Priča jednog Srbina iz Hrvatske

Nije mi bilo lako donijeti odluku o odlasku u Knin. Kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u “Oluji” nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran, napisao je u Facebook-statusu Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i prvi politički predstavnik Srba u Hrvatskoj koji će sudjelovati na službenom obilježavanju godišnjice akcije “Oluja”.

“U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom”, napisao je Milošević, koji je prvi put javno podijelio svoju osobnu priču o mobilizaciji oca i gubitku bake, 67-godišnje Dare Milošević ubijene 7. rujna 1995. u selu Bribirske Mostine.

Njen ubojica, razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije Veselko Bilić, osuđen je u siječnju 1996. na osam godina zatvora. Vrhovni sud mu je kaznu potom smanjio na sedam i pol, no Bilić je na kraju ukupno izdržao tri i pol godine zatvora. Naime, u svibnju 1998. predsjednik Franjo Tuđman mu je ukazom smanjio kaznu za dvije godine, a poslije toga mu je ona još ublažena zbog dobrog vladanja i zdravstvenih problema.

U Knin dolazim kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Kao član Vlade, Srbin iz Hrvatske, svjestan opterećenja ratnog nasljeđa u društvu koje osjećaju Srbi u Hrvatskoj, ali ne samo oni, nego i svi građani Republike Hrvatske, moram razmišljati racionalno i odgovorno te pokušati doprinijeti boljem društvu i građenju kulture mira

Miloševićev status pod naslovom “Priča jednog Srbina iz Hrvatske” prenosimo u cijelosti:

“U Knin dolazim kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Kao član Vlade, Srbin iz Hrvatske, svjestan opterećenja ratnog nasljeđa u društvu koje osjećaju Srbi u Hrvatskoj, ali ne samo oni, nego i svi građani Republike Hrvatske, moram razmišljati racionalno i odgovorno te pokušati doprinijeti boljem društvu i građenju kulture mira.

Nije mi bilo lako donijeti ovu odluku kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u ‘Oluji’ nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. Sudbinu tih ljudi dobro znam jer skoro cijeli profesionalni i politički staž, proteklih 18 godina, pomažem u rješavanju njihovih problema.

Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti prisjetio sam se svojeg doživljaja ‘Oluje’. Samu ‘Oluju’ sam dočekao u rodnom Šibeniku, brinući tih dana za oca koji je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, kao i za rodbinu koja je bila na drugoj strani. Zahvaljivao sam tih dana Bogu što se otac vratio živ i zdrav i što su svi koje sam poznavao bili dobro.

Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon ‘Oluje’ tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni k nama u Šibenik.

Početkom rujna otišao sam u Rijeku zbog fakultetskih obaveza. Sedmog rujna kasno popodne nazvala me sestra. Išla je s ćaćom obići babu. Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubojica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo ‘četnikuše’, kako je sam rekao. Osuđen je na sedam i pol godina, da bi izašao za tri i pol godine, nakon što je dobio predsjednikovo pomilovanje.

S teretom ove obiteljske tragedije, pa i kroz bol mojeg pokojnog oca, odluku da idem na obilježavanje Oluje u Knin mi je bilo još teže donijeti. Meni, koji sam dobio domovnicu tek nakon ‘Oluje’, premda sam rođen i cijeli život živio u Šibeniku.

U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.

A rat za mnoge u društvu, nažalost, nije gotov, i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zbog nečeg s čime ni njihovi roditelji nemaju veze, i koja moraju osjećati krivnju samo zato što su Srbi. Baš kao što je to osjećala moja generacija tijekom i nakon rata.

Početkom rujna otišao sam u Rijeku zbog fakultetskih obaveza. Sedmog rujna kasno popodne nazvala me sestra. Išla je s ćaćom obići babu. Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubojica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo ‘četnikuše’, kako je sam rekao

Idem, jer želim olakšati njihovu budućnost. Idem jer mislim da je sazrio trenutak da politika razumijevanja i poštovanja drugog pobijedi politiku mržnje.

‘Oluja’ nije samo vojno-redarstvena akcija, ona je i golema kolektivna trauma. Za Hrvate je ona simbol početka dugo žuđenog mira i prestanka okupacije, za Srbe je ona trauma početka novog egzodusa, stradanja, straha, neizvjesnosti i nemogućnosti povratka u svoje domove.

Svjestan sam da moj dolazak u Knin neće kod većine promijeniti dva različita pogleda na ‘Oluju’, ali sam voljan prihvatiti svaku gestu koje ide ka tome da zajedničkom tolerancijom i uvažavanjem sami sebe potvrdimo kao demokratsko društvo koje može ostvariti suživot i prosperitet, bez obzira na svaku razliku, pa tako i onu u tumačenju zajedničke povijesti.

Od mog odlaska u Knin, puno je važnije graditi atmosferu pomirenja i dijaloga u kojem kao društvo moramo priznati i prihvatiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost.”

(Prenosimo s portala Novosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u njoj žive
• Ovako se pokazuje ljudskost
• Porfirije Perić: “Potres ne zna tko se kojem Bogu moli”
• U Petrinji se počinje dijeliti novčana pomoć
• Sve srpske organizacije uključene u obnovu
• Preminuo Pero Kvrgić (1927.-2020.)
• SNV sakuplja pomoć za stradale
• Državni tajnik koji je vrijeđao policajca da je Srbin podnio ostavku
• Pupovac čestitao hrvatskoj zajednici u Srbiji povrat rodne kuće bana Jelačića
• Plenković: Svi trebamo preuzeti odgovornost za ratne zločine

» Svi tekstovi ovog autora