Precizna i neukrašena proza

Traume Prvog svjetskog rata jednostavno ne žele nestati. Većina muškaraca i žena koji su se borili u tom sukobu više nije među nama (2003. godine živućih je bilo samo 37 pripadnika britanskog veteranskog ekspedicijskog korpusa), međutim njihova su iskustva bila presudna u stvaranju modernoga svijeta.

 

Borba je zahtijevala ubijanje i umiranje za svoju zemlju i za svoje drugove. Potpukovnik J. W. Barnett bio je jedan od milijuna boraca kojima je užas rata bio gotovo nepodnošljiv. Kao što je ukratko zapisao u svome dnevniku na dan 29. travnja 1915., “Granatiranje se nastavlja … Crkva sv. Jeana je u plamenu i cijelo je selo pretvoreno u ništavilo. Gurkha zaglavljen ispod greda kuće koja gori. Morao sam ga ustrijelati u glavu, nije mogao izaći. Strašno. Prokleti rat – ovo je ubojstvo. Svi momci izgledaju pokošeni – kao da im je iscrpljena duša.”

 

Svatko tko piše povijest ove svjetske kataklizme mora se suočiti s pogledom u oči ljudi poput Barnetta. David Stevenson, profesor međunarodne povijesti na London School of Economics, pisao je upravo o tome i još mnogočemu drugome.

Ova je knjiga sjajna politička, strateška i vojna analiza rata 1914.-1918. To je prva doista globalna povijest sukoba. U svojoj preciznoj, neukrašenoj prozi Stevenson pripovijeda o ratu koji nije imao premca u povijesti

 

Recenzenti uglavnom ne pretjeruju, ali ipak, ta povijest sukoba 1914.-1918. nadilazi sve ostale. Teška je – pronicljiva do srži, učena, sveobuhvatna. Stevensona će opovrgavati. Ima osjećajne osakaćenosti u dugom popisu žrtava, a muškaraci i žene prestravljeni pod baražnom vatrom jezivo su tihi. Unatoč svemu, ova je knjiga sjajna politička, strateška i vojna analiza rata 1914.-1918.

 

To je prva doista globalna povijest sukoba. U svojoj preciznoj, neukrašenoj prozi Stevenson pripovijeda o ratu koji nije imao premca povijesti. Njemačka sklonost ograničenom balkanskom ratu ili, u slučaju neuspjeha, kontinentalnom vrlo brzo se pokazala neostvarivom. Sukob se proširio na sve strane svijeta.

 

Stevenson odbacuje zapadnoeuropsko gledište. Između 1914. i 1917. na Istočnom bojištu borilo se ito toliko ljudi kao i u Francuskoj ili Belgiji, a jedno je vrijeme Istočno bojište bilo više nego dvostruko duže od Zapadnog. Nije iznenađujuće, u ovom globalnom kontekstu smrt je dolazila u mnogim oblicima. U Alpama su se vojnici smrzavali ili gušili na velikim visinama, a na Bliskom istoku i u Africi pržilo ih je sunce u očajničkoj potrazi za neprijateljem.

 

Bio je to “totalni rat” i Stevenson ne zanemaruje njegov učinak na civile. Pokušaj da bude sveobuhvatan dovodi do vrtoglavih nagomilavanje slojeva i slojeva činjenica, ali ukupni učinak je dojmljiv.

Knjiga počinje prigodnim pitanjem: “Zašto se još uvijek sjećati 11. studenoga?” Stevenson daje mnoge odgovore, ali jedan od najvažnijih začuđujuće je jednostavan: kataklizmu je prouzročio čovjek. Klanje je bila namjerna politika vlada

 

Knjiga počinje prigodnim pitanjem: “Zašto se još uvijek sjećati 11. studenoga?” Stevenson daje mnoge odgovore, ali jedan od najvažnijih začuđujuće je jednostavan: kataklizmu je prouzročio čovjek. Klanje je bila namjerna politika vlada.

 

Time se ne poriče da su građani u početku željeli ući u sukob. Protivljenje ratu je, osim u ruralnoj Rusiji, bilo prigušeno. Svi su narodi, uključujući Njemačku, podržavali pravedni rat i potrebu obrane od vanjske agresije. Sami po sebi, međutim, općeprihvaćeni stavovi nisu učinili rat neizbježnim.

 

Velikim je silama, ukoliko su se željele upustiti u rat, trebala podrška njihovih građana, ali im je bilo potrebno i oružje i “dobra volja”. Već za Božić 1914, i u istočnoj i zapadnoj Europi, zaraćene vojske našle su se zarobljene u okrutnome novome svijetu.

 

Uz samo jednu iznimku (njemačko povlačenje na Hindenburg liniju) 765 kilometara rovova na Zapadnom bojištu pomaklo se jedva nešto više od 8 kilometara u razdoblju od 1914. i 1918. Ipak su obje strane odbile pregovarati. Kada je sukob počeo, bilo je nekih staroratovskih elemenata. Kao u ratovima u 19. stoljeću, konjica je imala svoju ulogu (Nijemci su rasporedili 77.000 konjanika), britanski časnici nosili su mačeve u borbi, a zapovjednici su bili ovisni o kuririrma za uspostavu veze budući da je bežična komunikacija bila rijetka, a poruke su se lako mogle presresti.

 

Unatoč svemu, to će postati rat kojim upravlja tehnologija i rat koji vodi potreba za masovnim klanjem. Tehnološke promjene ne samo da su se pobrinule za dugotrajnost rata, već su i pomogle da bude posebno zastrašujući za sudionike. Mitraljezi i topništvo bili su najistaknutije ubojice, ali strah od bacača plamena (posebice kod Verduna, gdje su ih Nijemci obilato koristili), otrovnog plina (odgovornog za pola milijuna žrtava na Zapadnom frontu) i tenkova ne mogu biti precijenjeni.

Tehnološke promjene ne samo da su se pobrinule za dugotrajnost rata već su i pomogle da bude posebno zastrašujući za sudionike. Mitraljezi i topništvo bili su najistaknutije ubojice, ali strah od bacača plamena (…) otrovnog plina (…) i tenkova ne mogu biti precijenjeni

 

U svjetlu takvog užasnog sukoba između tehnologije i čovječanstva nije ni čudo da se vojska ukopavala. Tijekom nekih okršaja razmak između neprijateljskih rovova bio je samo 5 metara. Kako nam kaže Stevenson, rovovi su “pružali najbolju zaštitu od eksplozija i metaka”. Nijemci su se pokazali osobito vještim u ovom obliku obrane: svojim rovovima tijekom velikih bitaka u Champagni, na Sommi i na Arrasu prikazali su dojmljiv građevinarski podvig.

 

Ponekad je bilo trenutaka olakšanja od užasa. Stevenson dokumentira poznato “Božićno primirje” 1914. kada su britanski i njemački vojnici položili oružje i družili se na ničijoj zemlji.

 

U rijetkim prilikama mogli su se opaziti i pojedinačni pokušaji pomirenja. Tijekom kampanje u sjevernoj Italiji mladi britanski vojnik imenom Cecil H. Cox sjeća se da je gledao u oči svog neprijatelja i nije mogao pucati.

 

“Vidio sam mladog Nijemca kako dolazi prema meni i tog ga trenutke jednostavno nisam mogao ubiti, spustio sam pušku, on je to vidio, slijedio je moj primjer, vikao je: ‘Zašto me, k vragu, želiš ubiti, ja tebe ne želim ubiti’. Vratio se sa mnom i pitao me imam li što za pojesti? Najednom je olakšanje u meni postalo neopisivo, dao sam mu svoj obrok i svoj vojnički dvopek.”

Stevensonova povijest rata 1914.-1918. buja detaljima sukoba, a povremeno se udaljava da bi nam skrenula pažnju na širu sliku. Rezultat toga je suptilan uvid u mnoge događaje, kao i manje suptilan podsjetnik na ludosti rata

 

Nedostatak prilika, vojna disciplina i odanost drugovima, mrtvima i živima suprotstavljali su se mnogim takvim akcijama. No prema jednoj procjeni oko jedne trećine britanskih jedinica na Zapadnom frontu poštovala je misao “živi i pusti živjeti”. Možda više iznenađuje činjenica da su mnogi vojnici smatrali (često se i sami čudeći) da su se u stanju nositi s užasom i nepopustljivom odvratnošću borbe.

 

Rat je završio bolno nenadano. Tek u proljeće i ljeto 1918. Nijemci su uspjeli osvojiti 10 puta više teritorija od saveznika. No, njihovi su gubici bili golemi i američki pojačanja počela su utjecati na ishod. Mirovni ugovori, potpisani između Njemačke, Austrije, Belgije, Mađarske i Turske između 28. lipnja 1919. i 10. kolovoza 1920. došli su prekasno za 10 milijuna poginulih vojnika.

 

Stevensona povijest rata 1914.-1918. buja detaljima sukoba, a povremeno se udaljava da bi nam skrenula pažnju na širu sliku. Rezultat toga je suptilan uvid u mnoge događaje, kao i manje suptilan podsjetnik na ludosti rata.

 

(Joanna Bourke, profesorica povijesti na Birkbeck Collegeu u Londonu, autorica ”An Intimate History of Killing” (Granta). Recenzija je objavljena u listu The Independent; za Autograf.hr preveo Igor Meden).