Tatjana Gromača
Nad svijetom se nadvila tamna sjenka nuklearnog rata. Sada to visi kao prijetnja, a mi trebamo živjeti, praveći se da toga nismo svjesni.
S druge strane, riječi velikih mislilaca našeg vremena sve su više nalik riječima i mislima običnih ljudi. To samo potvrđuje ogromnu veličinu ljudske nesreće i jada, ljudske nemoći, čiji smo svi dio.
Kada jedan svjetski čuveni profesor, filozof i znanstvenik kaže ”Ako dođe do upotrebe nuklearnog oružja, svi smo mrtvi”, onda to ne zvuči nimalo drugačije od onoga što ljudi govore sjedeći za stolovima kafića ili guleći luk kraj sudopera u kuhinji. Stvar je dakle ista, i svi, na jedan način, dižemo ruke, i prepuštamo božanskim silama da razriješe ovu našu zemaljsku priču.
Došli smo do one jezive točke svakog postojanja, kada ni jedno umovanje ni jedna obrazovanost i uljuđenost ni jedna civilizacijska značajka na koju bi netko možda do jučer bio zavidan, nemaju smisla, jer se pokazuje da ništa od toga, ili od nečega trećeg, nema efikasnosti.
Možda ni molitva ne pomaže, ali vjernik ne bi smio nikada napustiti svoju vjeru u dobro, baš kao ni drugi apostoli svjetlosti.
Među njih ubrajam i umjetnika – on možda često oslikava nihilizam i beznađe svoga vremena, ali iz snage njegova poteza, iz njegove vjere u moć igre i ludizma, u vrijednost onoga lijepog i dobrog što čovječanstvo ostavlja iza sebe i taloži kroz vjekove, isijava svjetlost njegove vjere koja ga, u očima običnih ljudi, čini lunatikom. To se ne može opovrgnuti.
S druge strane, i umjetnik, kao i mnogi prije njega, već idućeg časa može postati žrtvom šizofreno destruktivne zavjere u kojoj se, skupa s milijunima nevinih, topi um nekog umobolnog manijaka.
S tom svjesnosti i saznanjem danas svi živimo, svi koji bi pred svojim očima htjeli razgrnuti neku perspektivu svjesni su toga da ta perspektiva trenutno ne postoji, i da je, možda, više nikada neće niti biti.
Prepušteni smo, dakle, postojanju unutar kojega treba sprovoditi neprekidne i ustrajne vježbe uma. Mi smo, svaki unutar svoga kruga postojanja, postali samoživi vojnici, borci na stazi vlastitog opstanka.
To je ta konstantna filozofska pozicija, u kojoj je bjelodano da ništa nema smisla, ali iz koje se koprca rukama i nogama tražeći smisao u najmanjim mogućim sitnicama, kao što ga dijete pronalazi u komadiću blata od kojega pravi čas medaljon, čas kolač, čas okruglicu.
Tako je sada i čovjek, vlastitim postupcima i ponašanjem, dakako, doveden dotle, da se mora suočavati s posljedicama stvari koje je proizveo, ili ih ravnodušno pustio da se stvaraju i šire u svijetu, upravo zbog svog temeljnog nepoštovanja života, i svega što postoji.
Opće ubrzanje ljudske stvarnosti, od kojega je svatko već napola poludio, sada nas, ako uistinu želimo da u sebi otvorimo tračak svjetlosti i nade za život kao takav – pa bila ona i lažna, tjera da usporimo.
Samo ćemo usporavanjem, radikalnim opiranjem ubrzanju, uspjeti da u sebi oživimo ponovno rađanje spoznaje o neprocjenjivoj vrijednosti života.
Samo ćemo radom na utrnuću misli svog kataklizmičkog mozga, koji je postao jedna siva prostorija prepuna aveti, moći u sebi oživjeti lažno osjećanje da je svijet oaza u kojoj caruju posvemašnja ljubav, mir i dobrota, bujnost i zelenilo netaknute prirode.
Iz tog vakumiranog svijeta naše uobrazilje moći ćemo se vratiti stvarnosti, u kojoj više nema netaknutih ljudi, u kojoj smo svi okrhnuti i ranjeni, svi pod neprekidnom prijetnjom apsolutnog utrnuća života.
Preostalo nam je dakle da se igramo, da budemo umjetnici vlastita postojanja, da i oni među nama, koji su oduvijek takve solucije odlučno i s prezirom odbijali, sada budu natjerani na to da u sebi ožive, iz dana u dan pokreću smisao i alate za kreaciju, koja je čovjeku dana kao njegov temeljni alat, upravo iz razloga da bi uz njenu pomoć opstajao, ne gubeći iz vida moralnost, jer bi u protivnom mogao zalutati i pogubiti se na stranputicama, koje, usput budi rečeno, baš i nisu naročito zanimljive.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vozio bi čovjek skupi automobil, a po njemu plaze žohari
- Kafkini dnevnici minuciozan dokaz spisateljskog čarobnjaštva
- Debele i nevidljive maske ljudski rod nikad neće skinuti
- Rada Iveković poziva na rušenje ideje nacionalnog koncepta
- Čovjek ništa ne zna, bleji u zvijezde i blebeće o cijenama
- Zapečaćeno vrijeme Andreja Tarkovskog
- Ustrajna blebetala i narcisoidna lupetala iz Mrduše Donje
- Ponovno čitam Matvejevićev ”Istočni epistolar”, zbog Odese
- Društvo operiranih mozgova
- Odlazak Marka Brecelja umjetnika čije djelo nadrasta vrijeme
