Peter Kuzmić
Svjetsko pravoslavlje se nalazi u ozbiljnoj krizi u potrazi za identitetom unutar napetosti zbog poljuljanog jedinstva.
Neki situaciju uspoređuju s vremenom velike shizme 1054. godine kada je kršćanstvo nakon dugogodišnjih napetosti uzajamnim anatemama između Rima i Konstantinopela podijeljeno na katolički zapad i pravoslavni istok.
Treba naglasiti kako ovaj put nije u pitanju jedinstvo nauka i liturgije nego teritorijalnog ustroja, političkog utjecaja i pitanja državne kontrole.
U središtu problema je ruskocentrična pozicija moskovskog patrijarha Kirilla i njegova nekritička podrška Putinovoj agresiji na susjednu Ukrajinu, također zemlju snažno obilježenu pravoslavnom vjerom.
Patrijarh Kirill je konzistentno oduševljen Putinom te je dobro poznata njegova izjava iz 2012. godine kada je ustvrdio da je Vladimir Putin ”Božje čudo”.
Putin za uzvrat koristi Moskovsku patrijaršiju kao sredstvo za širenje svojih velikoruskih ideja i antizapadnu propagandu.
U kontekstu tih napetosti nas nije iznenadila vijest da je papa Franjo ovih dana otkazao planirani susret s patrijarhom Kirillom. Drugi susret dvojice crkvenih poglavara se trebao održati u Jeruzalemu u vrijeme Papine posjete Libanonu 12. lipnja.
Papa Franjo i patrijarh Kirill su se susreli u zračnoj luci u Havani 12. veljače 2016. godine. To je bio prvi sastanak na vrhu između jednog pape i patrijarha najbrojnije Pravoslavne Crkve na svijetu.
Pravoslavlje u Ukrajini je danas podijeljeno na tri crkve. To su: Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije, Pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije i nešto manja Ukrajinska autokefalna Pravoslavna Crkva.
Moskovska patrijaršija ima pod svojom upravom oko 12.000 parohija, Kijevska nešto više od 5.000, a Ukrajinska autokefalna Pravoslavna Crkva oko 1.000 parohija.
U cjelokupnom pravoslavnom svijetu je Ruska Pravoslavna Crkva daleko najbrojnija jer se procjenjuje da okuplja 150 milijuna vjernika od ukupnog broja pravoslavaca od 260 milijuna. Više od polovice pravoslavaca u svijetu su dakle Rusi.
Kada je Rusija 2014. godine anektirala Krim i podržala proruske separatističke pokrajine na istoku zemlje, Ukrajinska Pravoslavna Crkva je počela inzistirati na svojoj posebnosti i autokefalnosti.
Carigradski patrijarh Bartolomej ih je podržao tako što je službeno ukinuo odluku iz 1686. godine koja je Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu stavila pod jurisdikciju Moskve.
Reakcija Ruske Pravoslavne Crkve je bila od presudnog značaja. Ona je naime raskinula veze sa središtem Ekumenske patrijaršije u Carigradu, centrom svjetskog pravoslavlja.
Tadašnji ukrajinski predsjednik Petro Porošenko koji je otvoreno agitirao za autokefalnost kao definiciju suvereniteta zemlje je odluku carigradskog patrijarha apokaliptičkim jezikom proglasio za ”veliku pobjedu ukrajinskih vjernika nad moskovskim demonima, pobjedu dobra nad zlom, svjetla nad tamom”.
S druge strane postoje mnogostruki pokazatelji da je vraćanje autokefalnosti Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi vrlo ozbiljno pogodilo Ruse.
Putin je odmah nakon toga sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost na kojem je čin carigradskog patrijarha proglasio napadom na rusko pravoslavlje u Ukrajini i, poput zlogukog proroka, zaprijetio kako to može završiti krvoprolićem.
Moskovska patrijaršija ispravno tvrdi da je Ruska Pravoslavna Crkva još 1686. godine osnovana u Kijevu, ali potpuno nerealno inzistira na tome da je Ukrajinska Crkva stoga još uvijek pod njenom jurisdikcijom.
Predsjednik Putin je politički obraćenik koji izdašno podržava Rusku Pravoslavnu Crkvu, a mnogi njezini episkopi i svećenici podržavaju njegovu nacionalističku ideologiju.
Moskovska patrijaršija je pozvala vjernike da bojkotiraju sve ceremonije na kojima služe svećenici lojalni Konstantinopolju i otkazala sva sudjelovanja u zajedničkim obredima.
Tužno je vidjeti kako povremeno ideološki nacionalistički svećenici uz to što ljube ruske zastave blagosiljaju ruske avione i rakete prije njihova polijetanja u razornu misiju na Ukrajinu.
Uz to Ruska Pravoslavna Crkva optužuje ukrajinske pravoslavne nacionaliste za napade na njezine vjerske objekte.
U samoj Ukrajini danas vladaju ozbiljne intereklezijalne napetosti jer mnogi Ukrajinci drže da je moskovski ogranak Pravoslavne Crkve produžena ruka Kremlja.
Sukobi su počeli zbog carigradskog priznanja autokefalnosti Pravoslavnoj Crkvi Ukrajine na crkvenom području koje Ruska Pravoslavna Crkva smatra da pripada njoj.
Rusi ne poštuju carigradskog patrijarha Bartolomeja I. iz drugih (ne)ekumenskih razloga te ga optužuju kao nekritičkog pobornika zbližavanja s Rimokatoličkom Crkvom.
Bartolomej je bio prvi pravoslavni patrijarh u povijesti koji je 2013. godine sudjelovao na svečanoj ceremoniji ustoličenja jednog pape – Franje.
Nakon toga je u jesen 2016. godine pozvao papu Franju u Istanbul gdje ga je na ”najsvetijem mjestu pravoslavlja” najsvečanije ugostio.
Sam akt dodjele tomosa kao priznanja autokefalnosti Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi je izazvao brojne prijepore etnopolitičke naravi unutar pravoslavnog svijeta.
Srpska Pravoslavna Crkva je za doba pokojnog patrijarha irineja zategnula odnose s ekumenskim patrijarhom, a zatim je došlo i do drugih raskola po istom pitanju. Posljednji se događa u Aleksandrijskoj patrijaršji nakon osnivanja ”Afričkog egzarhata” od strane Moskovske patrijaršije. Naime, Moskva je nastojala izvršiti pritisak na patrijarha Aleksandrijskog Teodora, odnosno primorati ga na poništavanje (u ruskim očima) spornu aleksandrijsku podršku ”Epifanijevoj Crkvi” u Ukrajini.
Kako Ruska Pravoslavna Crkva sebe drži stožernom crkvom unutar svekolikog pravoslavlja, priznanje Ukrajinske Crkve je proglašeno izdajom pravoslavlja.
Beogradsko ”svrstavanje uz Moskvu” je izraz zabrinutosti zbog eventualnog inzistiranja na priznanju autokefalnosti Makedonske Pravoslavne Crkve koju Srpska Pravoslavna Crkva ne priznaje (premda bi patrijarh Porfirije možda mogao i želio potaknuti drugačiji proces – k priznavanju autokefalnosti).
Još ozbiljnije se postavlja najnoviji izazov mogućeg traženja autokefalnosti nastajajuće Crnogorske Pravoslavne Crkve.
Jedna stvar je sigurna: pravoslavni svijet je ozbiljno uzdrman jer se povijesna lojalnost Drugom Rimu pod pritiskom brojnosti i nezanemarivih političkih čimbenika, bez obzira na ukrajinske događaje, premješta pod okrilje sve jačeg i agresivnijeg Trećeg Rima u Moskvi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Treba moliti za progonjene kršćane
- Otišao je Gordon Fee, velikan duha, riječi i znanosti
- Visoko obrazovanje bez etike i izvrsnosti?
- Jože Pogačnik – jedan od najvećih umova na ovim prostorima
- Ekumensko zvanje mora se ostvarivati u pomirenju
- Ron Sider: Uvjerljivi borac protiv siromaštva i promotor društvene pravednosti
- Velika Gospa je blagdan poganskog podrijetla
- Žmegač je pravi homo universalis kozmopolitske orijentacije
- Svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni slobodom
- Lučonoša drugog i drugačijeg Osijeka
