Prefarbati zločestu svastiku

Pitala me kći prije nekih osam godina, imala je tada sedam i pol, kakav je to veliki, čudni križ nacrtan na kontejneru za papir pokraj naše zgrade. Kočio se, zapravo, zlokobno na šperploči koju je netko pričvrstio na kontejner.

 

Objasnio sam joj da je riječ o kukastom križu, da ga zovu još i svastika, a da je bio simbol zlih nacista koji su mrzili i ubijali ljude samo zato što nisu bili Nijemci, zato što su pripadali nekim drugim narodima i vjerama. Da su ubijali čak i nemoćne, bolesne, djecu, nečije mame, bake i djedove.

 

Rekao sam joj da su im se u tom zločinu pridružili i drugi koji su isto tako smatrali druge narode nižima od sebe, kao da je riječ o bubama, a ne o ljudima.

Kazao sam kćerki i to da su takva zvjerstva radili i neki zli Hrvati prema ljudima iz drugih naroda, ali da su im se neki drugi Hrvati hrabro suprotstavili, iako su i oni mogli zbog toga stradati

 

Kazao sam joj i to da su takva zvjerstva radili i neki zli Hrvati prema ljudima iz drugih naroda, ali da su im se neki drugi Hrvati hrabro suprotstavili, iako su i oni mogli zbog toga stradati.

 

Rekao sam joj i to da taj križ nisu izmislili ti zli ljudi, nacisti, nego neki davno, davno prije njih, kojima je u to njihovo vrijeme predstavljao nešto dobro.

 

Pitala me jesu li onda ti nacisti nacrtali kukasti križ na naš kontejner i ubijaju li ljude i danas. Rekao sam joj da kod nas ne ubijaju ljude, a da je svastiku, lako je moguće, nacrtao netko tko možda i ne zna sve to što sam joj ispričao. Da sam siguran da većina ljudi kod nas zna o čemu je riječ i da o nacistima misli sve najgore.

 

Pa zašto je onda nitko ne prefarba ako svi znaju da je zločesta? Stoji ta svastika tu jako dugo, pitala me.

 

Žao mi je što to nismo snimili kamerom. Bilo je zimsko, predbožićno doba. Spustili se mrak i sumaglica. Obukli smo se toplo i krenuli u podrum po ostatke bijele boje kojom smo krečili zidove u stanu. Boja se s vremenom stvrdnula pa smo pokucali frizerki Juditi u prizemlju da nam da vode ne bismo li je omekšali.

Je l’ da, tata, da teti frizerki sada više nitko neće nikakvo zlo napraviti, pitala me. Zašto bi Juditi netko nešto želio loše napraviti, odgovorio sam u čudu protupitanjem. Pa zato što je Mađarica, nije ni Njemica ni Hrvatica, rekla je

 

Promiješali smo dobro farbu i svaki sa svojim kistom krenuli prema kontejneru. Nigdje nije bilo ni psa. Uzbuđenje je raslo, osjetio sam to kad me je čvrsto primila za ruku. A nije ni meni bilo svejedno. Što ako naleti neka budala?

 

Nisam trebao dijete izlagati neugodnosti, strujalo mi je kroz glavu. Umočili smo kistove i na brzinu, ali s više slojeva dobro prebojili kukasti križ. Nije se više vidio. Žurno smo se vratili doma. Zaspala je umorna i sretna.

 

Sljedeće jutro gledali smo ljude kako prolaze pokraj kontejnera, ali nitko se nije obazirao na činjenicu da svastike više nema. Nitko od susjeda nije rekao ni riječ. Čak ni gospođa koja čisti zgradu, iako je znala komentirati i ono što je se uopće ne bi trebalo ticati.

 

Je l’ da, tata, da teti frizerki sada više nitko neće nikakvo zlo napraviti, pitala me. Zašto bi Juditi netko nešto želio loše napraviti, odgovorio sam u čudu protupitanjem. Pa zato što je Mađarica, nije ni Njemica ni Hrvatica, rekla je.

 

Neće, dušo, ne brini. Mama, ti i ja nećemo im to dopustiti. Ima dobrih ljudi kao što si ti još jako puno, kazao sam joj i uhvatio njezinu malu ruku da i sebe učvrstim u tom uvjerenju.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)