Praznik Svjetla

Najduža je noć iza nas. To znači da će odsad dani biti dulji, da je svjetlost nadvladala tamu i da je došlo vrijeme Svjetla. Velik događaj za prirodu, a velik i za čovjeka koji je dijelom prirode. I koji je biće simbola, koje vjeruje u svjetlost: post tenebras lux. Treba proslavljati velike događaje, a posebno praznik Svjetla. Jer svjetlo je simbol nadanja, rođenja, novog početka. Drukčijeg pogleda na svijet i na sebe. Vrijeme je za vjeru u ljubav. Božićno vrijeme.

 

Svjetlost je čovjekovo odrješenje. Razne religije, kao i brojne duhovne prakse, takvo odrješenje – prosvjetljenje nazivaju različitim imenima i označavaju raznoraznim simbolima. Stari su Kelti sigurno bili među najboljim promatračima prirode. Njihova je duhovnost bila intuitivna, a oblikovala se promatranjem okoliša s poštovanjem: šume, stabala (je li zbog Kelta moje najdraže stablo hrast?), potoka i rijeka, bunara… U njima su nazirali božansku prisutnost. A upravo su im te božanske prisutnosti pomagale u razumijevanju zapletenosti ljudske psihe, zbog koje zapravo i imamo praznike. Kako bismo dušu ispraznili od svijeta i prepoznali se u sebi, probudili, prosvijetlili, odriješili…

Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi

 

Kelti – a na njihovoj se kulturi, barem djelomice, temelji i naša civilizacija, koja je prihvatila njihova brojna obilježja – najviše su poštovali boga Luga. Bio je bogom svjetlosti i nadarenosti. Bio je onaj koji svijetli. Starodrevni praznik  Lunas (1. kolovoza, Lughnasadh) svoje je ime preuzeo upravo od njega. Slavili su ga mnogi, a slave ga, na primjer, ponovno u hrvatskome dijelu Istre, u žaru svjetla, 1. kolovoza. Paljenjem kresova, koji donose plamen, dakle izgarajući svijetle.

 

U našoj tradiciji sada kažemo: Isus je svjetlo svijeta. Tko tu svjetlost slijedi riječju i djelom odražava Kristovu svjetlost, hoda u njoj i postaje ljubav.

 

Zato će večeras pjevati radosni glasovi pozdravljajući praznik Svjetla. Moleći da i njih obasja Gospodinova svjetlost, kao što je davno, u Davidovu gradu Betlehemu, obasjala pastire: Tiha noć, sveta noć,/Ponoć je, spava sve/ Samo Marija s Josipom bdi/ Divno djetešce pred njima spi/ Rajski resi ga mir…

 

Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi.

 

Takav osjećaj, u našem hospiciju pod ljubljanskim brijegom Golovcem, takvo sjećanje na nadu, takav siguran zagrljaj i osjećaj doma početkom rujna zaželjela  je mlada žena. Ispunjenje njene želje tog ljeta za mene je bio najljepši doživljaj, i u ovo ga božićno vrijeme želim podijeliti s vama. Priču ću vam ispričati onako kako sam je zapisala.

 

Bio je topao, vreli rujanski dan, kada je u njenu sobu ušao kućni liječnik pripremljen na to da će joj, ovoga puta, reći cijelu istinu – njeno je vrijeme isticalo i neće još dugo. Poslušala ga je, ona, žena s licem djevojčice i dušom punom čežnje. I zapitala: “Dakle, uskoro ću umrijeti?” Bilo mu je teško, njemu liječniku, koji iz dana u dan nosio breme teško bolesnih i umirućih, u kući hospicija, i zna od kolike je važnosti istina posljednjih dana. Pomilovao ju je po licu i rekao kako ne može reći točno kada, ali da će uskoro otići…

Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama

 

Medicinska sestra, topla, nježna, zaštitničkog naručja, ugledala je suze kako klize niz lice krhkog bića koje je odlazilo. Nježno ju je zapitala: “Biste li još nešto željeli?” A ona je tiho, tiho odgovorila: “Nadala sam se da ću dočekati Božić. Tako sam mu se radovala…”

 

Božić? Božić je sveto obredno vrijeme, kada se okupi obitelj i slavi Isusovo rođenje. To je vrijeme nade i radosti, kada darujemo upravo zbog toga kako bismo postali svjesni vlastitog bogatstva. Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama. Nikada, ni u najtežim vremenima, ako osjećamo blizinu, nitko nije sam…

 

Sestra je brzo reagirala i organizirala kićenje božićnog drvca, pečenje mirisnog kolača, a socijalna je radnica pozvala  rodbinu.

 

Poslije podne, usred rujna, cijela je kuća mirisala po pinci i svijećama, u sobi umiruće, s prelijepom smrekicom, punom zlatnih i crvenih kuglica, pod koju su bile postavljene jaslice, gurali su se rođaci i za nju pjevali božićne pjesme. Dobila je i darak, prelijepi darak: providnu bijelu bluzu s nabranim kratkim rukavima, koja je izgledala kao da je na božićno veće skinuta s nevinog anđeoskog tijela.

 

Bila je sretna. Na njeno se lišce naselila nježna ljepota, blago joj zarumenjevši obraze, u očima joj upalila sjaj, oblila je toplinom i radošću, dok je njeno srce pjevalo. Mama je ostala uz nju i onda kada su drugi otišli, onako kako je bila uz nju u dječjim božićnim večerima. Prilegle su, a njeno je bolesno tijelo sačuvalo uspomenu na Božić, njenu najdražu svetkovinu. Kako je lijepo bilo, proslavila ga je tako raskošno! Duša joj je bila obgrljena i znala je da nije sama.

 

Kad je sestra ujutro, polagano, otvorila vrata, ugledala je lijepu, milu  djevojku s osmijehom na usnama. Ali grudi joj se više nisu dizale, nosnice se više nisu širile. Bila je mrtva.

 

U lijes su je položili u providnoj bijeloj bluzici s nabranim kratkim rukavima. Bila je nebeski lijepa, poput anđela u božićnoj noći.

Još tekstova ovog autora:

• Moramo živjeti drugačije
• Ne treba!
• Vrt – vrata novog svijeta
• Moja učiteljica – SMRT
• Hvalospjev učiteljima
• Proljetno čišćenje
• O mutirajućoj generaciji
• Živjele razlike!
• Maska ili ono ispod nje?
• Ljevičarske litanije

» Svi tekstovi ovog autora