Mišo Milun
Ratovi donose mnoge tragedije u društva i pojedinačne sudbine. Dok u početku sukoba postoji niz nijansiranih mišljenja o uzrocima, krivcima, povodima i uzrocima, sam čin rata svojim razaranjima, žrtvama i počinjenim zločinima briše sve nijanse i ljude, htjeli – ne htjeli, stavlja na ovu ili onu stranu ograde.
Pitate li obične ljude o krivcima za rat odgovori koje ćete dobiti odražavat će u najvećoj mjeri ratnu propagandu vlastite strane. Svaka uspješna propaganda mora biti mješavina istine i laži jer kada oni sa suprotne strane ukazuju na laž onda im se odgovara istinom, ali ne zato što se vjeruje da bi suprotna strana promijenila svoj stav nego zato da se u vlastitoj populaciji ojača osjećaj ugroženosti i spremnosti za obranu.
Ruska agresija na Ukrajinu tipičan je primjer takvog ponašanja. Rusija ima svoju istinu o dugogodišnjem maltretiranju i ugrožavanju ruske nacionalne manjine u Ukrajini i kada o tome govore izriču uglavnom istinu. No ta istina nije puna i jedina istina jer iza svega stoji ruski geostrateški interes da se i dalje ima nesmetani i puni pristup Crnom moru te da se zapadni vojni savezi drže što dalje od granica Rusije.
Ukrajina je pučem 2014. godine promijenila smjer i ugrozila ruske interese. Probuđeni nacionalizam se razmahao i godine ruske dominacije su došle na naplatu, naravno onima koji su tu najmanje krivi, a to su obični građani ruske nacionalnosti.
Paravojne jedinice, i potom pretvorene u jedinice državne armije, napravile su mnoge zločine i polarizirale društvo po nacionalnoj osnovi. To je, pak, istina o kojoj ukrajinska strana ne želi govoriti ili minimizira njen značaj u odnosu na vlastitu odgovornost.
Razaranja ukrajinskih gradova, ubijanje civila, rijeke izbjeglica, sve to mora u svakome izazvati duboke emocije žaljenja i potrebu da se tim ljudima pomogne.
Nisam siguran da na svim najvažnijim adresama postoji snažna volja da ovaj rat što prije stane. Predsjednik Ukrajine neprekidno traži oružje od zapadnih država i svakodnevno ga dobiva. Naravno da mu treba naoružanje jer vodi rat i to oslobodilački, međutim pitanje je kolika je cijena tog rata.
Izabran je na posljednjim izborima kao onaj koji će se zalagati za mir i dogovor s Rusijom. Dogovarati se znači razumjeti ne samo vlastite potrebe nego i potrebe druge strane. Toga ovdje nije bilo, a krivnja je obostrana.
Inzistiranje na pravu da postane dio NATO saveza, a ne razumjeti da to temeljito ugrožava sigurnost Rusije gledano iz njenog kuta nije dobar temelj za traženje mirnog rješenja.
U Ruskoj Federaciji nemaju problem s naoružanjem, ali imaju s mnogo drugih bitnih stvari. Na prvom mjestu je motiv ruskog vojnika da gazi i razara državu koja je prije desetak godina bila najprijateljskija zemlja, a prije tridesetak godina dio vlastite domovine.
Sankcije pogađaju svo stanovništvo i ekonomiju u cjelini, no prva žrtva ruske agresije na Ukrajinu su bila pitanja ljudskih prava u samoj Rusiji. Gušenje tih sloboda znači zabranu i onemogućavanje protesta protiv rata i propitivanje odgovornosti vrha države za rat.
Mnogo je tekstova o ovome napisano, bezbrojne analize objavljene, mnoga disonantna mišljenja prokazana kao izdajnička, ali gotovo nigdje nisam naišao na pitanje: ”Zašto ni Rusija ni Ukrajina nisu pitale svoje građane žele li taj rat?”
Pitanje izgleda naivno, ali nije. Pitajmo građane po ruskim gradovima, milijune izbjeglica iz srušenih ukrajinskih gradova što oni misle o tome da se kompleksna pitanja rješavaju ratom čija je cijena patnja ljudi, smrt civila, razoreni gradovi i razorene ekonomije.
Ovo je rat koji ima i imat će kroz dugi niz godina ogromnu cijenu i posljedice i to ne samo na ratom zahvaćene krajeve nego i na društva koja nisu bila direktno pogođena.
Ovaj se rat odvija na jednoj drugoj, daleko većoj pozornici klimatskih promjena koje potencijalno mogu ugroziti opstanak ljudske vrste jednako kao što to može učiniti i danas ne sasvim nemoguć nuklearni rat.
Nažalost, umjesto da se bave zaustavljanjem rata diplomatskim rješenjima, svjetskim dogovorom o ograničavanju nuklearnog oružja i njegove upotrebe, dogovorom o neširenju raketnih sustava u područja gdje izazivaju osjećaj ugroženosti i fokusiraju na pitanja zajedničke sudbine uzrokovane neprekidnim povećanjem temperature planete na kojoj živimo, najmoćniji ljudi svijeta i dalje podržavaju rat.
Pred svijetom su pitanja kako osigurati resurse pitke vode, vode za poljoprivredu, proizvodnju hrane, dovoljne količine energije za sve brojniju populaciju, spasiti ono što je preostalo od kišnih šuma, očistiti oceane i sačuvati riblji fond i još mnogo toga bez čega je opstanak civilizacije upitan.
Ako se ova pitanja ne počnu rješavati bojim se da je pred nama veliki broj mogućih ratova oko hrane, vode i energije. Tada o ljudskim pravima više nitko neće pričati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- O izgubljenom vremenu
- U Splitu rastu djeca koja vjeruju da je mrziti ljude vrlina
- Nekoliko značajnih postignuća u fizici u 2022. godini
- Domoljub daruje trosjed, noću: ostavi ga uz cestu
- Imamo razloga i za strah i za nadu
- Opstanak čovječanstva na Zemlji je velik izazov
- Biti il’ ne biti, je li to uopće još pitanje?
- Stvarnost? Postoji li takvo što?
- Ne čudite se ako sretnete Ostapa Bendera kao menadžera
- Govor Milanovića i Plenkovića nedostojan njihovih funkcija
