Pero Jurišin
Da je živ Predrag Lucić (Split, 12.2.1964. – Split, 10.1.2018.) bi ovih dana navršio 58 godina. Nažalost, okrutnost života ga je otrgnula od nas odvevši ga na neke nepregledne poljane, nadam se, dovoljno prostrane za njegovu dobrotu, toplinu duše i slobodarsku misao.
Upoznali smo se olovnih devedesetih, da bismo naposljetku, s istovjetnim poslanjem, završili u istoj zgradi na Bačvicama; on pišući za Feral Tribune, a ja za Arkzin i druge nezavisne medije te okrunjeno ”najnježnijom posvetom, najnježnijem frendu sa Šetališta Bačvice 10”.
Stoga mogu posvjedočiti da kazivati o njemu nije samo govorenje o čovjeku izuzetne stvaralačke genijalnosti i iznimne novinarske i ljudske hrabrosti, nego je to priča o vremenu u kojem nije bilo lako ostati uspravan i čista obraza.
Od Predragove smrti su prošle četiri godine. Obično se nešto napiše na godišnjicu nečijeg odlaska, potom na petu, desetu, dvadesetu… pa dok taj netko ne padne u zaborav.
Predrag nas je zadužio toliko da ne treba čekati ”okrugle” obljetnice da bismo ga se sjetili. Pogotovo što sjećanje na njega znači i sjećanje na doba koje bi neki, a naročito aktualni gospodari vremena, željeli potisnuti iz memorije, i pojedinačne i kolektivne.
Riječ je o dobu, još uvijek friško živućem u nama. O dobu u kojem se trulež širila ovim prostorima i bivajući pogodno gnojivo za smrtnorazarajuće bolesti koje su iz nje iznicale, razvivši se u molohovski ples, koji je ostavio teške rane od kojih mnoge neće nikada zacijeliti.
Promicao je slobodu gdje god je stigao i nesvjesno slijedeći misao da je hrabrost zarazna te da kada hrabar čovjek ustane, kičme drugih ljudi često postaju čvršće. Jer, kako je ustvrdio i J. R. R. Tolkien, hrabrost se često nađe na mjestima gdje se ne očekuje
Stoga i podsjećanje na to doba mnogima nije drago te ga žele izbjeći, jer ih suočava s pitanjem vlastite odgovornosti, makar nečinjenja.
Ali, istovremeno smo kao reakciju na sve to dobili i ono čega se svi moramo sjećati. Ili, bolje rečeno, iznjedreni su oni kojih se moramo sjećati, oni koji su sobom svjedočili da smo mogli i trebali drukčije i, što je još važnije, da na njihovim primjerima osvijestimo kako i danas možemo i trebamo drukčije.
Naime, tamo negdje sredinom 80-ih godina, sada već, prošlog stoljeća, na javnoj sceni SFR Jugoslavije pojavili su se na različitim krajevima te zemlje, koje (više) nema, mladi ljudi koji su kroz različite vidove izričaja, u različitim medijima progovorili o društvenoj zbilji.
Njihov govor, bilo da je bila riječ o tekstu, fotomontaži, tv igrokazu, pjesmi (i riječima i notama) na nov, čudesno svjež način, protkan snažnom satirom, razgolićivao je ne samo svakodnevnicu nego i razotkrivao njen kontekst.
Riječju, slikom i zvukom ukazivali su na raskorak između proklamiranog i stvarnog, između visoko deklariranih ideala na crvenim barjacima i poniruće prakse, gotovo kremanski upozoravajući na vjerojatnu, pače izgledno mračnu perspektivu, koju su oni vidjeli bolje nego drugi.
Upozoravajući na glupost koja nas zavodi i rastače društveno tkivo, skrivajući iza krinki javnih vrlina tajne poroke i najniže strasti, dovodeći nas kao kakav čarobni frulaš do ruba provalije, kada će biti dovoljan tračak ludila da sve ode u krv i pepeo.
I ma što tko danas mislio o tome ili kako se to kaže: ma koliko šutjeli o tome, svi smo svjesni da je bilo iznimno hrabro stati i ostati do danas sučelice tom valjajućem zlu.
Generacijski bliski Rambo Amadeus, nadrealisti i Feral Tribune ludistički su progovarali, pjevali, prikazivali, pisali. Izrugivali se uvriježenoj gluposti, okoštalosti sustava, razotkrivajući u njemu već izniklo sjeme kukolja, kojeg ”odgovorne strukture” nisu shvaćale dovoljno ozbiljnim i opasnim, a sami bivajući sterilni u kreaciji, a time i bez hrabrosti da bi mu se ozbiljnije mogli suprotstaviti, a kamoli ga zaustaviti.
Njih su prepoznavali uglavnom mlađi, ali tada još premladi da bi bili u moći utjecati na promjenu kursa k sunovratu. Njih su prepoznali svi zabrinuti koji u sebi nisu pronašli dovoljno snage za hrabrost. Za hrabrost javnog istupa, za hrabrost suprotstavljanja.
Lakše je bilo upaliti televizor, upaliti kazetofon, pročitati novine. A tamo su bili neki ljudi koje danas smatramo hrabrima. I nitko tko je proživio 90-te u paklu balkanske vjetrometine, od Triglava do Đevđelije, ne može reći da ga nije bilo strah. Ni oni ni Rambo ni Elvis ni Sejo ni Zenit ni Viktor ni Boris ni Predrag ni…
Hrabrost je pružiti otpor strahu, vladati njime, a ne nedostatak straha, jer se samo budala ne boji. I zato, kada pričamo o herojima, pričamo i o tom vremenu
A ipak su bili i ostali heroji. Ali ne zato što ih nije bilo strah, nego zato što hrabar čovjek nije onaj koji se ne osjeća uplašeno, nego onaj koji nadvlada taj strah. Jer, bivajući suočen s onim što se događalo nisu mogli ne suprotstaviti se, ne misleći pritom da je to hrabrost.
Hrabrost je pružiti otpor strahu, vladati njime, a ne nedostatak straha, jer se samo budala ne boji. I zato, kada pričamo o herojima, pričamo i o tom vremenu.
A to vrijeme, te olovne godine bilo je doba kada je glava službeno, sa saborske govornice, procjenjivana na dvije marke. Kada su ljudi nestajali, kada su izbacivani s posla i iz stanova, kada se ginulo i razaralo i kada su neki smatrali da se u obrani ne može počiniti zločin, a neki, pak, kako treba i lagati za Hrvatsku.
U tim i takvim uvjetima u Splitu je hrabrost otjelovljena u novini čiji je logo imao istaknut srednji prst. Kao znak slobode. Glede i unatoč. Kao znak slobode izbora odcjepljenjem od dotadašnje matice u čijem je okrilju izlazila i bila sve više izvrgavana ”stezi”.
Govoreći o tom iskoraku u slobodu Predrag Lucić je kazao kako je bio ”dobar osjećaj slobodno raditi ono što želiš i ono što ujedno smatraš nekakvom svojom ljudskom dužnošću, kreirati ne samo tekst, nego i kontekst”.
Upravo u tom kontekstu, govoreći o novinarstvu feralovskog utemeljenja kazao je kako se ”u to ide protiv struje, baš zato što je jaka i moćna i što ti šanse da skreneš maticu nisu velike. U to ideš jer ne možeš prešutjeti. Pa neka ovi što prešućuju barem znaju da njihovo prešućivanje neće ostati prešućeno”.
Taj pristup nije mijenjao čime god se bavio. Nisu ga mijenjali ni on ni njegovi sudruzi.
Viktor je jednom, odgovarajući na pitanje po čemu se Feral razlikuje od drugih, kritički nastrojenih medija, kazao kako je Feral pisao o onome što će biti sutra, a ostali o onome što je bilo jučer.
Ta nit genija iskazana je i u Lucićevom ”Azizu ili Svadbi koja je spasila Zapad” (dramskom laureatu Splitskog ljeta 2017. godine, kao prvom splitskom priznanju nekom feralovcu), djelu u kojem se osvrće na planetarnu histeriju ”rata protiv terorizma” i proizvodnju industrije straha – koje je više od deset godina čekalo na izvedbu iako je proročanski predskazalo našu današnjicu punu ksenofobije i otpora prema drugima i drugačijima.
A upravo takvu sadašnjicu živimo sa svim bojaznima koje nam se serviraju pa i to nešto govori o njegovoj vidovitoj genijalnosti. Sa strahovima koje nam naturaju, želeći nam suzbiti hrabrost da progovorimo. A hrabrost je, kako reče Winston Churchill, ono što je potrebno da ustaneš i govoriš.
Predrag nas je zadužio toliko da ne treba čekati ”okrugle” obljetnice da bismo ga se sjetili. Pogotovo što sjećanje na njega znači i sjećanje na doba koje bi neki, a naročito aktualni gospodari vremena, željeli potisnuti iz memorije, i pojedinačne i kolektivne
Pjesmama Bljeska i Oluje, zajedno s Borisom Dežulovićem je širio bojišnicu. Nije se bojao kako će otvaranjem više frontova oslabiti svoje ”bokove”.
Još davno je jedan mudar čovjek kazao da je ”hrabar čovjek većina”. I, Predrag, ne samo da nije napuštao bojište, nego je čvrsto držao linije fronta. ”Hrabar je onaj čovjek koji ne pobjegne, nego ostane na svom mjestu i bori se protiv neprijatelja”, rekao je još Sokrat.
Promicao je slobodu gdje god je stigao i nesvjesno slijedeći misao da je hrabrost zarazna te da kada hrabar čovjek ustane, kičme drugih ljudi često postaju čvršće. Jer, kako je ustvrdio i J. R. R. Tolkien, hrabrost se često nađe na mjestima gdje se ne očekuje.
Otuda je i razumljivo da se bol zbog Predragovog odlaska razlila ne samo izvan granica rodnog mu Splita, nego i preko rijeka i gora, ne pitajući za granice, kojima ni sam nije robovao.
Reakcije na vijest o njegovoj smrti koje su odjekivale, ne samo s prostora ”bivše” države (kako je to danas uvriježeno govoriti, kao da postoji nekad sadašnja država Jugoslavija), nego i sa svih strana svijeta, gdje se ta ”bivša” država preselila, nisu govorile samo o svijesti o odlasku jednog kroničara i kritičara vremena, s duboko usađenom crtom čovjekoljublja.
Nisu govorile samo o poštivanju hrabrosti Predraga Lucića, čovjeka neprestano slobode gladnog, slobode žednog. Nisu govorile samo o poštivanju njegove lucidnosti kojom je dosegnuo genijalnost.
Govorile su o svemu tome, ali i o njegovoj postojanosti u svemu tome, u kojoj je na sebi svojstven, jedinstven, plah i tankoćutan način izražavao i čojstvo i junaštvo, stekavši tako priznanje časti kao najveće ljudske kvalitete.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
- Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
- Nogomet kao opijum za narod
- Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
- Između stvarnog i hinjenog antifašizma
- Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića
- Milanović i Plenković rade otklon od antifašizma
- Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića
- Obnoviti spomenik osloboditeljima Dalmacije od fašizma
- Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
