Prigovor jednog biskupa

Stefan Oster, novi inteligentni biskup Passaua, već je brižno upozorio. Biskupska sinoda u Rimu u listopadu ove godine, na kojoj se raspravljalo o očitom jazu između nauka Crkve o seksu, braku i obitelji i razmišljanja i ponašanja velike većine katolika sigurno nije donijela bitnu promjenu katoličke doktrine. “Mnogi će kritičari biti razočarani”, dao je do znanja novi nosilac nade konzervativaca.

 

Sada bi se razočaranima mogao priključiti i Osterov brat po službi Johan Bonny, biskup iz belgijskog industrijskog grada Antwerpena.

 

Ovaj 59-godišnjak se žali, i to u iznimno jasnom i razumljivom tekstu, da su pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. svojedobno nametnuli “čvrstom rukom” svoje moralno-teološke pozicije i time se postavili iznad načela kolegijalnosti koji se proklamirao i provodio na Drugom vatikanskom saboru: Pavao VI. time što se svojom zabranom umjetnih metoda kontracepcije u svojoj enciklici “Humanae vitae” postavio protiv većine stručnjaka; a Ivan Pavao II. jer je u svom učiteljskom spisu “Familiaris consortio” ignorirao crkveni nauk o savjesti svake osobe kao posljednjem utočištu u moralno-etičkim pitanjima.

Seks, brak i obitelj: jaz između nauka i života sve je veći, kritizira belgijski poglavar John Bonny – i ulazi u sukob s rimskim učiteljstvom (…) Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha

 

Time su pape produbile jaz između doktrine i života u Katoličkoj crkvi, zaključuje Johan Bonny. “Vrlo sam zabrinut zbog činjenice da je nedostatak kolegijalnog temelja odmah doveo do napetosti, sukoba i lomova koji nisu prevladani”, piše biskup u svojoj analizi od 27 stranica. Da, taj jaz se nije iz godine u godinu smanjivao, nego je naprotiv postajao sve veći. “Ova podjela ne smije ostati”, Bonny programatski ističe do čega mu je stalo.

 

Što čini tekst koji je, po vlastitom iskazu, belgijski biskup napisao u vlastito ime tako znakovitim: u njemu se poglavar iskreno, ozbiljno i autentično suočava s današnjom životnom stvarnosti. Poznaje brige, probleme i stavove ljudi. S mnogima je razgovarao osobno, a drugi su mu pisali.

 

Ta životna stvarnost, koju impresivno opisuje belgijski biskup uz pomoć mnogih primjera, je previše složena da bi se svela pojednostavljeno na samo jedan učiteljsko normativan nazivnik. Biskup cijeni u tom kontekstu dobro utemeljene argumente onih koji se ne slažu s katoličkim seksualnim i bračnim moralom, jer ih smatraju nerealnima u stvarnom životu. Previše braće vjerojatno u tome neće stati na njegovu stranu jer im nedostaje hrabrosti – nažalost.

 

Ovaj Belgijanac prigovara prvenstveno zato što predstavnici učiteljstva u potpunosti zanemaruju savjest osobe kao posljednji i konačni autoritet u prosuđivanju svakog vjernika.

 

Citirao je iz izjave belgijskih biskupa koji su objavili 1968., nakon objavljivanja “Humanae vitae”: “Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje.”

 

Slično su tvrdili njemački biskupi u svojoj  “Koenigsteinerskoj izjavi”. Da su zainteresirane strane tu izjavu u posljednjih nekoliko godina više puta dovele u pitanje, govori puno o unutarnjoj klimi u njemačkoj Crkvi.

Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje

 

Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha.

 

Bonny: “Sve stoji u znaku istine… povezano je s obvezom vjernika da tu istinu usvoji i da joj odgovara”. Belgijanac se tome protivi jer čovjek danas prosuđuje vrlo diferencirano u često kompleksnim situacijama: “U traženju ravnoteže želi voditi računa o namjeri svog djelovanja i također uzeti u obzir proporcionalnost između čina i posljedice kao i osobnu životnu povijest te proces rasta koji je doživio”. Rezultat ovog prosuđivanja nije unaprijed zadan, te se razlikuje od generacije do generacije i od sredine do sredine.

 

Što je biskup očekivao od sinode? ”Da vrati savjesti njeno zasluženo mjesto u govoru Crkve.” Time se neće nužno riješiti svi problemi, mnoge procjene će i dalje biti sporne, piše Bonny, ali je to među ljudima normalno.

 

Učenje svoje Crkve o prirodnom zakonu koje osuđuje, primjerice, homoseksualne čine kao “objektivno grešne” smatra biskup Antwerpena kao i velika većina moralnih teologa previše statičnim.

 

”Na temelju prirodnog zakona određena djela su kvalificirana kao ‘dobra’ ili ‘u sebi zla’ bez obzira na njihovo osobno životno okruženje, iskustvo ili životnu priču.”

 

Takav pogled je preuzak, što biskup potkrepljuje primjerima: jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup. Ili jedan drugi par koji pokušava sve kako bi dobio djecu.

Jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup

 

No, to im ne uspijeva. Žena je blizu četrdesete, te su potražili “in-vitro oplodnju”. “Možemo li, generalizirajući, reći o tom paru da je zbog liječničke intervencije nekontrolirano dopustio da nad njima vlada tehnika (…) te da se njihovi postupci nalaze u suprotnosti sa zajedničkim dostojanstvom roditelja i djece?”

 

Odgovor biskupa je da takve situacije traže više poštovanja i da o njima treba suptilnije prosuditi ”nego li ukazuje diskurs nekih crkvenih dokumenata”.

 

Kršćanska etika treba “više prostora za svoje prosudbe i odluke negoli dopušta statična ili apodiktička uporaba pojma prirodnog zakona”, smatra obziran biskup, koji ovdje ukazuje na alternativne moralno-teološke pozicije. Johan Bonny kritizira s teološkog gledišta također da se katolička doktrina ”osjećaja vjere naroda Božjega” ne pojavljuje u rimskim dokumentima učiteljstva.

 

Ako većina katolika ne prihvaća određenu doktrinu, onda bi to moglo biti – kako je Međunarodna teološka komisija formulirala – izraz slabe vjere ili nedostatka otpora duhu vremena. I baš tako se problem vidi u Rimu; ali to može biti i izraz činjenice da učiteljstvo jednostavno ignorira iskustvo i osjećaj vjere kod vjernika. Tada je jaz znak da ne postoji dijalog s narodom Božjim.

 

Ova upozorenja pastira iz Antwerpena su važna, jer postoje naznake da predstavnici učiteljstva kao dijalog s narodom Božjim razumiju samo naglašeno podučavanje o tradicionalnom nauku Crkve.

 

Kako je napisao, Johan Bonny ne želi “platonsku sinodu”. Time misli: ne treba nam skupština biskupa koja naviješta samo apstraktne norme i koja nema dodira sa složenom stvarnosti života. Ne samo rimska Biskupska sinoda, nego uopće crkveno učiteljstvo mora, po shvaćanju ovog umnog čovjeka, krenuti induktivnim putem, odnosno putem odozdo. “Sinoda se mora na nov način usuditi prilaziti nauku polazeći od života.” A ne obrnuto.

 

(Za RAND i za Autograf.hr preveo Gustav Raffai. Izvor: Publik Forum, Zeitschrift der kritischen Christen, br. 17, 12. Sept. 2014)