Boris Labar
Čitao sam zanimljiv članak Dore Kršul u Telegramu o štancanju doktorata u našoj akademskoj zajednici. Veliki broj doktorata iz ekonomije na Sveučilištu u Osijeku u usporedbi sa značajno većim Fakultetom u Zagrebu, ili nešto većim fakultetima u Splitu i Rijeci jasno ukazuje na neujednačenost kriterija. Ili je tomu nešto drugo razlog?!
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća boravio sam u Seattleu. U posjeti poznatoj bolnici Swedish hospital u kojoj je radilo sedam nobelovaca.
Kada sam upitao poznatog citogenetičara, tvorca klonalne teorije tumorskog rasta Philipa J. Fialkowa, kako tumači tako veliki broj liječnika s Nobelovom nagradom u Seattleu u usporedbi s Los Angelesom ili San Franciskom odgovorio je:
”Tamo je sunce, ljudi su više vani i manje rade. Kod nas stalno pada kiša pa smo prisiljeni raditi bilo u bolnici ili u laboratorijima. Nismo pametniji od njih, ali zbog vremenskih neprilika više radimo, pa zato imamo takve rezultate, između ostaloga i nobelovce”, objasnio je dr. Fialkow.
Meteorološko objašnjenje ne prolazi kod nas jednostavno zato što Zagreb i Osijek imaju sličnu klimu, pa su oba grada prisiljena ”po Fialkowom modelu” raditi, a ne uživati u lijepom vremenu, za razliku recimo od Splita i Rijeke.
Stoga se čini sasvim opravdanim da Splićani doktoriraju u Osijeku. S druge strane izrazita je razlika u veličini fakulteta u Zagrebu i Osijeku, pa je pomalo neprihvatljiv odnos ukupnog broja obranjenih doktorata u tim dvjema akademskim sredinama.
Fakultet koji je tri puta veći (čitaj zagrebački fakultet) trebao bi imati oko 2,5 do 3 puta više doktorata od Osijeka, a ne tek nekoliko doktorata više.
No šalu na stranu. Bez pretenzija i bez dovoljno objektivnih pokazatelja ovaj tekst nastoji ukazati na neke slabosti koje zahtijevaju ozbiljnu analizu i potom konkretan način rješavanja u akademskoj zajednici Hrvatske.
Nekritički pristup upisu primarno je cijena doktorskog studija. Fakulteti ”životare” jer troškovi studija ovise o broju upisanih redovitih studenata u dodiplomskoj nastavi. Stoga je potpuno razumljivo nastojanje čelnih ljudi fakulteta za dodatnim financijskim mogućnostima
Početkom ovog stoljeća krenuo je doktorski studij. Tako su na Medicinskom fakultetu u Zagrebu razrađeni kriteriji za upis na temelju kojih je određen redoslijed prvenstva pristupnika.
U prvu godinu studija primljeno je gotovo 100 pristupnika. Odmah smo znali da je to prevelik broj. Više od polovice prijavljenih bili su odbijeni. No naš Fakultet je u to vrijeme imao dovoljan broj nastavnika koji će predavati i koji će kao mentori voditi studente doktorande.
Kada je lista na zagrebačkom Fakultetu bila zaključena, obavijestio nas je tajnik da je na doktorski studij Medicinskog fakulteta u Osijeku upisan veći broj pristupnika nego u Zagrebu.
Po mom mišljenju je to bilo neprihvatljivo. Razlog nije u broju upisanih studenata. Razlog je ponajprije nerazmjer upisanih polaznika s obzirom na broj kompetentnih nastavnika u Osijeku koji mogu sudjelovati u nastavi doktorskog studija.
Nazvao sam dekana u Osijeku, koji je potvrdio njihovu upisnu kvotu. Na pitanje odakle mu nastavnici i odakle mu mentori za doktorate, pojasnio mi je:
”Pa u nastavi će sudjelovati i nastavnici drugih fakulteta, uglavnom vaši iz Zagreba.”
”Ali to je sukob interesa. Kako može nastavnik s našeg fakulteta sudjelovati u radu osječkog i usto biti konkurencija svom matičnom fakultetu. To bih prihvatio po načelu izuzetka, da vam nedostaje jedan do dva nastavnika, ali ne veliki broj!?” nisam se mogao suzdržati.
Ostalo je na tome. I to je greška. Nije bilo zakonske mogućnosti da se mijenja upisna kvota. O tome su odlučivali sami fakulteti.
A i naša reakcija iz Zagreba bila je nedorečena, bolje rečeno blaga, u vidu uvrijeđenog starijeg brata. Rezultat je bio da su nastavnici sa zagrebačkog Fakulteta sudjelovali u nastavi poslijediplomskog studija u Osijeku.
Nekritički pristup upisu primarno je cijena doktorskog studija. Fakulteti ”životare” jer troškovi studija ovise o broju upisanih redovitih studenata u dodiplomskoj nastavi. Stoga je potpuno razumljivo nastojanje čelnih ljudi fakulteta za dodatnim financijskim mogućnostima.
U konkretnom slučaju što je više pristupnika to je veća financijska korist za fakultet. No financijska korist nikako ne može biti ispred kvalitete studija?! Gdje je kontrola kvalitete koja u našoj akademskoj zajednici i danas više formalno egzistira.
Takav trend je i dalje prisutan. Temeljem obavijesti na web stranici obaju fakulteta, vidljivo je da se na prvu godinu poslijediplomskog, doktorskog studija 2021. u Zagrebu primalo najmanje 25, a najviše 50 polaznika. U Osijeku broj upisnih mjesta je 25 (20 za hrvatske državljane i 5 za strane državljane).
S druge strane zagrebački Medicinski fakultet upisuje 300 studenata u dodiplomski studij, a u Osijeku 70 studenata. Lako je uočiti razliku između dvaju fakulteta u broju upisanih studenata u dodiplomski studij u odnosu na doktorski studij.
Unutar akademske zajednice mnogo se govori o hiperinflaciji doktorata. Jedan od razloga je svakako što su nastavna zvanja i napredovanje tijesno povezani s obranom doktorata.
Tek nakon doktorata moguće je napredovati i biti izabran u znanstveno nastavna zvanja docenta, preko izvanrednog u redovitog profesora. Zato doktorat i prije i sada u akademskoj zajednici zovemo ”tiket za teatar”. Teatar je sveučilište, a s doktoratom otvorena su vrata za akademsko napredovanje.
Kako uvjeti od asistenta do redovitog profesora nisu previše zahtjevni u pravilu gotovo svi unutar akademske zajednice koji su doktorirali u svojoj karijeri postat će redoviti profesori.
Svjestan sam opasnosti, u tranzicijskoj zemlji kao što je Hrvatska, previsokih kriterija za napredovanje, odnosno preslike istih iz razvijenog svijeta. Još je pogubnije ako su kriteriji minimalni što onda itekako umanjuje kvalitetu studija, u ovom slučaju obranjenih doktorata.
No od doktorata čini mi se većim problemom hiperinflacija novih sveučilišta, fakulteta, visokih učilišta i javnih i privatnih. Gotovo svaki malo veći grad ima fakultet ili visoko učilište. Uz devet javnih djeluju i tri privatna sveučilišta.
Vrlo je lako prepoznati da ni u ovom dijelu ne postoji nikakva strategija ni planiranje. Pođimo samo od temeljnog kriterija. Kolike su potrebe Hrvatske za odgovarajućim profesijama. Tada slijedi onaj drugi korak, utvrđivanje uvjeta u određenoj sredini za osnivanjem nove akademske jedinice.
Paradoksalno je da prema zadnjem popisu stanovništva broj građana koji živi u Hrvatskoj drastično pada, a da se broj visokih učilišta povećava. Da se našalim, u budućnosti tako možemo očekivati da će nastavnici predavati jedni drugima?!
Bez pretenzija i bez dovoljno objektivnih pokazatelja ovaj tekst nastoji ukazati na neke slabosti koje zahtijevaju ozbiljnu analizu i potom konkretan način rješavanja u akademskoj zajednici Hrvatske
I na kraju obranjeni doktorat Vice Mihanovića samo je točka na i ovakvog nekritičnog i nekontroliranog djelovanja u akademskoj zajednici.
Gospodin Mihanović je tu nedužni promatrač s jakom političkom pozadinom. Ali što su tu radili Fakultet, mentor, povjerenstvo za obranu, povjerenstvo za znanstvenu procjenu doktorata i Sveučilište, temeljno je pitanje koje zahtijeva odgovor.
Je li moguće problem nesuvislog doktorata okončati neprimjerenim zaključkom Sveučilišta o njegovoj doradi i sve gurnuti pod tepih. Nije li također stav resornog Ministarstva neprihvatljiv i moguće ga je sažeti u ”ne bih se š’tel mešat”.
Izgovori o nepostojanju zakonskih mogućnosti intervencije o ”nedodirljivosti” autonomije Sveučilišta, prema mojem mišljenju, znače neuvjerljivo izbjegavanje da se pokaže odlučnost i riješi problem.
Nije li ovaj doktorat još jedan primjer korupcije, u ovom slučaju akademske korupcije. Apsolutno.
No sjetimo se, tko odobrava i tko ukida studijske programe?! Odakle se financiraju? Iz proračuna. Stoga tko kaže da Ministarstvo ne može reagirati?!
Reakcija je itekako moguća, ali što onda s glasovima birača?! A i reakcija sredine koja bi time bila pogođena nalikovala bi prije revoluciji nego kakva je sada, neuvjerljivom mišljenju povjerenstva.
I trebala bi da bude takva, ponajprije prema akterima koji su dopustili sramotu akademske zajednice koju je nemoguće izbrisati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?
- Odabir kriterija u zdravstvu neka se ugleda na sport
- Mogao sam to učiniti u Zagrebu, da su mi dali
- Matijaniću nije trebao ”prijatelj doktor” već dobar sustav
- Ključno je inzistirati na reformi za kvalitetnije zdravstvo
- Dobar liječnik zalaže se za optimalno ozračje liječenja
- Bez inozemnih recenzija nema kvalitete znanstvenih projekata
- Nuklearni rat? Možda ipak zaiskri zrnce razuma
- Njihovo je pravo da pričaju, a naše da se cijepimo
- Borba protiv pandemije COVID-19 ne guši demokraciju
