Lovro Merčep je Hrvat iz Hrvatske. U Amsterdamu je osnovao kvartet saksofona u kojem s njim još sviraju Holanđanka, Švicarka i Kinez iz Australije. Osvojili su već pregršt priznanja i nagrada. Između ostalog i u Hrvatskoj, gdje su prošle jeseni pobijedili na natjecanju Ferdo Livadić.
Dio nagrade bit će im i koncert sljedeće jeseni u Samoboru i nova skladba koju za njih piše hrvatski skladatelj Davorin Kempf. Bit će to još veća nagrada i zadovoljstvo svima koji će ih tamo slušati.
Trenutno su u finalu velikog natjecanja mladih klasičnih glazbenika u Nizozemskoj, a uskoro će i u Japan, na jedno od najprestižnijih svjetskih natjecanja komornih sastava u Osaki. Ušli su među dvanaest odabranih sastava u svojoj kategoriji, od njih dvjestotinjak prijavljenih.
Arsen Dalibalayan ima tek četrnaest godina. Kada nastupa, uz njegovo su ime navedene dvije države. Armenija i Hrvatska. Silno je nadaren i marljiv pa se zbog svoje mladosti ističe gdje god nastupi.
Sara Domjanić je violinistica koja živi u Lichtensteinu, pa uz njeno ime često stoji ime te kneževine kao njene domovine, što joj Licthenstein i jest, premda nema tamošnje državljanstvo, ali ima hrvatsko, po ocu, i austrijsko, po majci. Prije nekoliko godina bila je izvrsna predstavnica Hrvatske na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika u Kölnu. Sada studira u Berlinu, odakle svako malo putuje na nastupe, sve do Hong Konga.
Za razliku od umjetnosti koja slavi i spaja različitosti, državama i državnicima najdraži su vojni orkestri
Chouchane Siranossian je službeno Francuskinja, ali armensko joj se podrijetlo čita u imenu i vidi na licu. Umjetnička je voditeljica i koncertna majstorica komornog orkestra Esperanza. U ansamblu sviraju mladi glazbenici od 16 do 26 godina, od briljantnih učenika, preko studenata, do već samostalnih profesionalnih mladih glazbenika, poput hrvatskog violinista Marina Marasa. Ima u ansamblu još mladih Hrvata, kao i glazbenika iz još desetak zemalja.
Sve njih, i mnoge druge, slušao sam prošlog tjedna na festivalu Next Generation u švicarskom Bad Ragazu. Tamo ih je, već sedmu godinu za redom, okupio Dražen Domjanić, Hrvat iz Lichtensteina, utemeljitelj i vlasnik privatne Međunarodne muzičke akademije Lichtenstein.
Osim svog materinjeg, svi oni govore još barem dva jezika, mnogi i više. Putuju, sviraju, raduju se umjetnosti i životu.
No, lako je muzičarima. Moj prijatelj Imoćanin nedavno ih je ovako opisao: “Lako se njima smijati, oni sviraju od jutra do mraka, muzičari su ka dica”.
To je doista dio njihove tajne i radosti koju pronose svijetom. Znaju očuvati djetinju zaigranost, vedrinu, radoznalost i otvorenost koja s lakoćom prelazi državne granice. Oni su uzor sporazumijevanja, međusobnog poštovanja i suradnje.
Marc Bouchkov bio je ove godine rezidentni umjetnik festivala u Bad Ragazu. On je iz Belgije, ali je unuk ruskih emigranata s početka 20. stoljeća. Sjajan je vođa. Jedan od vrhunaca festivala bila je izvedba Brahmsova Kvinteta za klavir, dvije violine, violu i violončelo u f-molu. Uz Bouchkova, drugu violinu je svirala Sara Domjanić, violu Tajvanka Ting-Ru Lai, violončelo Nijemac Christoph Heesch. Za klavirom je bio Michael Cohen-Weissert, umjetnik uz čije ime također stoje imena dviju domovina: Izraela i Njemačke.
Umjesto Ode radosti o bratstvu svih slobodnih ljudi, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer ističu slobodu da se iz vlastite države ode. Ne onako kao što to čine nadareni glazbenici, koji se vraćaju, ili barem u domovinu na svojim svjetskim putovanjima svraćaju, nego onako kao što to danas čine tisuće obeshrabrenih, slobodni da odu i nikada se više ne vrate
Prvi su put svirali zajedno, a srasli su u jedno glazbeno tijelo kao da se znaju godinama. Nakon fantastične izvedbe čuo sam izraelsko-njemačkog pijanista kako tajvansku violisticu pita: “Hej, odakle si ti ono zapravo?”.
Svi oni imaju i zajedničku domovinu opisanu i zapisanu u notama. Čini li ih to apatridima i anacionalnim bićima? Nisam primjetio.
Oni napuštaju svoje domovine i vraćaju se u njih, ali onu drugu, koja nadživljuje sve države i sve ratove, nose u svojim notama i glazbalima.
Kada pobjeđuju na natjecanjima i nastupaju na velikim svjetskim pozornicama, države čije putovnice nose budu ponosne. Ali vrlo rijetko i suzdržano.
Hrvatska predsjednica, a nije u tome usamljena, više voli sport i sportaše koji nastupaju u nacionalnim dresovima i pod državnom zastavom, imitirajući ratne bitke s drugim narodima i državama. Dobro znamo iz neposrednog iskustva da sportski tereni i stadionske tribine češće podsjećaju na borilišta i ratišta, nego na igrališta.
Još više nego sportaše, naša predsjednica voli vojsku i vojnike. Ni u tome nije osamljena. Tako su države ustrojene, tako funkcioniraju državni protokoli. Jedini glazbenici koji u tome mogu sudjelovati su oni u odorama, vojni orkestri koji sviraju himne i borbene koračnice.
Ma koliko se o njima govorilo kao o čuvarima mira, konačna svrha i smisao svih vojski je – rat. Države dojam o svojoj veličini i snazi predstavljaju svojim vojnicima, šarenim počasnim gardama.
Hrvatska predsjednica, a nije u tome usamljena, više voli sport i sportaše koji nastupaju u nacionalnim dresovima i pod državnom zastavom, imitirajući ratne bitke s drugim narodima i državama. Dobro znamo iz neposrednog iskustva da sportski tereni i stadionske tribine češće podsjećaju na borilišta i ratišta, nego na igrališta
Njihova se odličnost mjeri ritmom i usklađenošću njihovog stupanja, u kojem nema mjesta različitosti.
Tome uniforme i služe, da ljude uniformiraju, učini od njih jedno bojevo tijelo u kojem individualnost ne znači ništa. Nećemo nikada doživjeti da predsjednik ili predsjednica bilo koje države dočeka drugog, na primjer, s najboljim gudačkim kvartetom svoje zemlje. Ne, to mora biti vojni orkestar i uz njega garda koja počast i dobrodošlicu ne izražava violinama i gudalima, nego puškama.
Tako izgleda svijet država koje su stvorene ratovima, koje ratove nazivaju svojom temeljnom vrijednošću, koje na velikim bitkama, pobjedama, ali isto tako i porazima, grade svoje mitove.
I zato su gotovo svakoj politici i državi koja želi pokazati svoju ozbiljnost i snagu, a osobito našoj, kultura i umjetnost posljednja rupa na svirali.
Zato je od lijepe, drage i slatke slobode u današnjoj hrvatskoj državi ostala samo sloboda odlaska iz nje.
Umjesto Ode radosti o bratstvu svih slobodnih ljudi, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer ističu slobodu da se iz vlastite države ode. Ne onako kao što to čine nadareni glazbenici, koji se vraćaju, ili barem u domovinu na svojim svjetskim putovanjima svraćaju, nego onako kao što to danas čine tisuće obeshrabrenih, slobodni da odu i nikada se više ne vrate.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.