Sjećate li se vremena kada su progresivni drugovi slavili Prvi maj kao praznik rada, a istovremeno se rugali Uskrsu kao pseudo-blagdanu zatucanih vjernika? Danas gospoda slave Uskrs a rugaju se zaostalim proleterima koji bi 1. svibnja htjeli proslaviti dan radničke solidarnosti. Ne znam tko, što i kako danas slavi u Beogradu jer su se pravoslavni Vaskrs i praznik rada ove godine opet kalendarski poklopili.
Danas mnogi čine sve kako bi se prava povijest i poruka praznika rada zaboravili ili barem sakrili. Stoga valja podsjetiti na neke značajne stvari i upozoriti na česta krivotvorenja.
Prvi maj je oduvijek bio osporavan i mnogobrojnim ideološkim i inim kontroverzama popraćen međunarodni praznik. Često je bio napadan, falsificiran, pa čak i zabranjivan kao dan anarhista i buntovnika. S druge strane su ga mnogi proglašavali praznikom cvijeća i proljeća te ga koristili ne za prosvjede nego za parade i izlete u prirodu.
Obilježava se kao dan svjetske radničke solidarnosti u spomen na masovni radnički štrajk u Chicagu koji je 1. svibnja 1886. završio nasiljem i u krvi. Bilo je to vrijeme rapidne industrijalizacije i bezosjećajnog iskorištavanja i ugnjetavanja radnika.
Uvjeti rada bili su loši, bez ikakvog osiguranja, nadnice niske a radno vrijeme u najboljem slučaju deset a u najgorem čak osamnaest sati dnevno. Iskorištavani i ogorčeni radnici su sve češće izlazili na ulice protestirajući protiv sebičnih kapitalista. Između ostalog tražili su osmosatno radno vrijeme. U tom kontekstu je nastala popularna formula 3×8: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture.
Prvi maj je oduvijek bio osporavan i mnogobrojnim ideološkim i inim kontroverzama popraćen međunarodni praznik. Često je bio napadan, falsificiran, pa čak i zabranjivan kao dan anarhista i buntovnika. S druge strane su ga mnogi proglašavali praznikom cvijeća i proljeća te ga koristili ne za prosvjede nego za parade i izlete u prirodu
Prvi svibanj 1886. bio je rok do kojeg su vlastodršci trebali odgovoriti na uvjete radnika. Iako se štrajkalo u mnogim američkim gradovima, a proizvodnja bila paralizirana, najveće demonstracije, s više od sedamdeset tisuća radnika, bile su u Chicagu.
Kada je 1. svibnja 1886. u krugu kompanije McCormic Harvester policija silom krenula na razbijanje demonstracija i ubila šest te ranila oko pedeset radnika, među policajce je bačena bomba kojom je ubijeno sedam a ranjeno skoro sedamdeset pripadnika policijskih snaga, na što je odgovoreno žestokom vatrom na demonstrante od kojih su mnogi smrtno stradali.
Bombu je najvjerojatnije bacio policijski agent kao provokaciju kako bi se opravdala upotreba oružja i smrt ubijenih radnika. Mnogi prosvjednici su uhićeni, petero vođa štrajka je osuđeno na smrt, a nekolicina na dugogodišnje zatvorske kazne.
Prvi svibanj se dakle počeo slaviti kao spomendan na krvoproliće u Chicagu, a američka delegacija ga je na kongresu Socijalističke (Druge) internacionale u Parizu 1889. uspješno predložila kao međunarodni dan radničke solidarnosti.
I hrvatski radnici su u to vrijeme održavali štrajkove, i protestne skupove te isticali svoje zahtjeve u znaku tri osmice, te su već od 1890. počeli slaviti Međunarodni praznik rada. Narodne novine izvješćuju da je u zgradi Hrvatskog doma održana velika radnička skupština na kojoj su govornici pred tisuću radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi!”
U vrijeme socijalizma praznik rada je pretvoren u velebne državne priredbe, radničke povorke povremeno praćene limenom glazbom i vojnim paradama, dokazujući veličinu i moć socijalističke države.
Providnost je htjela da u naše vrijeme najžešći kritičar nepravednog gospodarstva i gaženja prava radnika i njihova dostojanstva bude papa Franjo. On hrabro proročki progovara protiv gospodarstva u kojem prevladava zakon jačega, da moćniji uništavaju slabije a ljude se tretira kao potrošnu robu. Ovaj papa-prorok poziva na solidarnost i odnos prema radu utemeljenom na pravednosti. On je uvjeren da “kada ljudska osoba a ne idol-novac bude u središtu djelovanja (…) da će se uspijeti izaći iz gospodarske močvare i teške krize koja pogađa svijet rada”
Kada je u samostalnoj Hrvatskoj u travnju 1996. godine izglasan Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni naziv ovog praznika bio je Blagdan rada. Jezikoslovci su imali prigovora držeći da se imenom blagdan označuju samo dani posvećeni vjerskim spomenima te da je imenica praznik hrvatska oznaka za dane koji obilježavaju druge događaje. Njihovi su argumenti uvaženi kada je u studenom 2001. izmjenama i dopunama Zakona blagdan opet službeno postao praznik rada.
Zanimljivo je da u Hrvatskoj imamo mnogobrojne blagdane, ali je 1. svibanj ostao kao jedini neradni praznik a naširoko je prihvaćen i jugoslavenski/međunarodni naziv 1. maj.
Papa Pio XII. je u reakciji na sve popularniji “socijalistički praznik” 1955. Prvi svibanj proglasio spomendanom Josipa radnika te se on od onda u čitavom katoličkom svijetu slavi. Isusov nebiološki otac Josip je prema biblijskoj predaji bio tesarski radnik te ga se tradicionalno drži zaštitnikom radnika, posebice stolara i tesara. Ponavljamo da je uvrštenje tog spomendana u liturgijski kalendar bila reakcija Crkve na socijalni pokret.
U Hrvatskoj imamo zadovoljavajuću normativnu (zakonsku) regulativu rada, ali s primjenom i kulturom rada te djelotvornom zaštitom radničkih prava ne stojimo dobro. U svijetu visoko cijenjena protestantska radna etika je kod nas, nasuprot zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, potpuna nepoznanica, a za mnoge zbog pridjeva i nepoželjnica.
Nezaposlenost je izuzetno visoka, mnogi koji rade žale se zbog malih prihoda ili neisplaćenih plaća te je sindrom teško zarađenog kruha postao kolektivno iskustvo. To bolno iskustvo duboko pogađa ne samo (ne)radnike nego i njihove obitelji pa i društvo u cjelini.
Postoje i društveno institucionalizirane podjele i nepravde na području rada. Oni koji rade u državnom i javnom sektoru privilegirana su klasa čija su radna mjesta zajamčena i radnička prava zaštićena kolektivnim ugovorima. Istovremeno je velik dio radne snage u privatnom sektoru bez državnih jamstava i zaštite, a to se posebno odnosi na one koji rade na crnom tržištu ili u nekim manjim poduzećima gdje se radnička prava najmanje poštuju. Sindikalni glasovi se preslabo čuju ili im se premalo vjeruje.
Ne samo dok slavimo prvosvibanjski praznik rada nego trajno bi u središtu našeg zanimanja i zauzimanja trebala biti pitanja prava na rad i pravednu plaću, dostojanstvo radnika i zaštita njihovih prava kao i pravo na zasluženu mirovinu.
Kršćanska crkva od svojih apostolskih početaka upozorava na vrijednost rada kao i obveze i prava radnika (primjerice 2 Sol 3, 7 – 13). Način na koji je Rimokatolička crkva u novije vrijeme Međunarodni dan rad(nika) zamijenila proslavom sv. Josipa radnika je ideološki problematičan, ali je korisno što upozorava da osim društveno-materijalni rad ima i duhovno-obiteljsku dimenziju. Inače se od socijalne enciklike Rerum novarum pape Lava XIII. (1891.) nadalje unutar socijalnog nauka Crkve nalaze mnogobrojni poučni i korisni naputci za cjelovito poimanje i odgovornu praksu rada.
I hrvatski radnici su u to vrijeme održavali štrajkove, i protestne skupove te isticali svoje zahtjeve u znaku tri osmice, te su već od 1890. počeli slaviti Međunarodni praznik rada. Narodne novine izvješćuju da je u zgradi Hrvatskog doma održana velika radnička skupština na kojoj su govornici pred tisuću radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi!”
Providnost je htjela da u naše vrijeme najžešći kritičar nepravednog gospodarstva i gaženja prava radnika i njihova dostojanstva bude papa Franjo. On hrabro proročki progovara protiv gospodarstva u kojem prevladava zakon jačega, da moćniji uništavaju slabije a ljude se tretira kao potrošnu robu.
Ovaj papa-prorok poziva na solidarnost i odnos prema radu utemeljenom na pravednosti. On je uvjeren da “kada ljudska osoba a ne idol-novac bude u središtu djelovanja (…) da će se uspijeti izaći iz gospodarske močvare i teške krize koja pogađa svijet rada”.
Nažalost se Papin glas u nas preslabo, prerijetko i onda samo selektivno čuje. O značajnim pitanjima pravde i solidarnost koja on pokreće se u našoj javnosti premalo govori iako se naši političari povremeno i prigodno znaju razbacivati banalnim frazama o radničkim pravima.
Ali zato nas danas na svoju prvomajsku zabavnu paradu opet poziva najveci manipulator među hrvatskim gradonačelnicima. Bandićeva ludnica u Maksimiru osim prigodnih karanfila u središtu ponude ima 60.000 porcija “gradonačelnikovog graha”. Gradonačelnik časti i doslovno nas poziva da “bacimo sve probleme u zaborav (!)” Lijep način da brinemo za radnička prava!
Bandićev party ce pohoditi ponajviše graha gladni penzioneri i nezaposleni čija je radna mjesta uništio divlji kapitalizam. Uz manji broj ljevičara naći će se tu – nažalost i sramotu našu – i oni koji će dizati ruku u nacistički pozdrav.
Najveća ironija je u tome što Bandić poreznim novcem daruje hranu u funkciji autopromocije i kupovine glasova za buduće izbore. Radi se dakle o višestrukoj prevari i pravoj prvomajskoj post-proleterskoj pasuljadi.
Još tekstova ovog autora:
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
- Tonko Maroević: velikan duhovne mostogradnje
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.