takvim brigama. Podigao sam pogled i opazio ljupku staricu kojoj čovjek ne bi dao ni devedeset, premda sam se u nastavku priloga imao prilike obavijestiti kako su gospođi ravno 104 godine.
Sve otada ne izlazi mi iz glave taj čarobni vitalizam žene koja je umirovljena valjda još dok je ovom zemljom vladao Khuen Hedervary, a i dalje radosno iščekuje svako novo jutro puna planova za budućnost.
Cijeli svoj radni vijek što ga je provela kao učiteljica glazbe ona je redovito uplaćivala zdravstveno osiguranje. Svaki mjesec s njezine skromne plaće odlazila je pinka u fondovsku škrabicu za, ne daj, bože, ako je napadne kakva bolest, da si može priuštiti liječenje, a da pritom ne dospije na prosjački štap.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge
Desetljećima je tako liferovala svoj novac ne primajući ništa zauzvrat, sretna što ne mora pohoditi liječnike. No kako godine, u njezinu slučaju i cijela stoljeća, neumoljivo teku, ona je, eto, dospjela do praga dobi kada mora početi razmišljati o, za sada samo teorijskoj, mogućnosti da će u dogledno vrijeme možda ipak morati pohoditi nekog specijalista.
A taj ‘‘izlet” što ga je 104 godine odgađala bit će uskoro bitno skuplji nego što je bio do sada. Najavljujući nove, značajno više tarife, ministar Rajko Ostojić je, među ostalim, kazao i sljedeće: “Cijena usluge od 40 ili 50 kuna nije realna ako pregled obavlja sveučilišni profesor, internist ili kirurg. Dakle, tražimo realnu cijenu usluga.”
Ta opaska čovjeka mora iznervirati iz barem dva razloga. Prvo stoga što ležerni ministar sustav javnoga zdravstva, stvoren i razvijan našim – ponavljam, našim! – novcem, izjednačava s komercijalnim servisom iza kojega stoji privatni kapital. Realna cijena usluge je iznos koji će vam obračunati u medicinskoj ustanovi koju su utemeljili ljudi s dovoljno poduzetničkoga duha i još više novca.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge.
Ostojićeva obrana novoga cjenika još i više nas mora uznemiriti pročitamo li je kao neku vrstu korisnoga naputka za rješavanje financijskih problema i u drugim vladinim resorima.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Zašto, primjerice, i ministar obrazovanja ne bi posegnuo za istom formulom, pa počeo razmišljati o realnoj cijeni usluga školovanja naše djece?! Materinski jezik i matematika ne predaju osobe bez ikakvih kvalifikacija, nego, dapače, visokoobrazovani kadrovi iza kojih, u nekim slučajevima, stoje cijela desetljeća predanoga rada i nagomilano golemo pedagoško iskustvo. Unatoč svemu, usluge što ih oni pružaju našim potomcima mi ne plaćamo ni prebijene lipe. Pa dokle ćemo tako? – mogao bi se upitati Željko Jovanović.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Naša politička vrhuška, bez obzira na njezin nominalni ideološki predznak, rado ponavlja onu mantru kako u kapitalizmu nema besplatnoga ručka. S marljivošću koja zapanjuje oni rade na otkrivanju uvijek novih modela naplate tog sve jadnijeg obroka.
Pritom, međutim, zaboravljaju na činjenicu kako poreze – uz ostalo, ako ne i prije svega – plaćamo upravo zato da bismo si osigurali abonentski status pri javnoj trpezi. Nevoljko pristajemo da nas svakog mjeseca sve više gule, jer znamo da ćemo zauzvrat nešto i dobiti: recimo, pristojno liječenje i solidno obrazovanje.
Ni jedno ni drugo nama ne pada s neba, nego smo izdašno platili puno prije nego što nam je prva usluga uopće pružena. Zato bih najljubaznije preporučio ministrima: ako nas već morate derati novim nametima, jer je državna blagajna beznadno prazna, a vi je ne znate puniti drukčije negoli drenažom naših novčanika, poštedite nas barem grotesknog dociranja kojim bi nam, kao, trebali otvoriti oči.
S otimanjem se nekako i možemo pomiriti, ne morate nam još i vrijeđati zdravu pamet.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Još tekstova ovog autora:
- Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
- HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
- Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
- Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
- Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
- Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
- Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
- Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
- Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija
- Programska bijeda HTV-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.