Bila je to jedna od prvih objavljenih knjiga o Golom otoku. Štoviše, Wikipedija na srpskom tvrdi i “prva knjiga memoarske proze koja je, u tadašnjoj Jugoslaviji, progovorila o zverstvima na kamenom ostrvu” kojom je “na svojevrstan način otvorena posleratna komunistička tabu tema – Goli otok”.
U svakom slučaju, “Udri bandu” Miroslava Popovića bila je prva knjiga o toj temi koja je meni igrom slučaja došla u ruke u ljeto 1989., godinu dana nakon što ju je u Beogradu objavio Zavod za izdavačku delatnost Filip Višnjić.
Potaknut čitanjem “Povijesti Golog otoka” i razgovorom s Martinom Previšićem, autorom te velike, važne i prve historiografske studije o komunističko-udbaškom logoru za informbiroovce od 1949. do 1956., poželio sam ponovo pročitati knjigu Miroslava Popovića.
Pored dva-tri primjerka u katalogu zagrebačkih knjižnica, imao sam sreću pronašavši jedan u antikvarijatu, a u knjižnicama sam radi ponovnog čitanja posudio ostatak malog Popovićevog objavljenog opusa: roman “Sudbine” i zbirku priča “Tvrdo nebo”.
Daska s četiri drške zvala se tragač i na njoj se nosio kamen. Gonjeni je bio naprijed, gdje su drške bile kraće, pa ga je zapadao veći dio tereta. Kamen se nosio trkom, goniči su se mijenjali, a za gonjenog čitav dan nije bilo predaha. A biti gonič bila je privilegija koja se zasluživala nemilosrdnošću prema gonjenom
Miroslav Popović rođen je 1926. u Zemunu. S 22 godine uhapšen je kao informbiroovac. U sljedećih sedam godina prošao je ne samo Goli otok, nego i Sveti Grgur, Ugljan, Staru Gradišku i Bileću.
Dugotrajnost njegove kazne znači da je bio čovjek u kojem je teško slomiti i zgaziti čovjeka. Dobro sam još od prvog čitanja njegove nevelike, ali silno snažne i važne knjige “Udri bandu” upamtio poglavlje pod naslovom “Gonjenje” i osnovni primitivni alat torture.
Daska s četiri drške zvala se tragač i na njoj se nosio kamen. Gonjeni je bio naprijed, gdje su drške bile kraće, pa ga je zapadao veći dio tereta. Kamen se nosio trkom, goniči su se mijenjali, a za gonjenog čitav dan nije bilo predaha. A biti gonič bila je privilegija koja se zasluživala nemilosrdnošću prema gonjenom.
Tu je svačija čovječnost bila na ispitu.
O sačuvanom čovještvu Miroslava Popovića najbolje svjedoči njegov roman “Sudbine”, koji je dao u tisak nakon dugog nagovaranja priređivača, pisca i također golootočanina Dragoslava Mihailovića. Knjiga objavljena 1984. u izdanju Nolita dobila je i godišnju nagradu tog izdavača.
Miroslav Popović, po izlasku s robije, završio je studij književnosti i radio neko vrijeme kao gimnazijski profesor. Pisao je za sebe, sve dok objavom “Sudbina” nije i službeno postao književnikom i dobivši priznanja u kojima nije dugo uživao. Umro je 1985. godine, ostavivši Mihailoviću svoje rukopise.
U predgovoru knjige “Udri bandu” Mihailović sjajno rekapitulira i vrednuje Popovićev opus, a o njegovom jedinom romanu kaže upravo ono po čemu ga i ja pamtim: “Malo je u književnosti knjiga u kojima živi toliko dobrih ljudi kao u Popovićevim Sudbinama”.
Također, Mihailović ne pretjeruje kada o Popoviću govori kao jednom od najvećih pripovjedača jugoslavenske književnosti, o njegovom majstorskom vaganju, mjerenju, mirisanju, osluškivanju i upotrebi riječi.
Zaključujem također riječima Dragoslava Mihailovića: “Zato knjiga ‘Udri bandu’ predstavlja i Miroslavljevo objavljivanje mogućnosti nekakvog ljudskog spasa. Ta mogućnost je, svakako, ograničenog dometa i pruža umerenu nadu, ali je bar isto toliko u skladu sa čovekom koliko i zločin”
Tko god posegne za “Sudbinama”, a isto tako i “Tvrdim nebom”, bit će bogato nagrađen vrhunskim i nadasve oplemenjujućim čitateljskim iskustvom.
“Udri bandu” je, uz to, potresno i pouzdano svjedočanstvo.
Osim što potvrđuju njegov spisateljski dar, o tome govori i nekoliko redaka već iz samog uvoda u kojima je Popović vlastitim instinktom došao do brojke koja je prilično blizu onoj koju je, nakon pomnog istraživanja, u “Povijesti Golog otoka” donio Previšić.
Ujedno te rečenice potvrđuju njegov silan spisateljski dar: “Među nama, represiranima, govorilo se također različito o broju ljudi provučenih kroz zatvore. Pretpostavke su se kretale od dvadeset-trideset hiljada do stotinjak hiljada ljudi… Mislim da je kroz zatvore i dva logora prošlo ne više od dvadesetak hiljada ljudi. To je bilo i dovoljno. Oni iza njih videli su provaliju i u punom trku zarili su pete u zemlju, kočeći. Da ne dospeju i sami u nju.”
U misli dolazi naslov “1941. Godina koja se vraća” Slavka Goldsteina kada malo dalje, misleći na nove generacije, Popović piše: “Oni, naravno, ne slute da 1948. uopšte nije prošla. Da se kalendar zaustavio na njoj. Da su ovo sve samo godišnja doba te iste, nesmenjive godine. Proleće, leto, jesen i zima. Podložni večnoj reprizi.”
Nabrajajući Jasenovac, Treblinku, Auschwitz, Kolimu i Goli otok, Mihailović 1988. piše kako oni koji su sve to preživjeli na žalost znaju da se sve to može, i vjerojatno hoće, još mnogo puta ponoviti.
“Optimistička mogućnost ukidanja ovakvih ‘ustanova’ njima mora izgledati smešno, i izgleda im smešno. Takvi su na svojoj ožiljnoj koži osetili da su ljudska nadanja u razum u psihotičnim časovima ljudske zajednice ništavne snage i ne žele niko da ih zavarava niti sami ikog da oblaguju”, piše Mihailović.
Mi ovdje prebrzo smo sve to dočekali. Koji je onda smisao pisanja i čitanja takvih knjiga?
Potaknut Previšićevom studijom “Povijest Golog otoka” vratio sam se opusu Miroslava Popovića (…) Bila je to jedna od prvih objavljenih knjiga o Golom otoku. Štoviše, Wikipedija na srpskom tvrdi i “prva knjiga memoarske proze koja je, u tadašnjoj Jugoslaviji, progovorila o zverstvima na kamenom ostrvu” kojom je “na svojevrstan način otvorena posleratna komunistička tabu tema – Goli otok”
U onome što, prema Mihailovićevim rječima, znaju oni koji su logore ne samo preživjeli, nego ih i u sebi pobijedili, a to je da “u ljudima tu njihovu krvoločnu, demonijačnu stranu treba obeshrabrivati, objavljujući istinu, i punu istinu, o najstrašnijim trenucima ljudske istorije. Ako već neka gnusoba u ljudskoj zajednici, zbog nakazne prirode čovekove, mora da se ponavlja – znaju Solženjicin, Šalamov, Popović – neka se, bar, ne ponavlja kao potpuno ista i neka se ne ponavlja toliko često.
Neka njihovi sumanuti naredbodavci i sadistički izvođači imaju makar tu nevlju da ih svaki put moraju iznova izmišljati i na drugi način skrivati. I neka, poput ovih golootočkih, loše spavaju od straha da će se jednog dana, s punim imenima i prezimenima, sve do tančina saznati, a njihovi se sinovi i unuci pitati koga su imali za pretke.”
Nada je slabašna, ali utoliko je više treba njegovati.
Zaključujem također riječima Dragoslava Mihailovića: “Zato knjiga ‘Udri bandu’ predstavlja i Miroslavljevo objavljivanje mogućnosti nekakvog ljudskog spasa. Ta mogućnost je, svakako, ograničenog dometa i pruža umerenu nadu, ali je bar isto toliko u skladu sa čovekom koliko i zločin.”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Torcida provodi ono što desnica potiče: domoljubno nasilje
- S Beethovenom se i danas borimo za Europu
- Neka se država ugleda u riječku i zagrebačku operu
- Preživjet će “Ero“ i Republiku Hrvatsku
- Lažu li oni koji kažu da je svaki zločin zločin?
- Većina govornika nad grobovima kosture ponovo šalje u rat
- Lako vam je s nesretnicom u Obrovcu, hajde rešetajte Brkića
- Bez Žige Hirschlera naša kultura je nepotpuna
- Bonhoefferova pouka: glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo
- Koliko postrojenih ustaša našu državu čini fašističkom?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.