Pozivanjem na jedinstvo pozivaju na revizionizam

”Jedinstveno društvo je fašistički mit” naslov je članka koji je  nedavno napisao češki politolog, publicist, direktor Njujorškog sveučilišta u Pragu Jiří Pehe. Reagirao je na sve češće jadikovke da su mnoga zapadna, općenito europska društva beznadno podijeljena.

Pehe podsjeća da su zapadna društva oduvijek nejedinstvena i da su se u manjoj ili većoj mjeri uspjela ujediniti jedino za vrijeme ratnih sukoba i određenih historijskih lomova kada je unutarnje političke i društvene sporove prekrio nekakav moćni zajednički etos. Taj bi društveni moral, međutim, vrlo brzo iščezao.

Demokratska društva su postavljena na temeljima različitosti, u njima se susreću i prepliću različiti interesi, svjetonazori, politička rješenja, to je njihova snaga, a ne slabost.

Novinski članci, debate, analize, komentari, međutim, vrve od opaski kako su demokratska društva podijeljena na dvije posvađane polovice. Nedavni izbori ili referendumi taj dojam dodatno pojačavaju; dovoljno se podsjetiti tijesnog rezultata na američkim izborima ili brexita.

Novinski članci, debate, analize, komentari, međutim, vrve od opaski kako su demokratska društva podijeljena na dvije posvađane polovice. Nedavni izbori ili referendumi taj dojam dodatno pojačavaju; dovoljno se podsjetiti tijesnog rezultata na američkim izborima ili brexita

Španjolski El País na engleskom jeziku početkom godine objavio je članak pod naslovom ”The globalization of polarization” iz pera utjecajnog kolumnista Moisésa Naíma navodeći primjere podijeljenih društava.

Naím piše kako se čini da svjetske demokracije pate od svojevrsne političke autoimune bolesti – dio društva ”ratuje” protiv ostatka društvenog tijela.

Polarizacija je postojala i ranije, ali sada dobiva drugačije, ”akutnije i smrtonosnije razmjere”, što rezultira disfunkcijom vlada, nemogućnošću dogovora, sporazuma, kompromisa, ističe autor izražavajući bojazan da će paraliza demokratskog oblika vladanja i kaosa postati norma.

Naím navodi kako su porast ekonomske nejednakosti, nesigurnosti i osjećaja društvene nepravde uz popularnost društvenih mreža, krize novinarstva i tradicionalnih medija kao i  nepovjerenje u tradicionalne političke stranke pridonijele polarizaciji i kaosu.

”Twitter i Instagram platforme su kratkih poruka, a kratkoća pridonosi ekstremizmu. Što je poruka kraća, mora biti radikalnija da bi postala viralna. Na društvenim mrežama nema prostora, ni vremena ni strpljenja za sivo, ambivalencije, nijanse ni mogućnosti da sukobljeni nazori pronađu zajedničku osnovu. Sve je ili vrlo bijelo ili vrlo crno”, naglašava Naím.

Paradoksalno je da su društvene mreže ljude približile jedne drugima toliko da nikad do sad nisu bili udaljeniji. Poljski sociolog Zygmunt Baumann govorio je da većina ljudi koristi društvene mreže ne da bi raširila obzore nego da se zatvori u komforne zone gdje je jedini zvuk koji čuju jeka vlastitog glasa i gdje je jedino što vide odraz vlastitog lika. Društvene mreže, smatrao je Baumann, jesu vrlo korisne, pružaju zadovoljstvo, ali su s druge strane klopka.

Sve spomenute okolnosti, uz pad popularnosti takozvanih tradicionalnih stranaka i krize liberalne demokracije, dovele su do pojednostavljenja stratifikacije u društvima i do pojave populista koji pozivaju na jedinstvo i nude jednostavna rješenja. U takvim rješenjima često leži, smatra Pehe, neizrečena prijetnja da se društvo može ”ujediniti” silom, a takvi pokušaji u pravilu završe nekom vrstom monstruoznog totalitarizma.

Prebacimo li se na hrvatsku političku scenu i zazivanje na jedinstvo, podsjetimo se najprije da je Tomislav Karamarko u svibnju 2015. u svojstvu predsjednika HDZ-a pozvao tadašnjeg premijera Zorana Milanovića na sastanak da ”ublaže podjele u društvu”.

Godinu dana ranije, i to na Svjetski dan slobode medija 3. svibnja, Karamarko je izgovorio: ”Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”.

Polarizacija je postojala i ranije, ali sada dobiva drugačije, ”akutnije i smrtonosnije razmjere”, što rezultira disfunkcijom vlada, nemogućnošću dogovora, sporazuma, kompromisa, ističe autor izražavajući bojazan da će  paraliza demokratskog oblika vladanja i kaosa postati norma

Dakle, ništa antifašizam, ne daj bože partizani, ništa temelji na kojim počiva demokratska Europa. To je vizija Karamarkovog jedinstva.

Pet godina kasnije vrlo je vidljivo kako je Karamarko zamislio ublažavanje podjela u hrvatskom društvu. U komentaru za Telegram Jasmin Klarić piše kako je slučaj Pupovac, ”najjasnija ilustracija toga koliko je, zapravo, puzeći napredovala implementacija Karamarkovih čuvenih rečenica sa Svjetskog dana slobode medija 2014. godine”.

A kada predsjednica Hrvatske u najavi kandidature za novi mandat  kaže da je jednako ”negativno tretirala sve nenarodne režime iz hrvatske prošlosti koji su ubijali ljude i razarali hrvatsko jedinstvo” i da su ”1991. i 1995. jedine godine oko kojih se cijeli hrvatski narod može i treba okupljati”, ona negira antifašističke temelje nastanka hrvatske države, a time i Ustav. Izjednačava ustaše i antifašiste.

Grabar-Kitarović tvrdi da pozivanjem na politiku zajedništva nastavlja politiku pomirbe prvog predsjednika Franje Tuđmana. A politika pomirbe je jedno od najvećih zala što je Tuđman za sobom ostavio. Ako izjednačimo dobro i zlo, izgubili smo temelj na kojem možemo graditi bilo što smisleno.

Jedino zdravo jedinstvo u demokratskom društvu je jedinstvo različitosti, odnosno, kako to kaže politolog Pehe, nalaženje kompromisa između različitih pogleda  i interesa, odnosno političkih programa koji nastaju iz njih u takvom obliku da je moguće stvoriti funkcionalnu vladu. Te različitosti, međutim, ne podrazumijevaju rehabilitaciju fašističkih režima.

Društva u kojima se neprestano poziva na jedinstvo a gdje žive različiti narodi, manjine, posebno u trenucima političko-ekonomskih kriza, mogu se vrlo lako transformirati u masu na koju je upozoravala Hannah Arendt.

U masi koju spaja ili fanatizam ili strah nema individualizma ni različitosti. Masa ne vjeruje ni svojim očima ni ušima, činjenicama, samo svojim predodžbama i osjećajima. Nema više slučajnosti, sve je zavjera i unaprijed pripremljen plan. Prst se upire u nekog drugog, u nekog tko strši iz mase, tko je po nečemu različit, po nacionalnosti, vjeri, svjetonazoru, seksualnom opredjeljenju. Fanatizam i strah rezultiraju mržnjom, mržnja nasiljem.

Prije tri godine sam za portal Lupiga razgovarala s preživjelim iz Auschwitza, neurofiziologom, profesorom Tomášom Radilom koji se cijeli svoj život bavi fenomenom kolektivne mržnje i holokaustom.

Na svojoj koži je osjetio što znači kad narod postigne jedinstvo na temeljima zla. ”Kada sposobni manipulatori uspiju promijeniti smjer mržnje na neku manjinsku skupinu, koja ne mora biti mala, može to biti cijeli jedan narod, a u društvu vlada tjeskoba, tenzija, strah, a povijesno naslijeđe je složeno, onda od nevine biološke pojave nastane nova kvaliteta, ubojita sila, rat, krvoproliće i zločin.”

Zlo će se, prema njegovom mišljenju, ponavljati ukoliko se nakon sukoba ne poduzmu ozbiljne mjere na prosvjećivanju društva, ali ne na propagandnim osnovama, već na socijalnim istraživanjima koja bi objektivno prosudila uzroke sukoba.

Grabar-Kitarović tvrdi da pozivanjem na politiku zajedništva nastavlja politiku pomirbe prvog predsjednika Franje Tuđmana. A politika pomirbe je jedno od najvećih zala što je Tuđman za sobom ostavio. Ako izjednačimo dobro i zlo, izgubili smo temelj na kojem možemo graditi bilo što smisleno

”Ukoliko se ništa u društvu ne napravi protiv toga, ukoliko se stvari ne nazovu pravim imenom, onda će se zlo stalno ponavljati. Eto, kod vas u bivšoj Jugoslaviji, ubijeni u besmislenim ratovima i zločinima devedesetih godina žive intenzivnijim životom nego kad bi bili živi, i njihova smrt je pogonsko gorivo za preživjele u negativnom smislu, podloga za nove ratove.”

U slučaju Hrvatske pojedini političari iza maske jedinstva pozivaju na povijesni revizionizam. Povjesničar Dragan Markovina, ocjenjujući mandat Kolinde Grabar-Kitarović i njezinu ponudu za drugi, piše da predsjednica ”obećava nacionalizam kao strukturalnu činjenicu i sugerira apsolutni povijesni revizionizam u unutrašnjim odnosima”.

Kad god netko poziva na jedinstvo, ideološko ili narodno, u trenucima mira, iza toga stoji nedemokratska namjera. Demokracija nije idila niti će ikad biti smatra češki ekonomist Tomáš Sedláček. Dogovori li se društvo o nečemu – a dogovori se o većini stvari, dio toga je ozakonjeno – već naredni dan će tražiti kontroverznu temu koja će ga podijeliti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
• Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
• Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
• Pravo na nasilje kao ustavno pravo
• Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
• Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?
• Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje
• Uzalud nam cjepivo bez empatije i solidarnosti
• Bumerang iz mulja devedesetih
• Kad se građani pretvore u vojsku volontera zvoni na uzbunu

» Svi tekstovi ovog autora