Nedjelja prije Uskrsa se u kršćanskim crkvama slavi kao Cvjetnica. Ona obilježava Isusov konačni ulazak u Jeruzalem te početak posljednjeg i najdramatičnijeg tjedna njegovog života. Stoga se on zove i Veliki ili Sveti tjedan. U četvrtak ovoga tjedna Isus će biti uhićen, a u petak mučen, suđen i ubijen. Sljedeća će nam nedjelja već donijeti uskrsnu radost i poruku Isusove pobjede nad smrću, tamom i zlom. Ulazimo, dakle, u završnu dramu Isusova života, a Cvjetna nedjelja je početak njezina posljednjeg čina.
Ceremonijalni obredi povezani s Cvjetnicom i proslavom Svetog tjedna se vrlo sporo pojavljuju i nerado prihvaćaju u ranim stoljećima kršćanstva, te ih tek u 8. stoljeću nalazimo u danas prepoznatljivim oblicima.
Pučka je pobožnost, posebice u sujevjerjem krcatom srednjem vijeku, proslavu Cvjetnice nažalost opteretila mnogim poganskim običajima, predmetima, procesijama i ceremonijama koje umjesto otkrivanja prikrivaju biblijske događaje toga dana i njihovo proročko i spasenjsko značenje. Zato su crkve reformacijske baštine u velikoj mjeri odbacile folklor Cvjetnice, a i u Rimokatoličkoj crkvi se 1955. pokušalo to slavlje očistiti od poganskih elemenata i pojednostaviti dekretom Maxima Redemptionis Nostrae Mysteria.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira
Naširoko prihvaćenim imenom Cvjetnica obilježava se, dakle, spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Usputni je folklor kojim su ga židovski pashalni hodočasnici tom zgodom euforično dočekali maslinovim i palminim granama bacajući cvijeće i prostirući haljine na put kojim je ulazio u glavni grad.
Usporedba opisa biblijskog događaja o kojem izvješćuju sva četiri evanđelja (Matej 21, Marko 11, Luka 19, Ivan 12) i suvremenog slavljenja Cvjetnice ukazuje na potrebu onog obnoviteljskog, ali prečesto zanemarivanog poziva Ad fontes! – na izvore! Uvijek se iznovice moramo vraćati evanđelju i u svjetlu njegova autentičnog učenja, te Isusove prakse, preispitivati i obnavljati naše motive, riječi, djela i obrede.
Prema Lukinom evanđelju Isus je, čim je ugledao Jeruzalem, zaplakao nad njegovom sudbinom, a sva tri prva evanđelja svjedoče da je ušavši u grad ponajprije počinio, mi bismo danas rekli, nasilno djelo, kada je sa svetom indignacijom u hramu Božjem isprevrtao stolove prodavačima i mjenjačima novca snažnim prigovorom što su “kuću molitve pretvorili u špilju razbojničku” ili, kako reče jedan naš stariji prijevod, “jamu hajdučku”.
Važno je, osim površnog oduševljenja poluvjerničkih masa, napose primijetiti da Isusov dramatičan ulazak u grad njegova smaknuća proročki značajno obilježavaju suze solidarnosti s onima koji propadaju i pravednički gnjev protiv materijalnim dobitkom motiviranog i trgovinom kompromitiranog religijskog sustava.
Biblijski događaj naglasak ne stavlja na palme i cvijeće, pa stoga ni njihovo suvremeno blagoslivljanje nema posebna smisla ako zaboravimo središnju ličnost i njegovu poruku. Telegrafski bismo značenje dana Cvjetnice mogli sažeti pod dva naslova.
On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti
Prvo: Isusova hrabrost i dosljednost nasuprot površne popularnosti.
On je dobro znao da ulazi u neprijateljski raspoložen grad u kojem će ga osuditi na smrt. Iako mu dio naroda priređuje naizgled kraljevski doček, pa se popularno govori o Isusovu trijumfalnom ulasku u Jeruzalem, njemu je život zapravo ugrožen. Narod ga je volio, ali vlasti nisu. Trulim kompromisom iz straha od konkurencije religiozni i svjetovni vladari zakleli su se da će ga ubiti. Put je bio opasan, ali Isus je radije bio spreman na rizik nego da iznevjeri sebe i svoje poslanje. Spreman je žrtvovati svoj život za živote drugih.
Kolikogod je Isus popularan kod naroda, on nije impresioniran masama koje ga oduševljeno pozdravljaju. Njihov poklik “hosanna” doslovce znači “spasi sada!”, te može biti shvaćen kao izraz nestrpljivosti i spremnosti na pobunu protiv rimskog okupatora. Isus je, međutim, svjestan svoje misije i vremena, te ga ne mogu ni impresionirati ni isprovocirati. On ne vodi pokret religioznih fanatika i nacionalista, a još manje oružanih pobunjenika.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira.
Drugo: Isusova poruka i zahtjev sučelice zloporabi religije.
Vladari naroda kojemu Isus pripada, svjetovni i religiozni, ne podnose njegovu radikalnu poruku s pozivom na obraćenje Bogu ni proročku kritiku njihova sustava i načina vladanja. On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti.
Još tekstova ovog autora:
- Berlinski zid – nastavak željezne zavjese i pravo domoljublje
- Slaviti Dan reformacije znači tražiti horizonte milosrdnosti
- Crnačka teologija i duhovni velikani afroameričkog kršćanstva
- Globalni poziv na zaštitu vjerskih sloboda
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Smrću Franje Šanjeka HAZU ostao bez svećenika u svojim redovima
- Amerika: zemlja upitne slobode i nekontroliranog nasilja
- Kraljevstvo Božje – Isusova supermisao koju obnavlja papa Franjo
- Otišao je najznačajniji hrvatski strossmayerolog
- Borka i njezin veliki otac Vuko Pavićević
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.