Pravovjerje i kršćanski identitet

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).

Intenziviranje globalizacije, internacionalizacija trgovine, medija i informacija, nagle promjene političkih i društvenih struktura što uzmiču pred ekonomskom moći, klimatske promjene, masovne migracije – sve to utječe na nas. Usporedno s materijalnim i društvenim promjenama događaju se i one duhovne naravi. Živimo u vremenu radikalnih promjena i one se događaju brže nego što je to ikad ranije u ljudskoj povijesti bio slučaj.

Očito je da stara rješenja više nemaju što ponuditi u novim situacijama, pa stoga i razumljivo da ljudi se mogu osjećati ugroženima te da strahuju za svoje partikularne identitete, posebice za onaj religijski. Odatle zbijanje redova u identitarno ”mi”, ”mi katolici”, odatle isključivost istih svega što bi moglo ometati povratak u bolju prošlost te zaziranje od drugih i drugačijih i jer bi oni mogli ugroziti grčevitu potrebu tih ”mi” za očuvanjem ”tradicionalnih vrijednosti”. ”Tradicionalne vrijednosti”, čini im se, jedina su sidra koje vežu uz kakvu-takvu sigurnost i izvjesnost.

Traženje sigurnosti i izvjesnosti zacijelo nije ono na što je Isus pozvao svoje prijatelje i sljedbenike. Nije li od njih tražio upravo suprotno, da napuste svaku identitarnu, kolektivnu i osobnu sigurnost? Nisu li njegove riječi duboko uznemirujuće kada traži gubitak života radi njegova nalaženja? Ili kada od nas traži da imamo povjerenja u vodstvo Božjega preobažavalačkog Duha? Nije li projekt očuvanja pod svaku cijenu navodno nepromjenjivih aspekata tradicije, unaprijed osuđen želimo li odgovoriti na Isusov poziv?

No, traženje sigurnosti i izvjesnosti zacijelo nije ono na što je Isus pozvao svoje prijatelje i sljedbenike. Nije li od njih tražio upravo suprotno, da napuste svaku identitarnu, kolektivnu i osobnu sigurnost? Nisu li njegove riječi duboko uznemirujuće kada traži gubitak života radi njegova nalaženja? Ili kada od nas traži da imamo povjerenja u vodstvo Božjega preobažavalačkog Duha? Nije li projekt očuvanja pod svaku cijenu navodno nepromjenjivih aspekata tradicije, unaprijed osuđen želimo li odgovoriti na Isusov poziv?

Kršćanska politika identiteta kakvoj svjedočimo u nas, posve je usmjerena na prošlost te utječe i na samo razumijevanje vjere.

Identificirati kršćansku vjeru sa specifičnim oblicima izražavanja kao što je, primjerice, slavljenje mise u idiomu iz prošlosti što ga organizira isključivo muški svećenik pred uglavnom pasivnom zajednicom, znači idolizirati prošlost.

Svaki pokušaj “tradicionalističkih” skupina da odaberu i izoliraju aspekte prošlosti s nakanom da utvrde željenu razinu pravovjerja, dinamičan i sveobuhvatan koncept kršćanske tradicije pretvara u idolopoklonstvo.

Rasprave, primjerice, o ređenju žena za svećeničku i biskupsku službu jedni kršćani drže za opasan izazov pravovjernomu kršćanskom identitetu, dok ih drugi prihvaćaju jer ne misle da pitanje rodnih ograničenja u crkvenim službama nužno utječe na ortodoksiju kršćanske vjerske prakse. Pitanje je koliko je zapravo širok horizont pravovjerja u danom trenutku za ovo, kao i za mnoga druga pitanja.

No, koji su uopće kriteriji za određivanje pravovjerja? ”Tradicionalni” kršćani pozivaju se na kriterij tradicije, odnosno na činjenicu da je neki običaj ili svjetonazorski stav bio dugo prisutan u povijesti Crkve. Vrlo često, pritom, nije važno koliko je biblijski utemeljen. Uostalom, i biblijski tekstovi se mogu interpretirati iz pozicije određene tradicije.

Nadalje, tko si uzima za pravo da nadzire ili ograničava teološko promišljanje o tim pitanjima? Svako doktrinarno pitanje ili rasprava može biti uvučena u orbitu politike identiteta, odnosno, može se rabiti ili zlorabiti u svrhe vezane uz želju da se u vremenima radikalnih promjena definira ono što je izvjesno.

Slijedeći Paula Ricœura, mogli bismo razlikovati dva koncepta identiteta: identiteta temeljena temelji na želji za istosti i identiteta nadahnuta željom za istinskom samosvojnošću, autentičnošću, za postajanjem sebstvom u zajedništvu s drugim sebstvima.

Ukoliko je naša želja usredotočena na održavanje nepromjenjiva razumijevanja doktrine i na zaštiti nepromjenjive prirode vjere i neizmjenjivosti kontinuiteta Crkve, angažirani smo u projektu identiteta istosti. Ukoliko, međutim, tražimo dinamičnu vjerodostojnost kršćanske vjere-prakse u našem vremenu, angažirani smo u projektu identiteta samosvojnosti.

Koju vrstu pravovjerja tražimo? Tražimo li jasno definiran identitet vjere i nepromjenjive Crkve ili nastojimo naći što primjerenije i vjernije izraze našega sudjelovanja u Božjem projektu stvaranja i pomirenja u Kristu?

Koju vrstu pravovjerja tražimo? Tražimo li jasno definiran identitet vjere i nepromjenjive Crkve ili nastojimo naći što primjerenije i vjernije izraze našega sudjelovanja u Božjem projektu stvaranja i pomirenja u Kristu?

Kroz povijest Crkve zabrinutost oko pravovjerja ili ne-pravovjerja kršćana obično je bivala usmjerena na ispovijest vjere, tj. na tvrdnje koje se tiču uvjerenja o određenim vjerskim istinama. Pritom su se za definiranje istine određene spoznajne ili ispovijesne tvrdnje koristile teorije o korespondenciji i koherentnosti.

No, tijekom vremena na takav pristup razumijevanju istine utjecale su različite hermeneutičko škole i tradicije tumačenja pojedinih tekstova iz Biblije i tradicije. Od srednjega vijeka u teološkom promišljanju o središnjim pitanjima vjere sve su važniju ulogu imali: promišljanje o ljudskom djelovanju i svjedočanstva ljudskoga iskustva.

U razdoblju nakon reformacije teološke rasprave o pravovjerju bile su usmjerene na doktrinarne razlike kada je riječi o naravi spasenja i sakramentalnom praksom, a mnogo manje na razumijevanje Boga i Božjeg odnosa prema stvaranju.

Drugi vatikanski koncil i ekumenska gibanja među kršćanskim Crkvama različitih denominacija utjecali su na to kako kršćani razumiju vjeru.

Kršćani su naučili da jedinstvo nije isto što i uniformnost te da razlike mogu biti poziv na daljnje istraživanje u ljubavi, a ne poziv na međusobno isključivanje.

Drugim riječima: spektar promišljanja središnjih aspekata kršćanske vjerske prakse proširio se izvan pukog inzistiranja na zaštiti neprekinute istosti tijekom stoljeća. To, dakako, nije značilo promicati ma koju vrstu relativizma u pitanjima istine i vjere, nego prihvatiti polazišta za istraživanje središta kršćanske vjerske prakse i izvan nastojanja oko osiguravanja njezinih granica.

Referiranje na kršćanski identitet, dakle, ne treba nužno značiti referiranje na određeno tijelo nepromjenjivih propozicija na koje moramo dati svoj pristanak bez mogućnosti daljnje rasprave, nego može biti otvoren poziv na zajednički zadatak kršćana da pristupe središtu svoje vjere unutar svojih crkvenih tradicija.

Važno je pritom podsjetiti da kršćani ne vjeruju u Bibliju, tradiciju, liturgiju, molitvu, svećenike, biskupe, teologe, Crkvu ili pak u kakvu politiku identiteta. Umjesto toga kršćani vjeruju u Boga, što ga podržavaju svi spomenuti izvori vjere. A kadikad, kako nas je već Augustin upozorio, povjerenje u Boga možemo održati i njegovati upravo bez njih. Kršćanska vjera ne može biti proizvedena. Za razliku od naših ljudskih pokušaja da definiramo identitete, vjera je dar Božji.

Tko god nije zaboravio na Isusa i utemeljujuće događaje kršćanstva, zna da kršćanska potraživanja pravovjerja trebaju biti usmjerene manje na pitanja pravovjerja, a više na praksu ljubavi.

Važno je podsjetiti da kršćani ne vjeruju u Bibliju, tradiciju, liturgiju, molitvu, svećenike, biskupe, teologe, Crkvu ili pak u kakvu politiku identiteta. Umjesto toga kršćani vjeruju u Boga, što ga podržavaju svi spomenuti izvori vjere. A kadikad, kako nas je već Augustin upozorio, povjerenje u Boga možemo održati i njegovati upravo bez njih. Kršćanska vjera ne može biti proizvedena. Za razliku od naših ljudskih pokušaja da definiramo identitete, vjera je dar Božji

Ljubav se ovdje razumije, dakako, kao solidarnost i suodgovornost koji su u temelju svih naših odnosa: prema sebi, Bogu i prema drugima.

Ljubav uključuje želju za drugošću i predanost drugosti, pa čak i kad je drugoga (neprijatelja, marginaliziranoga, bolesnoga, beznačajnoga, drukčije kulture i svjetonazora) teško prihvatiti. Kršćanska praksa ljubavi podrazumijeva poštovanje drugosti drugoga, kao i drugosti vlastitoga sebstva.

Budući da ljubav nije načelo, nego praksa, nema smisla tražiti od sebe i od drugih određene uvjete koje bismo morali zadovoljiti prije nego uđemo u avanturu ljubavi. Budući da je ljubav moć preobrazbe, nikakav unaprijed razrađen plan ne može zahvatiti njezinu izvornu dinamiku.

U tom smislu, ljubav ne poznaje druge pretpostavke do naše volje da susretnemo drugost, čak i Božju radikalnu drugost, i naše spremnosti da u procesu brige za druge i sami budemo preobraženi.

Tradicija je, dakle, dinamičan i dvosmislen koncept – o kojem uvijek valja razmišljati kritički i samokritički, a pluralnosti i ambivalentnost mogu biti primjereno poštovani kroz razumijevanje same vjere u široj perspektivi. Kršćanski identitet se ne pronalazi i ovjerava u pravovjerju, nego u pravočinju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
• Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
• Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
• Žena za biskupa Lyona
• Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
• Sretan rođendan, planete Zemljo!
• Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
• Čemu nas uči sadašnja kriza
• Kako je Jean Vanier umro po drugi put
• Ljubljena Amazonija pape Franje

» Svi tekstovi ovog autora