Jadranka Brnčić
U evanđeljskoj prispodobi o najmodavcu i najamnicima (Matej 20, 1-16) riječi je o pravim najamnicima koji na tržnici čekaju da ih tkogod unajmi za posao i o pravom najmodavcu koji ih unajmljuje. Poruka same prispodobe nije eshatološka ni soteriološka, nego se tiče ekonomije i društvenih odnosa. Nije riječi o spasenju u budućem svijetu, nego o trenutno važnijem i hitnijem: o spasenju u sadašnjem svijetu.
Domaćin, tj. čovjek gospodar kuće, zapošljava radnike tijekom dana, rano ujutro, pa o trećoj, šestoj, devetoj i jedanaestoj uri. Židovski dan počinje u 6 sati ujutro i završava u 18 sati. Dakle, domaćin je unajmio radnike u 6, 9, 12, 15 i 17 sati, tj. od pet skupina radnika prva je radila 12 sati, druga 9 sati, treća 6 sati, četvrta 3 sata, a peta samo sat vremena.
Svaki put je išao na tržnicu po nove radnike koji su tamo čekali da ih tkogod uposli. Moguće je da nisu svi čekali cijeli dan, da su imali obaveza oko djece ili starijih članova obitelji pa su došli kasnije kada vlasnici vinograda (ili polja) više nisu tražili radnike.
Domaćin ih pita: ”Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?”. Čini se da pitanje nije prigovor, nego izraz brige. S prvom skupinom, koja je počela raditi rano ujutro, dogovorio se da će im platiti denar za cjelodnevni rad, a svakoj sljedećoj skupini je rekao da će im platiti ”što god bi moglo biti pravo/dobro”. Na kraju dana plaća ih od posljednje do prve skupine i svaki radnik dobije istu plaću: jedan denar.
Radnici koji su radili cijeli dan vjerojatno nisu imali ništa protiv da oni koji su najmanje radili dobiju po denar, ali su se nadali da će oni dobiti više. To im se činilo pravednim. No, razmišljali su u terminima ograničenog dobra, tj. o onom što je pravedno, dok domaćin razmišlja o onom što je pravo, ispravno, primjereno i dobro.
Radnici koji su radili cijeli dan vjerojatno nisu imali ništa protiv da oni koji su najmanje radili dobiju po denar, ali su se nadali da će oni dobiti više. To im se činilo pravednim. No, razmišljali su u terminima ograničenog dobra, tj. o onom što je pravedno, dok domaćin razmišlja o onom što je pravo, ispravno, primjereno i dobro
Ključnu riječ koja nam može pomoći da prispodobu razumijemo nalazimo u grčkom. Domaćin se pogodio s radnicima ”po denar na dan”. Na grčkom (ek denariou ten hemaren) to zapravo znači za ”dnevnu plaću”, točnije: za plaću koja je dostatna radniku i njegovoj obitelji da dostojno prežive tri do šest dana.
Ako su svi radnici, bez obzira koliko su radili, dobili svoju dnevnu plaću, odnosno dostatno da dostojno prežive nekoliko dana, što nam to kaže o stavu što ga domaćin ima o pravednosti plaća?
Iako se čini da je njegov postupak nepravedan, nije li se pogodio s radnicima i do kraja se držao svoje pogodbe?
Iako je razumljivo da se radnici koji su više radili osjećaju prevarenima jer drže da trebaju biti plaćeni više od onih koji su radili manje od njih (premda ne vlastitom krivnjom), nisu li usredotočeni više na novac nego na osjećaj za zajednicu koji nalaže da potrebe sviju budu zadovoljene? Ne izaziva li nas Isusova prispodoba da upravo to vidimo?
Židovi prvoga stoljeća zacijelo ne bi prispodobu razumjeli kao alegoriju u kojoj je lik domaćina obavezno alegorija Boga samoga, a ovozemaljski život alegorija onozemaljkoga. Uostalom, ne bi ni Isus – prepustio bi to slušateljima. Naposljetku, po svemu sudeći, prije ga je zanimalo kako volimo svoje susjede nego kako ćemo dospjeti u nebo.
Kraljevstvo nebesko je među nama ili je apstrakcija. Razumijevali bi ju iz istoga mjesta iz kojega ih im je Isus i pripovijedao: ne kao deklaraciju uvjerenja, nego kao radikalan izazov za svakodnevni život i za odgovornu ljubav prema bližnjima.
Situacija kakvu opisuje Isus u prispodobi – domaćina koji odlazi tražiti radnike na tržnici i radnici koji čekaju da ih tkogod unajmi – bila je njihova svakodnevica. Mnogi ljudi među Isusovim slušateljima jamačno su i sami bili radnici i poistovjetili bi se s radnicima iz priče, i to s ovima koji su cijeli dan radili i za svoj rad dobili istu plaću kao i oni koji su radili samo sat vremena. Gunđali bi na priču jednako kao i radnici u priči jer nisu dobili veću plaću kako su očekivali: ”Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu!”.
Negodovali bi zbog nanesene im nepravde. Osjećali bi se prevarenim jer su izjednačeni s onima koji su manje radili. I slušatelji prispodobe bi zacijelo suosjećali s njima. Kao što bi vjerojatno i mi sami, pogotovu ako bi se i sami našli u sličnoj situaciji.
No, domaćin ih nije prevario: takva je bila pogodba. Izazov slušateljima je da razumiju postupak domaćina i prihvate njegove razloge kao svoje: najvažnije je da svima bude dobro.
Takva situacija nije nova u židovskoj kulturi. U Jeruzalemskom Talmudu nalazimo sličnu priču:
”Kada je rabbi Bun bar R. Hija [4. st.] umro, rabbi Zera je ispripovjedio sljedeću prispodobu: ‘Na koga je rabbi Bun bar Hijja nalik? Na kralja koji je imao vinograd te unajmio mnogo radnika da rade u njemu. Među njima bio je i radnik daleko spretniji u poslu od ostalih. I što je učinio kralj? Uzeo ga je pod ruku i prošetao s njim. Navečer su radnici došli po svoju dnevnu plaću. Dao im je isti iznos kao i radniku s kojim je šetao dok su drugi radili. Radnici su počeli gunđati: “Mi smo mukotrpno radili cijeli dan, a ovaj ovdje tek dva sata a dobio je cjelodnevnu plaću!“ Kralj im reče: “Ovaj ovdje je napravio više u dva sata nego vi što napraviste kroz cijeli dan“.’ Tako je rabbi Bun bar R. Hiyya u dvadeset godina naučio toliko Tore koliko eminentni naučnici nauče u stotine godina”.
Premda razlog zbog kojega su oni koji su najkraće radili a dobili istu plaću kao i oni koji su radili cijeli dan nije isti, kao ni uložen trud (u jednom slučaju u pitanju je kvaliteta, a u drugom količina rada), u ovoj rabinskoj prispodobi, kao i u Isusovoj, radnici su sudili o kralju prema svom vlastitom osjećaju za ono što bi bilo pravedno. Međutim, što hoće i domaćin i kralj ne mora uvijek biti ono što se čini pravednim ili prikladnim. Do te mjere da domaćin može reći: ”Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?” Ono što je doista dobro možda nam se ne čini kao trenutačno dobro za nas same, a ne vidjeti dalje od sebe doista može značiti ”imati zlo oko”.
Skočimo li odveć brzo s realizma priče na njezinu metaforičku razinu, riskiramo da sebe ne dovodimo u pitanje i ne pitamo se o vlastitoj odgovornosti u dijeljenju dobara. Provokacija prispodobe jest u tomu da se poistovjetimo s domaćinom. On je uzor za sve nas: tražiti od svakoga prema njegovim sposobnostima i dati svakome prema njegovim potrebama
Ni židovskoj tradiciji nije strana soteriološka dimenzija situacije u prispodobi. U Talmudu nalazimo i ovu prispodobu:
”Kako pravednici ulaze u svijet? Kroz ljubav jer drže svijet svojim dobrim djelima. Kako odlaze? Također kroz ljubav. Rabbi Simeon ben Eliezar [2. st.] je ispričao prispodobu: ‘Čime se stvar može usporediti? S kraljem koji je unajmio dvojicu radnika. Prvi je radio cijeli dan i dobio jedan denar plaće. Drugi je radio samo sat vremena i također dobio denar’. Tko je bio voljeniji? Onaj tko je radio sat vremena i dobio denar plaće, zar ne? Tako je naš učitelj Mojsije služio narodu stotinu dvadeset godina, a Samuel samo pedeset dvije. Svejedno, obojica su jednaki pred Sveprisutnim”.
Ponašanje velikodušnoga domaćina izražava susretljivost koja nadilazi mjeru društvene tolerancije – radikalna dobrota suprotstavlja se čak i pravednosti.
Iz prispodobe nije razvidno da li su domaćinu doista trebali svi ti radnici koje je unajmio. Čak i ako nije u prvim obilascima našao dovoljno radnika za svoj vinograd, čudno je da je unajmio skupinu za koju je znao da će raditi samo sat vremena. Moguće je da je naprosto htio biti dobar onima koje nitko nije taj dan unajmio pružajući im prigodu da zarade. Usredotočio se na potrebu ljudi da budu uposleni i zarade dnevnu plaću, a ne na vlastite potrebe.
Na kraju krajeva, plativši svima, i onima koji su radili cijeli dan i onima koji su radili samo sat vremena, po denar, sam je bio na gubitku. Naprosto je radio ”što god bi moglo biti pravo/dobro” ne misleći na vlastitu korist.
Naravno, domaćin može biti metafora ili simbol za Boga. Činjenica da je riječi o vinogradu, simbolu za Izrael, kao mjestu uposlenja, ide tomu u prilog: prispodoba postaje mjestom idealne zajednice kakvu Bog hoće i kakvu Isus želi ostvariti, tj. što je njegovo mesijansko poslanje.
No, skočimo li odveć brzo s realizma priče na njezinu metaforičku razinu, riskiramo da sebe ne dovodimo u pitanje i ne pitamo se o vlastitoj odgovornosti u dijeljenju dobara. Provokacija prispodobe jest u tomu da se poistovjetimo s domaćinom. On je uzor za sve nas: tražiti od svakoga prema njegovim sposobnostima i dati svakome prema njegovim potrebama.
Onima koji se danas pitaju o vlastitu spasenju, Isus bi zacijelo rekao da je bolje pitanje: ”Imate li svi, djeco, dovoljno jesti? Ili: imate li noćas gdje prespavati?”
Ako smo mi ljudi braća i sestre, kako se možemo brinuti o pravednosti kakva legalna postupka ukoliko bi ma tko uz nas ostao uskraćen za ono što mu je nužno potrebno? Nisu li radnici trebali biti zadovoljni jer su njihovi kolege u poslu, zahvaljujući velikodušnosti domaćina, dobili dovoljno novaca da oni i njihove obitelji dostojno prežive dan?
Isus je promicao vjerski i ekonomski egalitarizam koji je podjednako negirao ”normalnosti” i hijerarhijske rimske moći i zaštitničke okvire židovske vjere. Zapravo, i nije riječi o egalitarizmu, nego naprosto o ohrabrivanju najmodavaca da daju potporu svim radnicima.
Isus dovodi u pitanje sve što jednu osobu stavlja iznad koga drugoga jer smo svi stvoreni na sliku i priliku Božju. Dio smo zajednice i među nama ne bi trebalo biti hijerarhije. Radimo li u Kraljevstvu Božjem za privilegije pojedinih ili za dobrobit sviju?
Isus je promicao vjerski i ekonomski egalitarizam koji je podjednako negirao ”normalnosti” i hijerarhijske rimske moći i zaštitničke okvire židovske vjere. Zapravo, i nije riječi o egalitarizmu, nego naprosto o ohrabrivanju najmodavaca da daju potporu svim radnicima. Isus dovodi u pitanje sve što jednu osobu stavlja iznad koga drugoga jer smo svi stvoreni na sliku i priliku Božju. Dio smo zajednice i među nama ne bi trebalo biti hijerarhije. Radimo li u Kraljevstvu Božjem za privilegije pojedinih ili za dobrobit sviju?
Isus je, čini se, i idealist i pragmatičar. Propovijeda Radosnu vijest siromašnima, ali se, znajući da će siromašnih uvijek biti, obraća se i bogatima da bi potaknuo njihovu odgovornost.
Svaka skupina treba onu drugu: najamnicima treba novac, a najmodavcima njihov rad, a i jednima i drugima takva suradnja koja bi vodila brigu o potrebama sviju i svakoga ponaosob.
Odgovorni smo jedni za druge, a ne za vlastito spasenje kao za prvu brigu. Poticani smo ne da bismo bili nagrađivani, nego da bismo radili na dobrobit sviju.
Sljedećega dana možda će prvi biti posljednji: onaj tko kuka jer nije dobio bonuse, možda sutra uopće neće imati posla jer ga nitko neće unajmiti. Brinemo li se više za vlastite želje ili za potrebe sviju i svakoga?
Ako domaćin, tj. najmodavac i jest alegorija Boga, prispodoba nas poziva da djelujemo poput njega, budemo velikodušni prema svima i vodimo brigu o potrebama svakoga.
Kao što nas prispodoba o farizeju i porezniku (Lk 18,10-14) upozorava da ne donosimo preuranjen sud o ljudima, ova nas prispodoba upozorava da ne uspoređujemo naše zasluge ili čak sudbine. Poziva nas da redefiniramo naš osjećaj što znači dobar život.
Mogli smo pomisliti da je najvažnije u životu biti pošten, ali možda je najvažniji kriterij biti velikodušan. Prispodoba nam daje lekciju iz ljudske solidarnosti.
Prispodoba nam govori da su religija i ekonomija tijesno povezane. Poziva nas da ponovno razmislimo o odnosu individualne pravde i nepravde te pravde i nepravde sustava, tj. strukturalne pravde i nepravde.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
- Sretan rođendan, planete Zemljo!
- Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
Lijepo napisano: “Kraljevstvo nebesko je među nama ili je apstrakcija.” Dakle, Židovi dugo vremena nisu poznavali nekakve posmrtne fantazmagorije, nego su njihovi pisci već od prvih tekstova bili zaljubljenici u ovu lijepu im zemljicu. A kada dobronamjerna autorica doda zaključak: “tražiti od svakoga prema njegovim sposobnostima i dati svakome prema njegovim potrebama”, naši partikularni nacionalisti će je vrlo lako proglasiti nepoželjnom marksisticom. A zapravo je ta židovska maksima (a i K. Marks je bio Židov) itekako poželjna u svom zagovaranju planetarne solidarnosti.