Nijedna od tristotinjak napisanih papinskih enciklika (prvu je 1740. napisao papa Benedikt XIV.) nije izazvala toliko kontroverza i u Crkvi i u društvu kao Humanae vitae pape Pavla VI. U toj se enciklici ovaj papa izričito usprotivio kontracepciji i pobačaju.
Povodom pedesete godišnjice objavljivanja enciklike (25. srpnja 1968.) valja prisjetiti se okolnosti u kojima je ona nastala.
Koliko je to važno za razumijevanje enciklike svjedoči i činjenica da je papa Franjo osobno zamolio članove Kongregacije za nauk vjere (kao glavnoga savjetnika imenovao je biskupa Gilfreda Marengu, profesora teološke antropologije u Institutu za proučavanje braka “Ivan Pavao II.”) da ponovno prouči pripremne dokumente koji su prethodili objavljivanju enciklike.
Povodom pedesete godišnjice objavljivanja enciklike (25. srpnja 1968.) valja prisjetiti se okolnosti u kojima je ona nastala. Koliko je to važno za razumijevanje enciklike svjedoči i činjenica da je papa Franjo osobno zamolio članove Kongregacije za nauk vjere (kao glavnoga savjetnika imenovao je biskupa Gilfreda Marengu, profesora teološke antropologije u Institutu za proučavanje braka “Ivan Pavao II.”) da ponovno prouči pripremne dokumente koji su prethodili objavljivanju enciklike
Ti pripremni dokumenti bili su i sadržaj brojnih knjiga i članaka o enciklici. Spomenimo ovdje barem neke: John Horgan (ur.),“Humamane Vitae” and the Bishops: The Encyclical and the Statements of the National Hierarchies (“Humamane Vitae” i biskupi: Enciklika i izjave biskupskih konferencija, 1972); Robert Blair Kaiser, The Politics of Sex and Religion (Politika seksa i religija, 1985); Robert McClory, Turning Point: The Inside Story of the Papal Birth Control Commission (Prekrenica; insajderska priča o papinskom Povjerenstvu o kontroli rađanja, 1995), i Alberto Melloni, Quel che resta di Dio: Un discorso storico sulle forme della vita cristiana (Što ostaje od Boga: Povijesni diskurs s aspekta kršćanskoga života, 2013).
Crkva (počev od pape Grgura Velikog /590.-604./), neprestance baca sjenu krivnje na najintimniji izraz ljubavi muškarca i žene smatrajući ga uglavnom pukim životinjskim nagonom. Čak i kad ga dopušta, spolno da je općenje, ipak, samo nužno sredstvo prokreacije i jedino tomu ima da služi. Sve drugo je požuda i traženje užitka, što je, navodno, zlo po sebi.
Papa Pio XI. u enciklici Casti Connubii (Krepostan brak, 1930.) kontracepciju, koja omogućuje autonomnost spolnog čina bez krajnje svrhe začeća djeteta, osuđuje kao smrtni grijeh.
Taj temeljni dokument nepopustljiva katoličkog nauka, karika koja povezuje Syllabus Errorum (Pregled zabluda) i Humanae vitae (Ljudski životi /O braku i kontroli rađanja/, 1968.), bio je kamen vezan o vrat Pavla VI. kad je pripremao objavljivanje vlastite subverzivne enciklike o kontroli rađanja.
Njega, kada je osudio kontracepciju, nije toliko brinuo seks sam po sebi – u njegovim zapisima nema ništa što bi natuknulo zaokupljenost seksom – nego autoritet, a ono čega se najviše bojao bilo je njegovo potkopavanje. Bio je opsjednut papinskom dosljednošću. A modernizam, koji uključuje i znanstvene spoznaje o ljudskoj spolnosti, još je jednom proglašen neprijateljem službene Crkve.
Dvostruka svrha zajednice muškarca i žene – intimno sebedarje u spolnosti i u ljubavi – bila je i tema posebnoga Povjerenstva Drugoga vatikanskog koncila što ga je osnovao papa Ivan XXIII., gdje su se suprotstavljali kruti doktrinarni stavovi Rimske kurije (kardinali Browne, Ottaviani, Columbo, Morris) i biblijski i antropološki nadahnuti iskazi u prilog ljepote spolne ljubavi (biskup Roo iz Kanade, kardinali Suenens, Döpfner, Zoa).
Oko pitanja kontrole rađanja su se na Drugom vatikanskom koncilu vodile žestoke borbe u dvije rimske arene, jednoj javnoj, a drugoj tajnoj. Ovu tajnu vodilo je Povjerenstvo o kontroli rađanja.
Pontifikalno povjerenstvo sastalo se pet puta, prvi put ujesen 1963. g. – šestorica sazvana u Louvainu. Drugi je sastanak (kao i svi poslije njega) održan u Rimu, u proljeće 1964. g, a nazočila su mu trinaestorica. Broj je za idući sastanak istog ljeta uvećan na petnaest. Do tog se trenutka nitko nije drznuo preporučiti promjenu crkvenog učenja o kontracepciji. Stvari su se promijenile na četvrtoj sjednici, održanoj u proljeće 1965. g, kad je broj članova Povjerenstva skočio na pedeset i osam, uz pet žena među trideset i četvoro laika.
Povjerenstvo Drugoga vatikanskog koncila, međutim, došlo je do zaključka da ”metoda ritma“ nije prirodna: s jedne strane, nije pouzdana, a s druge strane, one koji ju koriste postaju opsjednuti seksom i njegovom mehanikom. Što su okupljeni članovi Povjerenstva više promatrali naslijeđenu ”mudrost” Crkve, to su više uviđali upitne korijene iz kojih je ova izrastala – strah i mržnju spram seksa, osjećaj da je užitak sadržan u njemu biološko podmićivanje koje jamči produženje vrste
Jedina metoda koja je proglašena ”prirodnom“ kontracepcijskom jest ”metoda ritma”, određivanje neplodnih dana u mjesečnom ciklusu ženske ovulacije. Ta je odluka promijenila nauk o kontracepciji.
Prije je kontracepcijska namjera bila ta koju nisu odobravali. Sad ljudi mogu prorjeđivati svoje spolne činove s namjerom da izbjegnu kontracepciju, sve dok pritom ne remete ”integritet čina” – što je neoskvrnjivu mehaniku seksa postavilo iznad motiva aktera, izokrećući pritom prioritete moralnog zaključivanja.
Povjerenstvo Drugoga vatikanskog koncila, međutim, došlo je do zaključka da ”metoda ritma“ nije prirodna: s jedne strane, nije pouzdana, a s druge strane, one koji ju koriste postaju opsjednuti seksom i njegovom mehanikom.
Što su okupljeni članovi Povjerenstva više promatrali naslijeđenu ”mudrost” Crkve, to su više uviđali upitne korijene iz kojih je ova izrastala – strah i mržnju spram seksa, osjećaj da je užitak sadržan u njemu biološko podmićivanje koje jamči produženje vrste.
Članovi Povjerenstva, među njima i školovani teolozi i duhovni savjetnici koji su godinama izlagali crkvena učenja, osjećali su da po prvi put gledaju stvarnost. A njegovana podložnost papinstvu otkrila im se, kao što je izjavio kardinal Suenens (McClory, 125), kao struktura obmane, čuvajući ih od poštenja spram samih sebe, puštajući ih da žive u laži.
Na svoje zajedničko iznenađenje nisu samo otkrili da su voljni podržati pomisao o mijenjanju Crkve, već su i osjećali da se ona po tom pitanju i mora mijenjati, da se istina, kad je jednom uvidimo, više ne može zanijekati. Kad su devetnaestoricu teologa Povjerenstva, sazvanih na zasebno glasanje, pitali bi li crkveno učenje trebalo mijenjati po pitanju kontracepcije, dvanaest ih je odgovorilo potvrdno, a sedam niječno (McClory, 71).
Na ovo su se u Vatikanu oglasila zvona na uzbunu. Za sljedeći su sastanak, posljednji i najduži, koji je trajao od travnja do lipnja 1965. g, članovi Povjerenstva degradirani u ”savjetnike” (periti), a samo su Povjerenstvo tvorili šesnaestorica biskupa dovedenih kako bi objavili završno izvješće. Da čuju one koji su odradili stvarno vijećanje i da njihova odluka bude konačna. Debatom će predsjedati kardinal Ottaviani iz Svetog Oficija.
Potrebu suočavanja s izgledima promjene istisnuli su argumenti petorice teologa koji su branili Casti connubii. Svoj su vlastiti slučaj reducirali do apsurdnosti. John Ford je kazao da snošaj nije nužan za bračnu ljubav: ”Supružnička je ljubav nadasve duhovna (ako je ljubav istinska) i ne zahtijeva nikakvu specifičnu putenu gestu, a još manje njezino ponavljanje s nekom određenom učestalosti” (Kaiser, 144).
Na ovo su se u Vatikanu oglasila zvona na uzbunu. Za sljedeći su sastanak, posljednji i najduži, koji je trajao od travnja do lipnja 1965. g, članovi Povjerenstva degradirani u ”savjetnike” (periti), a samo su Povjerenstvo tvorili šesnaestorica biskupa dovedenih kako bi objavili završno izvješće. Da čuju one koji su odradili stvarno vijećanje i da njihova odluka bude konačna. Debatom će predsjedati kardinal Ottaviani iz Svetog Oficija
Rezultati presudnog glasanja Povjerenstva – onoga od šesnaest biskupa – iznosili su devet prema tri za promjenu crkvenog stajališta o kontracepciji, uz trojicu suzdržanih. Još prije glasanja postignuta je suglasnost da se u ime Povjerenstva podnese samo jedno izvješće, ali su kardinal Ottaviani i otac Ford, kad su vidjeli kamo sve to vodi, pripremili vlastiti dokument koji će kasnije biti lažno prikazan kao službeni dokument manjine. Postojao je samo jedan službeni dokument, jedini za koji su glasali biskupi ovlašteni da izvijeste o otkrićima tijela.
Članovi su Povjerenstva napustili svoj posao uvjereni da Papa više ne može zagovarati uzdrmano učenje. Kad je izvješće procurilo u tisak, na znakove su se promjene katolici širom svijeta osokolili. Daleko od toga da je ono srušilo njihovu vjeru, kao što se Papa bojao, ono ju je obodrilo.
Njihovu će vjeru pokolebati tek sljedeći potez Pape – objava Humanae vitae, s njezinim ponavljanjem zabrane iz Casti connubii: ”Crkva, pozivajući ljude na povratak pridržavanju prirodnoga zakona, onako kako ga tumači njezin nepromjenjiv nauk, poučava da svaki pojedini bračni čin mora ostati otvoren transmisiji života”.
Katolici su odgovorili odbijanjem pokoravanja bez premca.
Ankete su zabilježile trenutno nepokoravanje enciklici. Na katoličkom festivalu odanih mladih Nijemaca u Essenu, planiranom još prije toga, odluka da nazočni ne mogu udovoljiti enciklici prošla je u mnoštvu od četiri tisuće ljudi sa samo devedeset glasova protiv. Istovremena je obimna anketa među njemačkim katolicima otkrila da ih 68 posto smatra da je Papa u krivu glede kontracepcije (Horgan, 15-16). Slični su rezultati anketa pristizali sa svih strana svijeta.
Što su biskupi učinili? Po prvi su put dokle pamćenje seže biskupske izjave, iako su pokazivale poštovanje spram enciklike, vjernicima govorile kako bi trebali postupati onako kako sami osjećaju da ih savjest obvezuje bez obzira na samu encikliku.
Skupština biskupa u Nizozemskoj to je izrekla bez imalo uvijanja: ”Skupština smatra da je potpuno odbijanje kontraceptivnih metoda po enciklici na temelju predloženih argumenata neuvjerljivo” (Horgan, 192).
Druga su biskupska tijela bila opreznija, ali su davala znakove da neće smatrati da se oni koji se ne pokoravaju enciklici odjeljuju od sakramenata.
Belgijski su biskupi to ovako iskazali: ”Onaj bi, međutim, tko je kompetentan u razmatranoj stvari i sposoban oblikovati osobnu i na činjenicama zasnovanu procjenu – što nužno pretpostavlja dovoljnu količinu znanja – nakon ozbiljnog ispitivanja pred Bogom, u nekim točkama mogao doći i do drugačijih zaključaka.”
Što su biskupi učinili? Po prvi su put dokle pamćenje seže biskupske izjave, iako su pokazivale poštovanje spram enciklike, vjernicima govorile kako bi trebali postupati onako kako sami osjećaju da ih savjest obvezuje bez obzira na samu encikliku
Drugim riječima: ne odnosite se olako prema Papinim riječima, ali, pošto ih ozbiljno razmotrite, slijedite vlastitu savjest.
To je bio stav koji su zauzeli biskupi Sjedinjenih Država (”u igru ulaze norme dopuštenog neslaganja”), Austrije, Brazila, Čehoslovačke, Meksika, Filipina, Zapadne Njemačke, Japana, Francuske, Skandinavije i Švicarske.
Papa Pavao VI. bio je zaprepašten. Idućih će deset godina svojeg pontifikata provesti kao mjesečar, nesposoban razumjeti što mu se dogodilo, zašto je tako otvoreno neslaganje podržao sam vrh episkopata.
Četiri godine nakon objavljivanja enciklike Humanae vitae na propovjedi je u bazilici Svetog Petra osudio neposluh crkvenom učenju, a objasnio ga je ovako: ”Kroz neku je pukotinu u hram Božji ušao Sotonin dim”.
Je li on sam otvorio tu pukotinu u hramu Božjem? Bila je to možda njegova mučna sumnja i strahovito breme. To objašnjava ozračje sumračne tragedije koje se nadvilo nad njegove završne godine. U svih tih deset godina neće više izdati ni jednu encikliku.
S dopuštenim neslaganjem s Humanae vitae cijeli se katolički stav prema autoritetu pomaknuo. Što bi se moglo učiniti po tom pitanju? Pavlove su ruke bile vezane njegovim vlastitim činom. Jesu li to bile i ruke idućih papa?
Pavlov neposredni nasljednik, Ivan Pavao I (Albino Luciani) kao da je signalizirao odmak od zabrane iz Casti connubii. Kad se rodila prva beba iz epruvete na svijetu (koja je upravo proslavila 40. rođendan), Papa je poduzeo neuobičajeni korak i poslao svoje čestitke, iako je Humanae vitae osuđivala oplodnju in vitro.
Novinarima je rekao: “Šaljem najsrdačnije čestitke engleskoj djevojčici čija je oplodnja izvedena umjetno. Što se tiče njezinih roditelja, nemam ih nikakva prava osuditi… Oni bi pred Bogom mogli zavrijediti veliku zaslugu zbog onoga što su željeli i tražili od liječnika da izvrše” (Jonathan Kwitny, Man of the Century, 1997: 286).
To je bila ona vrst tople pastoralne izjave po kakvima je bio poznat Ivan XXIII. i Luciani je unio nemir u neke članove Kurije strahom da ih očekuje još jedno ivanovsko papinstvo. No, Luciani je umro nakon tek mjesec dana u službi, da bi ga naslijedio čovjek koji je od njega preuzeo ime, ali ništa više od toga.
Prije je kontracepcijska namjera bila ta koju nisu odobravali. Sad ljudi mogu prorjeđivati svoje spolne činove s namjerom da izbjegnu kontracepciju, sve dok pritom ne remete ”integritet čina” – što je neoskvrnjivu mehaniku seksa postavilo iznad motiva aktera, izokrećući pritom prioritete moralnog zaključivanja
Papa Ivan Pavao II, Karol Wojtyla iz Poljske, ubrzo je svojim riječima i djelima pokazao kako je prema kontracepciji još stroži nego što je to bio Pavao VI. Digao se na ustrajnu konceptualnu i disciplinarnu obranu Humanae vitae, u svojim putovanjima svijetom insistirajući na njezinom strogom prihvaćanju. Godine 1978. svečano je proslavio desetu obljetnicu enciklike. Iduće je godine pokrenuo dugi niz predavanja o seksu objavljen pod naslovom Teologija tijela.
Na biskupskoj sinodi, koja se sastala 1980. g. kako bi raspravljala o obitelji, ugušio je svako neslaganje s Humanae vitae. Godine 1981. objavio je dug (120 stranica) dokument o istoj temi, apostolsko pismo Familiaris consortio (Obiteljska zajednica).
Godine 1988. nastavio je s podjednako dugačkom enciklikom (Veritatis splendor /Sjaj istine/), nanovo utvrdivši moć crkvenog nauka na ovom i na drugim područjima.
Osim toga pokazao je jasnu odlučnost da imenuje samo one biskupe koji bi ga podržali protiv kontracepcije – iako je za cijelo vrijeme njegova službovanja glavnina vjernika po tom pitanju sve više skretala s njegova kursa. Dvostruka se svijest katolika sve više raslojavala, hijerarhija je Papino gledište prihvaćala, a laikat ga ignorirao.
Što li se od tada promijenilo?
Još tekstova ovog autora:
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
- Jean Vanier, putokaz za naše vrijeme
- Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
- Nije života bez smrti
- Eichmann u Zagrebu
- Novo utemeljenje Crkve
- Blizu točke poslije koje više nema povratka
- Što omogućuje fašizam?
- Papa Franjo, čovjek od riječi
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.