Dok je 17. kolovoza 1896. šetala po Londonu, Bridget Driscoll je udario i usmrtio automobil. Istraga nije uspjela ustanoviti kojom se točno brzinom kretalo vozilo, da li maksimalnom od 13 km/h, ili onom od 6,4 km/h, koju je priznao vozač. U svakom slučaju, jedan je svjedok izjavio da je vozilo bezobzirno jurilo, poput poput vatrogasnih kola.
Smrt 44-godišnje Bridget Driscoll, prve pješačke žrtve automobilske nesreće u Engleskoj, na kraju je kvalificirana kao nesretan slučaj. Ipak, mrtvozornik Percy Morrison, očito zgrožen načinom na koji je život izgubila nesretna gospođa Driscoll, svom je obdukcijskom nalazu dodao osobnu primjedbu: “Ovo se više nikada ne smije dogoditi”.
Ostalo je povijest. Prema statistici Svjetske zdravstvene u današnje vrijeme u čitavom svijetu svake godine u prometnim nesrećama živote izgubi oko 1.250.000 ljudi.
“Nikad više” londonskog mrtvozornika nije zaustavilo tehnološki napredak. Novi načini življenja sa sobom donose i nove načine umiranja i automobilsku industriju naravno nitko ne naziva industrijom smrti.
Naposljetku, automobili se ne proizvode zato da bi se njima ubijalo ljude. Stoga nitko neće, primjerice, dovesti u pitanje moralnost i etičnost vjerskog običaja blagoslivljanja automobila i njihovog kićenja krunicama i slikama svetaca.
Smrt 44-godišnje Bridget Driscoll, prve pješačke žrtve automobilske nesreće u Engleskoj, na kraju je kvalificirana kao nesretan slučaj. Ipak, mrtvozornik Percy Morrison, očito zgrožen načinom na koji je život izgubila nesretna gospođa Driscoll, svom je obdukcijskom nalazu dodao osobnu primjedbu: “Ovo se više nikada ne smije dogoditi”
Ali, postoje i prave industrije smrti prema kojima većina ljudi, u koju spadaju i oni religiozni, nema nikakvog moralnog stava, a kamoli zazora.
Tu nije riječ o tehnologiji koja svojim proizvodima želi ljudski život učiniti udobnijim, a kretanje bržim, uz neizbježan rizik koji se može umanjiti pažnjom i odgovornošću. Tu se radi o tehnologiji koja se neprestano usavršava isključivo s jednim ciljem: da bi se ljude što efikasnije, a time što masovnije ubijalo.
Uz nju ide i razvijanje kulture smrti i ubijanja, prihvaćanja, glorificiranja i mitologiziranja ratova.
Nakon svake ratne katastrofe na teren izlaze mrtvozornici, a ljudi suočeni sa strahotama masovnih razaranja i ubijanja uzaludno ponavljaju: ovo se više nikada ne smije dogoditi.
Međutim, taj vapaj i zavjet “nikad više” do sada je imao učinka baš kao i opaska londonskog mrtvozornika nad mrtvim tijelom Bridget Driscoll.
Uz rat, tu krajnju i najveću ljudsku nesreću i zlo, vežu se uzvišeni pojmovi kao što su slava i ponos, a svaka strana u ratovima redovito govori isto i brani dignitet svog rata. Zvuči poznato?
Jedan od događaja koji su mogli obilježiti 2016. godinu bio je i prvi odlazak jednog američkog predsjednika u Hiroshimu. Svijet je gledao i slušao što će Barack Obama reći na tom mjestu razaranja i masovnog ubojstva, a on se i tamo pokazao nedostojnim svoje Nobelove nagrade za mir. Nismo čuli ni ispriku, ni pokajanje.
Jedan od događaja koji su mogli obilježiti 2016. godinu bio je i prvi odlazak jednog američkog predsjednika u Hiroshimu. Svijet je gledao i slušao što će Barack Obama reći na tom mjestu razaranja i masovnog ubojstva, a on se i tamo pokazao nedostojnim svoje Nobelove nagrade za mir. Nismo čuli ni ispriku, ni pokajanje
Izborom Donalda Trumpa za Obamina nasljednika ponovo je osviještena zastrašujuća činjenica da na svijetu postoji čovjek kojem je na raspolaganju kovčežić, a u njemu dugme Sudnjeg dana.
Istodobno, s Trumpom i bez njega, svijet se već duže vrijeme privikava na pomisao o novom svjetskom ratu, bilo kao onom koji u dogledno vrijeme može izbiti, bilo kao onom koji zapravo već traje raspršen u mnogo manjih sukoba, koji time nisu ništa manje strašni za ljude koji u njima ginu, za ljude kojima i ti “mali” ratovi znače kraj svijeta.
Apsurdno je što čitavi narodi, u strahu od nasilja, razaranja i smrti, pristaju na pomisao da ih od te najgore i najveće nesreće može zaštiti upravo ono što je njen glavni uzrok: zatvaranje u vlastite granice, povećavanje vojnih budžeta, razvoj novih smrtonosnih tehnologija i ratoborna retorika straha iz kojeg izrasta mržnja.
U općem bujanju raznoraznih radikalizama, najmalobrojniji su radikalni mirotvorci.
Zato jednog takvog izvlačim iz prošlosti, utoliko više što na njegovo potresno svjedočanstvo, i onda kada je bilo izrečeno, ni svijet, ni Crkva kojoj je pripadao, nisu obratili osobitu pažnju.
To je otac George Zabelka, katolički svećenik koji je kao vojni kapelan 1945. godine bio dušobrižnik američkih pilota na pacifičkom otoku Tinianu, odakle su poletjeli avioni s atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki.
Njegovo ćete svjedočanstvo lako pronaći na internetu, kao razgovor koji je objavljen na stranicama Centra za kršćansko nenasilje
i kao dokumentarni film pod naslovom “The reluctant prophet”.
Otac Zabelka, duboko promišljeno i povijesno utemeljeno, četrdeset godina nakon što je blagoslovio avione i posade kobnih aviona, iznosi svoje kajanje za čin zbog kojega, kako je sam rekao, na Sudnji dan pred sudištem svog Stvoritelja, u kojeg je vjerovao, računa ne na pravdu, nego na milosrđe. Za razliku od Obame, on je otišao u Hirošimu i Nagasaki moliti oproštenje.
Otac Zabelka shvatio je i rekao kako mu je bio ispran mozak. Shvatio je da je blagoslovio katolike koji su odletjeli sravniti sa zemljom Nagasaki i u njemu, sa svim ostalim stanovnicima, spržiti i članove najstarije i najbrojnije katoličke zajednice u Japanu.
Bio je svjestan otac Zabelka da zvuči kao naivac lišen smisla za stvarnost. Ali, u duhu svoje vjere i učenja svoga Boga vjerovao je u stvarnost kakva bi mogla biti, samo kada bi kršćani svih vjera i crkava tako odlučili i u toj se odluci ujedinili. I na kraju, prije odlaska pred sud svoga Stvoritelja, otac Zabelka je rekao da u svoju korist ne može prizvati pravdu, nego samo i jedino milost i milosrđe
No, povrh svega, prije svog hodočašća u Hirošimu i Nagasaki 1984. godine, nazvao je ta mjesta svetima, kao što je za kršćane sveta i Kalvarija, jeruzalemsko brdo na kojem je razapet i ubijen Isus Krist.
Shvatio je i ispovijedio da kršćani sve tamo od 4. stoljeća, kada su se odrekli mirotvorstva, prihvaćaju, opravdavaju potiču i zdušno sudjeluju u masovnim razaranjima i ubijanjima nespojivima s Evanđeljem.
I umjesto izlizanog “nikad više”, zaključio je kako bi upravo kršćani, samo kada bi htjeli, mogli dati priliku svom Bogu, za kojeg vjeruju da mu je sve moguće, zaustaviti krvoprolića. Ili, barem, odlučiti: mi u njima više nećemo ni na koji način sudjelovati.
Bio je svjestan otac Zabelka da zvuči kao naivac lišen smisla za stvarnost. Ali, u duhu svoje vjere i učenja svoga Boga vjerovao je u stvarnost kakva bi mogla biti, samo kada bi kršćani svih vjera i crkava tako odlučili i u toj se odluci ujedinili.
I na kraju, prije odlaska pred sud svoga Stvoritelja, otac Zabelka je rekao da u svoju korist ne može prizvati pravdu, nego samo i jedino milost i milosrđe.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Banijska utopija ili što se događa kada nestane država
- Ljudskost i solidarnost ruše HDZ-ovu državu
- Papa Franjo – apostol izazova na ljudskost
- Beethoven i njegova glazba svijetle u mraku nad Europom
- Deveta simfonija, od himne čovječanstva do smrtne opasnost
- Strah
- Znate li vi tko sam ja?! Odgovor je: bahato đubre i bagra
- Svijet praznih stadiona bez radosti igre
- Najveći razlog za ponos ovih dana dali su mi Križevci
- Razlog zašto Trump ne priznaje poraz
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.