Ivica Grčar
U srijedu 20.. siječnja mi je Ministarstvo pravosuđa poštom dostavilo ”djelomični odgovor” (!?) na novinarsko pitanje postavljeno 18. ožujka 2015. godine (djelomični jer su cenzori zacrnili čak 11 od mogućih ukupno 26 podataka).
Objaviti (djelomičnu!?) informaciju staru osam mjeseci jednostavno bi novinarski bilo neprofesionalno.
A osam mjeseci je trajao Zakonom o pravu na pristup informacijama propisani postupak uskraćivanja odgovora i nakon toga intervencije povjerenika za informiranje da Ministarstvo pravosuđa ipak mora odgovoriti na postavljeno mu novinarsko pitanje.
Novinarska pitanja postavljaju novinari u interesu javnosti, a ne kao privatne fizičke osobe radi osobne znatiželje.
Zbog čega u demokratskom društvu treba posebnim zakonom uređivati pravo javnosti na pristup informacijama ako bi se trebalo podrazumijevati i bez zakona da javnost (građani – birači) slobodno pristupaju informacijama da bi se na izborima mogli (kompetentno) izjašnjavati.
Posebni zakon vlastima je ipak nužan da se dužnosnike i službenike u državnoj vlasti zapravo oslobodi od eventualne odgovornosti zbog uskraćivanja odgovora na pitanja u interesu javnosti, kao i da bi se ograničio i otežao predstavnicima javnosti pristup informacijama.
Objaviti (djelomičnu!?) informaciju staru osam mjeseci jednostavno bi novinarski bilo neprofesionalno. A osam mjeseci je trajao Zakonom o pravu na pristup informacijama propisani postupak uskraćivanja odgovora i nakon toga intervencije povjerenika za informiranje da Ministarstvo pravosuđa ipak mora ”djelomično” odgovoriti na postavljeno mu novinarsko pitanje
Vjerujući (pogrešno) da je Zakon o pravu na pristup informacijama usvojen radi omogućavanja informiranja javnosti o postupcima vlasti u Hrvatskom novinarskom društvu zajedno s Anamarijom Musa, povjerenicom za informiranje, organiziraju ”edukacije” o zakonskoj proceduri pristupa informacijama (i osobno sam kao slobodni novinar bio pozvan na edukaciju upriličenu 30. rujna 2015. u Novinarskom domu u Zagrebu).
A evo zbog čega mislim da je besmisleno ”educirati” se u Novinarskom domu o pravu pristupa informacijama.
Osobno sam još veljače 2007. godine prvi puta novinarski analizirao (i testirao) tadašnju verziju Zakona o pravu pristupa informacijama.
Tadašnja ministrica pravosuđa Ana Lovrin odbila je travnja 2007. odgovoriti na novinarsko pitanje o ministrima iz Sanaderove vlade članovima nadzornih odbora tvrtki.
Upravni sud je presudom Us-6076/2007 od 11. srpnja 2007. godine uvažio moju tužbu i presudio da se poništava rješenje ministrice pravosuđa Ane Lovrin o uskraćivanju odgovora na novinarsko pitanje o ministrima članovima nadzornih odbora u tvrtkama.
Na tu odluku je Državno odvjetništvo (kao zastupnik Ministarstva pravosuđa) podnijelo Vrhovnom sudu zahtjev za reviziju sudskog postupka u kojemu je Upravni sud poništio rješenje ministrice Ane Lovrin o uskraćivanju odgovora o ministrima u nadzornim odborima u tvrtkama.
Vrhovni sud je, međutim, presudom UZZ 16/07-3 od 15. listopada 2008. odbio zahtjev Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa, te potvrdio presudu Upravnog suda o poništavanju rješenje ministrice pravosuđa Ane Lovrin o odbijanju odgovora o ministrima Sanaderove vlade članovima nadzornih odbora u tvrtkama.
I do danas Ministarstvo pravosuđa nije, poštujući presude Upravnog i Vrhovnog suda, poništilo rješenje ministrice pravosuđa Ane Lovrin o uskraćivanju odgovora na novinarsko pitanje.
”Fućkaš” presude zajedno sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, sila boga ne moli.
Zbog čega u demokratskom društvu treba posebnim zakonom uređivati pravo javnosti na pristup informacijama ako bi se trebalo podrazumijevati i bez zakona da javnost (građani – birači) slobodno pristupaju informacijama da bi se na izborima mogli (kompetentno) izjašnjavati. Posebni zakon vlastima je ipak nužan da se dužnosnike i službenike u državnoj vlasti zapravo oslobodi od eventualne odgovornosti zbog uskraćivanja prava na informacije
Ponovio sam 29. travnja 2008. analizu (i testiranje) primjene Zakona o pravu pristupa informacijama.
Postavio sam Ministarstvu financija novinarsko pitanje koliki su godišnji prihodi državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada tražeći i da dostave listu dvadesetak najvećih koncesionara po visini uplaćenih (koncesijskih i rudarskih) naknada.
Ha, ha, ha! Mo’š mislit’.
I tadašnji ministar financija Ivan Šuker postupio je kao i njegova kolegica ministrica pravosuđa Ana Lovrin uskraćujući odgovore na to novinarsko pitanje.
U skladu s (tadašnjim) Zakonom o pravu na pristup informacijama podnio sam 30. svibnja 2008. tužbu Upravnom sudu.
No, nakon iskustva u sudskim postupcima povodom pitanja o ministrima članovima nadzornih odbora u tvrtkama, u postupku uskraćivanja odgovora o prihodima državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada Upravni sud je našao formalno načine prema kojima ministar financija Ivan Šuker može uskratiti javnosti (poreznim obveznicima u Hrvatskoj) odgovor na (novinarsko) pitanje koliki su prihodi od koncesijskih i rudarskih naknada (presuda Us – 959/2010-4 od 8. srpnja 2010).
Potom sam se obratio i Europskom sudu za ljudska prava sa jednim zahtjevom da presudom natjera Ministarstvo pravosuđa da napokon poštuje odluke Upravnog i Vrhovnog suda Hrvatske i poništi rješenje svoje ministrice Ane Lovrin o uskraćivanju odgovora na novinarsko pitanje, te drugim da presudi da porezni obveznici i u Hrvatskoj imaju pravo pitati i dobiti informaciju koliki su prihodi državnog proračuna od iskorištavanja prirodnog bogatstva (plina iz podmorja, vađenja domaće nafte, iskorištavanja hidropotencijala, gospodarenja frekvencijama, šumama i ostalim).
I ni na Europskom sudu za ljudska prava ništa od toga. Tragom toga sam analizirao i rad Europskoga suda za ljudska prava i suorganizirao Okrugli stol pod nazivom ”Kritika prakse Europskog suda”, o čemu je u ovoj kolumni već više puta pisano.
Vrhovni sud je odbio zahtjev Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa, te potvrdio presudu Upravnog suda o poništavanju rješenje ministrice pravosuđa Ane Lovrin o odbijanju odgovora o ministrima Sanaderove vlade članovima nadzornih odbora u tvrtkama. I do danas Ministarstvo pravosuđa nije, poštujući presude Upravnog i Vrhovnog suda, poništilo rješenje ministrice pravosuđa Ane Lovrin o uskraćivanju odbijanju odgovora na novinarsko pitanje
No, istražujući tko to iz Hrvatske, odnosno hrvatskog pravosuđa u Strasbourgu uskraćuje pravo pristupa Europskome sudu za ljudska prava građanima iz Hrvatske, postupno sam došao u situaciju da moram postaviti (novinarska) pitanja Ministarstvu pravosuđa i Ustavnome sudu tko su dužnosnici i službenicima iz hrvatskog pravosuđa koji u Strasbourgu u pretpostupku bez pisanih sudskih odluka proglašuju oko 98 posto tužbi iz Hrvatske nedopuštenima.
Praktično istovjetno pitanje je postavljeno Ministarstvu pravosuđa i Ustavnome sudu o osobi koja sprečava pristup građanima iz Hrvatske (98 posto) Sudu u Strasbourgu.
Povjerenica za informiranje je, kao što je objavljeno u uvodu, tek nakon što su podnijete sudske tužbe ”zbog šutnje administracije” i osam mjeseci nakon postavljanja novinarskih upita ipak napokon izdala naloge Ministarstvu pravosuđa i Ustavnome sudu da odgovore na novinarska pitanja.
Ovaj puta je Ministarstvo pravosuđa dostavilo 20. siječanj 2016.) odgovor na novinarsko pitanje.
U Ustavnom sudu, međutim, odlučili su ”protiv rješenja povjerenice pokrenuti sudski spor” (razumljivije rečeno na ”kontratužbu”) da bi tek nakon okončanja tog spora odgovorili na novinarsko pitanje.
U Ustavnome sudu su se, dakle, odlučili za namjerno odugovlačenje postupka i iscrpljivanje podnositelja zahtjeva za pristup informaciji, što inače prigovaraju stranama u sporovima na tom Sudu.
Premda je danas nepopularno citirati Lenjina, ipak valja učiniti izuzetak zbog njegove izreke: ”Tko ima informacije ima i vlast”.
A Lenjin je morao dobro znati što govori kada je to rekao, jer je tada rušio carsku vlast u Rusiji.
Pisci hrvatskoga Zakona o pravu na pristup informacijama su, po svemu sudeći, pripadnici ”Lenjinističke zakonodavne škole”.
U prvom članku Zakona o pravu na pristup informacijama detaljno se nabrajaju ”ograničenja prava na pristup informacijama”, odnosno izrijekom da se Zakon ne primjenjuje ”na stranke u sudskim, upravnim i drugim postupcima”, ”na informacije za koje postoji obveza čuvanja tajnosti”, ”na informacije koje predstavljaju klasificirane informacije čiji su vlasnici međunarodne organizacije ili druge države”
U prvom članku važećeg Zakona o pravu na pristup informacijama se, suprotno nazivu zakona, puno govori o ograničavanju pristupa informacijama, a samo u jednoj rečenici načelno o pravu na pristup informacijama.
U čak četiri stavka tog famoznog prvog članka detaljno se nabrajaju ”ograničenja prava na pristup informacijama”, odnosno izrijekom da se Zakon ne primjenjuje ”na stranke u sudskim, upravnim i drugim postupcima”, ”na informacije za koje postoji obveza čuvanja tajnosti”, ”na informacije koje predstavljaju klasificirane informacije čiji su vlasnici međunarodne organizacije ili druge države”.
Kada vlasti odluče uskratiti javnosti pristup informacijama, ne pomažu ni presude Upravnog i Vrhovnog suda. Ministarstvo pravosuđa i Ustavni sud jednostavno ignoriraju odluke Upravnog i Vrhovnog suda.
A zakon o pravu na pristup informacijama je ”mrtvo slovo na papiru” i služi samo za zamagljivanje istine.
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.
Još tekstova ovog autora:
- Suluda rasprodaja ”materijalne osnove zaštite novinara”
- USKOK i ministar Bošnjaković zataškavaju krađu isprava u sudu
- Šeparović, Sessa i Turudić razbijači akademske čestitosti
- Hipoteka ruske SBERBANK-e na Novinarskom domu
- 200 kolumni: Je li besmisleno obraćati se javnosti bez učinaka?
- Istina je ova: cenzuru provode režimski novinari i sudstvo
- Rušenje vjerodostojnosti dužnosnika bez plaćanja poreza
- Ne hvala, gospodine ministre pravosuđa, ”ne pušim” to više
- U vrtlogu birokratske zajebancije ”tijela javnih vlasti”
- Zagrebački kazneni sud prepravlja iskaze svjedoka i stranaka
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.