Prijateljstva bivaju i u smrti

(Opaska uredništva: U subotu, 16. svibnja, u Vukovaru će u sklopu brojnih događanja na Festivalu glumca biti predstavljena monografija “Zrinka i Jani”. Ta, kako ju je Zlatko Sviben nazvao, jedinstvena “duografija” u potpunosti je posvećena glumici Zrinki Kolak Fabijan i pokojnom fotoreporteru Novog lista Ivanu Fabijanu Janiju, po kojemu nosi ime i nagrada Zbora fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva za fotografiju iz kulture.

Knjigu o tom talentiranom paru čiji su se životi i karijere snažno i neraskidivo isprepleli uredila je Tajana Gašparović, a u njoj tekstove potpisuju mnogi kazalištarci, kritičari, režiseri, glumci, ali i novinari, Janijeve kolege.

Knjiga koja je spletom okolnosti nastajala dugo, u Rijeci i Zagrebu predstavljena je prošle godine, ali je u Vukovaru, gradu djetinjstva i mladosti ovo dvoje umjetnika, morala biti odgađana sve do ovogodišnjega Festivala glumca.

Jeste li ikada uporno iz sjećanja pokušali dozvati lik drage, prerano otišle 
osobe, i niste uspijevali? Morala sam posegnuti za fotografijom. Ne znam tko je zaustavio trenutak u kojem se blago smiješi naš brkati Janika, ali upravo ta njegova slika – uz onu Veljka Vičevića – krasi radni prostor koji dijelim s Goranom Kukićem

U spomen na prerano otišloga Janija u okviru kolumne Pogleda s lijeva, donosimo tekst sjećanja Nele Vlašić na kolegu koji je izgubio bitku s karcinomom, objavljen u spomenutoj monografiji).

NEKI SASVIM OSOBNI FRAGMENTI

…..Prijateljstvo se ne bira – ono biva! (Meša Selimović)

Jeste li ikada uporno iz sjećanja pokušali dozvati lik drage, prerano otišle osobe, i niste uspijevali? Morala sam posegnuti za fotografijom. Ne znam tko je zaustavio trenutak u kojem se blago smiješi naš brkati Janika, ali upravo ta njegova slika – uz onu Veljka Vičevića – krasi radni prostor koji dijelim s Goranom Kukićem (op.ur. Tekst je napisan dok je kolegica Vlašić još radila u Novome listu).

Prijateljstva bivaju i kad prijatelji odu.

U tom traganju za izgubljenim vremenima, mala brkata fotografija odigrala je ulogu Proustovih magdalenica. I iz sjećanja je za potrebe monografije navro naš prvi susret – gotovo bergmanovski prizor Janija za šahovskom pločom.

Iza staklene pregrade što je tada Sport dijelila od Gradske, visok mladić u prevelikom modrom džemperu mornarskoga boda, namiješta figure na šahovskoj ploči… U pozadini, za pisaćom mašinom, umirovljena urednica sportske rubrike, teta Mira Đurić, mršti se nad tekstom nekog od mladih redakcijskih genija.

Ja sam u sobi do. Dovršavam izvještaj s karate turnira. Unaprijed sam prestravljena od crnila flomastera Tonka Kraljića, Janijevog šahovskog kompanjona i mog mentora za sport. Čovjeka koji s nekoliko rutiniranih poteza
mojih, s mukom sročenih tridesetak redaka pretvara u pet što odgovaraju na pet famoznih pitanja. Five W’s koje čine osnov novinarskog zanata…

Lupkanje šahovskih figura o ploču miješa se s udarnjem mojih prstiju, bolje reći prsta o tastaturu.

Gotova sam. Vani se mrači. Neprestano skrivečki pogledavam prema Tonku i Janiju, mladiću s brkovima Nikole Plećaša kojeg dotad nisam sretala. Osluškujem je li bitka šahovskim figurama okončala. Virim! Jani kroz staklo lovi moj pogled. Šeretski namigne i nasmiješi mi se nekako blago, kao na fotografiji koju Goran i ja čuvamo.

Ohrabrim se. Ulazim. Tonko je mrk. Gubi. Ne gleda me. Gleda u šahovsku ploču nesvjestan što ga je snašlo. Minutu kasnije iskaljuje se na tekstu. Kartica mi se crni od flomastera. Izgleda k’o osmrtnica. Sramim se pred nepoznatim kolegom.

Šalje me da ga prepišem. Jani se i dalje smijulji. Pretpostavljam mom krivo odabranom trenutku predaje teksta.

* Koja si ti, pita me.
* Ja sam Nela Vla… – ne uspijevam dovršiti, jer Janika već pjevuši rugalicu: “Nela, padela zašto mene nisi htjela, Nela padela…”

”Koja si ti”, pita me. ”Ja sam Nela Vla…”, ne uspijevam dovršiti, jer Janika već pjevuši rugalicu: “Nela, padela zašto mene nisi htjela, Nela padela…”

Dragi, predragi Jani. Košarkaš, fotoreporter i urednik uvijek spreman na pošalicu tako tipičnu za kraj iz kojeg dolazi. Momak iz grada, kojeg kako netko reče oplakuju rijeke i grli široka zlatna Slavonija bio mi je kasnije urednik u Gradskoj i Novostima. Poticajan, blag i tolerantan. Širok kao Dunav njegova djetinjstva o kojem je tako često pričao krateći nam putovanja na zadatak…

Rado je pričao i o obitelji. Ponosan na Zrinku zbog koje je Vuku i Dunav zamijenio za Rječinu i more, na Anu i Petra koji je krenuo njegovim stopama…

Sjećam se zime osamdesetih. Krajem siječnja rodio mu se sin. Časti u Gradskoj. Pijuckamo, čavrljamo i zapitkujemo ga o imenu bebe.

* Zvat će se Petar, rekao nam je odlučno – a ako ga kogod nazove Pero dobit će od mene šamar – prijetio je Janika, meštar od rugalica i treba li uopće napominjati prvi Petra, nakon svega nekoliko dana, nazvao Perom uz dodatak koji nije pristojno spominjati… Danas ga svi zovemo Perom.

* Na duža putovanja uvijek je vozio Jani. Vozio je odlično. Sigurno i brzo. Sve drugo radio polako, bez nervoze. Temeljito. Pričao je sporo, hodao je vukući noge, bez žurbe…

* Znao je šutjeti, a to je rijetka osobina kod novinara. Slušati sugovornika. Spadao je u one prijatelje koji znaju prepoznati teške trenutke u životu svakog od nas, ali i svake redakcije. Situacije, u kojima je riječ suvišna i na ranu
pada k’o olovo. Intuitivan kakav je bio, u tome nikad nije griješio.

* Znao je ne žuriti, ne srljati. Usporiti do zaustavljanja. Danas mislim, valjda zbog prerana odlaska, da su ta njegova usporavanja i duboke, pametne šutnje bile u stvari nesvjesna težnja da istinski proživi svaki tren, svaki baš svaki
drugima nevažan detalj…

Obuzdavao je vrijeme. I fotografijom je naš Jani zaustavljao neumitan protok vremena. Zrinkine uspjehe i život teatra. Prizore iz redakcije. One svakodnevne, obične. Drugima nerazumljive i nebitne – a njemu važne i dragocjene. More. Prirodu. Šumu. Gljive.

Znao je šutjeti, a to je rijetka osobina kod novinara. Slušati sugovornika. 
Spadao je u one prijatelje koji znaju prepoznati teške trenutke u životu svakog od nas, ali i svake redakcije. Situacije, u kojima je riječ suvišna i na ranu pada k’o olovo. Intuitivan kakav je bio, u tome nikad nije griješio

* Zaista je potrebno izvjesno odstojanje. Distanca, i ona vremenska i ona emocionalna, da se u potpunosti shvati smisao nekih postupaka otišlih prijatelja.

* Danas primjerice znam da je ta sporost i hinjena flegmatičnost bio Janijev pokušaj blefa – šah protiv smrti. Od nje je gotovo pubertetski strahovao čitav život. Fobično se bojao, znaju to njegovi bliski, krvi, igala i bolnica i liječnika. Osjećao je u svojoj nutrini taj dobri dragi čovjek ravnice, da će tu partiju izgubiti prije nas. Ipak se upustio u igru s njom. Strastveno i predano. Jer dok je trajala ljepota igranja bila mu je važnija od rezultata.

* Igrao se neprestano: Igrom se smijao gluposti nesvjesnih. Igrao se pišući, fotografirajući, voleći svoju obitelj, družeći se s nama. Igrao se i izazivao pjevušeći Indekse. Baladu. “Kad me ne bude… Njegov bariton zvučao je gotovo
jednako dobro i toplo kao i onaj, svima nama iz pedeset i neke, prepoznatljiv glas Davorina Popovića. I danas ga čujem kako tiho pjevuši:
… Putu mom tu je kraj
Umoran ovdje ja ću stati, želim mir
Kad ne bude mene
Kad me skriju paprati travke i šaš
Kad ne bude mene
Kad dođu drugi dječaci k’o ja
Kad ne bude mene
Reci da ću ostati s njom i tad
O reci mi njoj
Da je tako prolazno sve
Kao ptica let

* Janijevi produžeci šahovske partije sa smrću u ljubljanskoj klinici nisu urodili plodom. Figura poznatog kirurga nije bila dovoljna. Bilo je to još samo jedno njegovo usporavanje. Svima koji smo voljeli ostaju fotografije, tekstovi i
naravno Indeksi da ga prizovemo kad poželimo s nekim šutjeti… I zato Zrinka, ako je to utjeha nije sve prolazno. Prijateljstva ne biramo, ona bivaju, bivaju i u smrti.

Još tekstova ovog autora:

• Mozgovi okovani žilet žicom
• Dobrodošlica ispisana kundakom
• Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
• ”Antivakser revolucija” miloševićevskoga tipa
• A Boro a Day Keeps Illness Away
• Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
• Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
• Hrvatska iz nehata na pravoj strani
• HRT politički plijen ili javni servis?
• Čoban tjera migrante

» Svi tekstovi ovog autora