Bio je slika i prilika smušenog profesora, jednog od onih o kojima se pričaju legende, rastresenih u svemu osim u predmetu koji poučavaju, u koji su vječno zadubljeni i zaljubljeni. Čitavom svojom pojavom uklapao se u stereotipnu sliku takvog profesora: uvijek istim već odavno izlizanim i malo prevelikim odijelom, naočalama, kosom i bradom koji su mu skrivali veći dio blijedog lica.
Tako pamtim profesora Ljubomira Jagodića koji mi je u gimnaziji predavao matematiku.
S tim predmetom baš nisam bio na ti, ali profesora Jagodića sam volio zbog druge zajedničke nam ljubavi – glazbe.
Počelo je s jednom gramofonskom pločom koju sam na satu matematike ostavio na klupi. Zastao je, podigao je, pogledao i rekao mi da je Andrej Gavrilov dobar pijanist, ali da je njemu mnogo draži Giljels i da bih svakako morao poslušati kako on svira taj čuveni Klavirski koncert u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog.
Tako sam postao zadužen da odvlačim profesorove pažnju i ostavljam mamce za njegove elokventne ekskurse o glazbi i njenim majstorima, jer to je svaki put značilo barem nekoliko minuta manje za nasumične prozivke i ispitivanja pred pločom.
Upravo dekretom treba propisivati prave knjige u pravo vrijeme da ljudi ne bi postali ljudožderi (…) sretan sam, ponajprije zbog njega, što nije doživio lektirni kanibalizam ministrice Divjak i uopće ovu današnju raspismenjenu i obesmišljenu Hrvatsku
Ja sam, pak, doista uživao u tim njegovim izletima iz egzaktne znanosti u apstraktnu umjetnost, a pogotovo u njegovim uvjerljivim ukazivanja na duboku povezanost matematike i glazbe. U tu svrhu najsigurnije je bilo na klupi ostaviti neke Bachove note.
Malo pomalo, otkrio sam da je moj profesor matematike imao i predmatematički život u kojem je bio glazbenik. Čudan položaj prstiju njegove lijeve ruke, koje bi stidljivo stavljao pred usta svaki put kada bi ga nešto potaklo na smijeh, bio je objašnjen kada nam je otkrio da je studirao i čak u nekom orkestru svirao violinu.
Ne sjećam se više je li se to razotkrivanje dogodilo pred čitavim razredom, ili smo možda neki od tih razgovora nastavili i izvan učionice, ali duboko me se dojmilo i onako mladog i neiskusnog pomalo zaprepastilo njegovo objašnjenje zašto je raskinuo s notama za račun brojki.
To se dogodilo onog dana kada ga je prva ljubav iznevjerila, kada je shvatio da ta umjetnost neizmjerno brojnih mogućnosti u svojoj slobodi nije apsolutna, nego je podložna ideološkim okovima, zloupotrebi u sasvim neumjetničke i neglazbene svrhe. U potrazi za žuđenim apsolutom, za nečim što nijedna vlast, ideologija ili režim ne mogu staviti u svoje kalupe, okrenuo se matematici.
A onda se na jednom satu matematike dogodio prizor koji mi se najdublje i zauvijek urezao u pamćenje.
Koliko god bio zanesen matematikom, profesor Jagodić nije zabacio sve drugo što ga je, u svoj njegovoj tankoćutnosti, oblikovalo u čovjeka velike kulture i znanja ne samo o glazbi, nego i o književnosti.
Otkako se ovih dana čitava hrvatska javnost uzbunila i uzbudila zbog novog kurikuluma hrvatskog jezika u osnovnim školama i gimnazijama, stalno mi se u pamet vraća pouka mog profesora matematike o važnosti dobre literature koja se otkriva i upoznaje kroz školsku lektiru.
Tog je dana profesoru Jagodiću u šetnji između naših klupa zapela za oko knjiga na klupi mog razrednog kolege. Šenoino “Zlatarevo zlato”.
Ja sam, pak, doista uživao u tim njegovim izletima iz egzaktne znanosti u apstraktnu umjetnost, a pogotovo u njegovim uvjerljivim ukazivanja na duboku povezanost matematike i glazbe. U tu svrhu najsigurnije je bilo na klupi ostaviti neke Bachove note
“Hm, zar niste vi već malo prestari za Šenou?”, upitao je naglas.
“To je lektira”, odgovorio je moj kolega, nizak i snažan Slavonac.
Još više podigavši obrve i nehajno listajući knjigu koju je uzeo u ruke, profesor se začudio zašto se taj sladunjavi roman propisuje gimnazijalcima kada je prikladniji uzrastu viših razreda osnovne škole.
“Vi biste sad već trebali čitati Jamesa Joycea”, poentirao je profesor, na što je moj razredni drug Mato, prostodušan, a pomalo i nabusit i drzak kakav je već bio, lakonski ispalio: “Nikad čuo”.
Profesor se ukipio, a zakleo bih se da moja mašta ništa ne dodaje ako kažem da se u mjesto malo i zaljuljao od tih riječi, kao čovjek koji je dobio nenadani udarac u trbhu.
Došavši do zraka i naglašavajući registar čuđenja s primjesom zgražanja u glasu, izgovorio je retoričko pitanje: “Vi nikada niste čuli za Joycea?!”
I onda je slijedila legendarna rečenica profesora matematike Ljubomira Jagodića koju je upamtio i još dugo prepričavao čitav razred, a ja evo to činim i danas: “Da učenik klasične gimnazije tako nešto kaže, da nikad nije čuo za Jamesa Joycea, u moje vrijeme to bi bio takav skandal kao da… kao da…” – zastao je profesor tražeći dovoljno dramatičnu usporedbu i onda, drhtavim glasom punim očaja i skrhan do ruba plača nastavio – “kao da ja sada otvorim ladicu u vašoj klupi i unutra pronađem ljudsko meso!”
Sada je na nama bio red da ostanemo bez daha i da nam se zavrti u glavi od grozomorne pomisli.
Spominjao sam već u svojim kolumnama svog divnog profesora hrvatskog jezika i književnosti Grgu Pejnovića čiji glas također vrlo dobro pamtim kako nam utuvljuje u glavu i dočarava ljepote i divote jezika velikih pisaca, hrvatskih i svjetskih. Ali nitko kao profesor Jagodić tog dana nije mi tako snažno demonstrirao koliko se ozbiljno može i mora shvaćati važnost književnosti, ne samo u odgoju i obrazovanju mladih ljudi, nego i u životu.
Otkako se ovih dana čitava hrvatska javnost uzbunila i uzbudila zbog novog kurikuluma hrvatskog jezika u osnovnim školama i gimnazijama, stalno mi se u pamet vraća pouka mog profesora matematike o važnosti dobre literature koja se otkriva i upoznaje kroz školsku lektiru
Tek danas shvaćam kako prizivanje slike krvavog komada ljudskog mesa u ladici đačke klupe uopće nije bilo pretjerano, jer ljudi ne moraju jesti ljude da bi bili i gori od kanibala.
Primitivna ljudožderska plemena barem imaju opravdanje da tim kršenjem tabua nad tabuima utažuju glad. A koje opravdanje imaju ljudi koji i dan danas jedni drugima raznose tijela, režu glave, kidaju udove i onda slave takva klanja kao svoja najveća postignuća i svetinje?
Baš zato se dekretom zvanim školska lektira moraju propisivati prave knjige u pravo vrijeme ljudima u nastajanju, da ne bi postali ljudožderi i gori od ljudoždera.
Koliko god bih volio da danas mogu napokon ozbiljno o svemu tome popričati sa svojim dragim profesorom Jagodićem, sretan sam, ponajprije zbog njega, što nije doživio lektirni kanibalizam ministrice Divjak i uopće ovu današnju raspismenjenu i obesmišljenu Hrvatsku.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Najveći razlog za ponos ovih dana dali su mi Križevci
- Razlog zašto Trump ne priznaje poraz
- Za Trumpa je sve to jedan veliki “reality-show”
- Koronavirus zastire sve obzore i guši mnoge druge važne teme
- Zakletva nad lijesom ubijenog francuskog profesora Patyja
- Jedan važan uvjet za podršku premijeru Plenkoviću
- Aleja velikana je ona u kojoj leže ljudi poput Franje Marića
- U društvu i paralelnom svemiru naše neizmjerno bogate elite
- Mirogojska grobnica za ubijene kriterije i snove
- Beethoven proglašen simbolom rasizma
Šteta što takvih svestranih predavača, poput našeg profesora matematike, nema više.