Profesor Balthazar i Petrićev utopijski poučak

Dvaput sam intenzivno promišljao utopiju.

Prvi puta još za gimnazijskih dana, dok sam na satovima talijanskog jezika potajice čitao Prattova ”Corta Maltesea” (taj neizlječivi sanjar, naime, neprestano se vraćao tekstu Moreove ”Utopije”, koju nikada nije uspijevao iščitati dokraja), a drugi puta nedavno, dok sam zbog korone ležao izoliran od vlastite obitelji u kćerkinoj sobi.

Iz ne znam kojega razloga – najvjerojatnije zbog mješavine paracetamola, prirođenog utopijskog karaktera i povišene tjelesne temperature – prisjetio sam se Držićeva negromanta Dugog Nosa i njegovih ”Velicijeh Indija”, gdje ”ne ima imena moje i tvoje, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni (…) ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj”.

Izrečen u dubrovačkoj Vijećnici 1551. godine, ovaj znameniti negromantov monolog, koji prethodi prologu Držićeve komedije ”Dundo Maroje”, prvi je sačuvani spomen utopije u našoj književnosti i kulturi.

Utopijska misao podzemna je struja cjelokupne novovjekovne europske misli i uljudbe. Kao zasebna književna forma i kulturološki fenomen začet na ishodištu novoga vijeka, utopijsko mišljenje zadugo će biti najmoćnijim iskazom obnovljenoga europskoga pouzdanja u veličinu i dostojanstvo ”društveno-političke” imaginacije.

Naime, fundamentalizam djetinje dobrohotnosti profesora Balthazara – toga istinskog animiranog dragulja Zlatka Grgića i Zagrebačke škole crtanog filma, koji je kod nas prikazivan između 1967. i 1978. godine – najbliže je, naime, što će se naša društva ikada primaknuti viziji i ostvarenju – utopije

Uobražavanje sretnijeg i pravednijeg društva, ili nekoga boljega ”mjesta” (topos) od onoga na kojem su se zatekli i kojega im je sudbina namijenila, neće se više za Europljane zbivati s pogledom okrenutim unatrag, prema nekom biblijskom Edenu ili arkadijskom ”zlatnom dobu”, već jedino i odlučno s pogledom upravljenim ”naprijed”, prema izmaštanom i naoko nedostižnom, ali stoga ne i manje stvarnom ”ne-mjestu”. Utopija je ujedno i prabaka svake istinske europske društveno-političke avant-garde.

Povijesno gledajući, utopijsko mišljenje prvi je i vjerojatno jedini veliki trenutak našega autentičnoga i istinski su-dioničkog zapadnjaštva ili europejstva, za čijeg će vremena biti ostvaren i opsegom nevelik, ali svakako značajan i nezaobilazni doprinos toj zajedničkoj tradiciji europske utopijske misli i književnosti.

Naime, Frane Petrić (1529. – 1597.), u svijetu priznati, a u domovini gotovo u potpunosti zanemareni i prešućeni platonist, filozof i polihistor, objavit će u svojim dvadesetima omalen, nepretenciozan i iznimno dojmljiv aristotelovsko-platonistički utopijsko-državnički karusel, djelce ”Sretan grad” (1553.).

Zbilo se to, naime, nekih četrdesetak godina po objavljivanju Moreove ”Utopije” (1516.), odnosno pedesetak godina prije, a ne nakon Campanellina ”Civitas Solis” (1602.), kako to, najvjerojatnije omaškom, navodi Milivoj Solar, pisac pogovora i priređivač hrvatskoga izdanja toga djelca u prijevodu Vladimira Premeca i nakladi Matice hrvatske.

Bez pretenzije točnosti ili iscrpnosti, zastupat ću i pomalo odvažnu tezu, prema kojoj ovo Petrićevo djelce – ako na ispravan način razumijevamo imaginativno-politički karakter i naboj cjelokupne novovjekovne europske utopijske misli i književnosti, te ako umijemo otrpjeti izvedbenu skromnost, mjestimična nesuglasja i nerazrađenost, kao i očite strukturalne manjkavosti Petrićeva ”Sretna grada” –predstavlja prvi, a možda i naš jedini istinski izdanak novovjekovne europske društveno-političke misli.

Previdimo li nakratko znameniti govor Hvaranina i dominikanca Vinka Pribojevića ”O podrijetlu i povijesti Slavena” – što ga je najvjerojatnije bio održao u Hvaru 1525. godine, a koji se u nas općenito uzima kao početak novovjekovne političke misli i koji će svojim patosom duboko utjecati i usmjeravati cjelokupnu susljednu i za nas današnje toliko grozomornu i proskribiranu misao panslavenskoga jedinstva, Petrićeva mladenačka vizija utopijskog grada-države za mnoge naše teoretičare književnosti, ali jednako tako i za povjesničare i politologe, oduvijek je bila i ostala jedino to – mladenački somnambulizam i tlapnja, a ne ozbiljno političko djelo, koje bi zavrjeđivalo pozornost istraživača.

Naime, velika je to šteta, jer Petrić doista ne pripada samo i isključivo našoj prošlosti, već je po mnogim svojim uvidima zapravo krajnje suvremen, čak i daleko više nego što se to redovito dopušta ili uviđa.

No zastanimo nakratko na Držiću i njegovu ”Dundu Maroju”.

Međutim, prema mišljenju Slobodana Prosperova Novaka, Držić je prvi među našim novovjekovnim i renesansnim autorima koji zagovaraju povratak na autentično zapadnjaštvo ili ”europejstvo” u humanističkom smislu. To naprosto nije točno, jer Držić je takvo što mogao priželjkivati samo od Dubrovnika, a nikako ne od Hrvatske.

Utopijska misao podzemna je struja cjelokupne novovjekovne europske misli i uljudbe. Kao zasebna književna forma i kulturološki fenomen začet na ishodištu novoga vijeka, utopijsko mišljenje zadugo će biti najmoćnijim iskazom obnovljenoga europskoga pouzdanja u veličinu i dostojanstvo ”društveno-političke” imaginacije

No ostavljajući sada po strani pitanje možemo li se i trebamo li se u ičemu s njime složiti (Prosperovu Novaku, naime, redovito i svugdje pričinjaju se ”velikonacionalni” Hrvati, pa čak i ondje gdje ih zasigurno nije bilo), ali treba uvažiti činjenicu, da je Držić za svojega života bio živo zainteresiran za onodobnu politiku, ili cose del mondo, što je bilo posve očito u gotovo svim njegovim djelima i komedijama, ali ipak najviše i najbistrije u njegovim urotničkim pismima Cosimu Mediciju iz srpnja 1556.

”Da je Držić ostao samo na svojim političkim idejama”, tumači tako Prosperov Novak, ”i da je bio pisac jednog političkog memoranduma sastavljenog na samom kraju života, bilo bi to dovoljno da bude postavljen na važno mjesto u analima nacionalne političke misli. U tom slučaju pamtilo bi ga se kao autora čija se urotnička pisma mogu smatrati prvim cjelovitim političkim tekstom u Hrvata”.

Nema nikakve dileme da za Prosperova Novaka utopijska misao Frane Petrića ili, pak, onaj državno-otrovni ili, ako već hoćete, ”nedržavotvorni” Pribojevićev ili Križanićev panslavizam (= rusofilstvo i velikosrpstvo), možda doista predstavljaju primjere novovjekovne hrvatske političke misli, ali oni zacijelo nisu autentični, niti su dostatno nacionalno-hrvatski i osviješteni, već radije – budući da je u njima riječ ili o utopiji ili o prethodnici srbokomunizma – one su zapravo duboko nacionalno ”onesviještene”, problematične i u nacionalnom smislu – suvišne.

Ono što kod Prosperova Novaka ostaje nejasnim, međutim, jest zašto bi to Držićevo ”europejstvo”, koji je k tome bio zavjerenik i kojemu su neki još za života bili nadjenuli nadimak ”Mutivoda”, u bilo kojem smislu bilo nacionalno prihvatljivijim, zaslužnijim ili dopadljivijim od, recimo, onoga Petrićeva (koje zapravo i nije nacionalno, kao što to uostalom nije bilo ni Držićevo), ili pak od onoga ”istočnoljubiva” Pribojevićeva i Križanićeva ”europejstva”, osim i jedino po karakterističnom Držićevu zazoru spram ”turčenja”, odnosno stoga što mu je, kao vrlo vjerojatno i Prosperovu Novaku, ”dubrovačka bliskost Turcima, pa makar i hinjena, bila (duboko) nepodnošljiva”.

Po mišljenju Prosperova Novaka, između ostaloga, Držićeve komedije ne funkcioniraju samo kao kritika i ironiziranje onodobne dubrovačke politike akomodavanja, već su one ujedno i produljenje Marulićeve i svehrvatske ”Molitve suprotiva Turkom”, tj. istinski biseri i literarni spomenici jedine moguće i ispravne narodnosne i nacionalne svijesti, točnije one prema kojoj je Europa, pa time i Hrvatska, uvijek i odsudno zapadno, a ne istočno od Prevlake, Drine i Dunava.

Jasno, Prosperov Novak nije toliki fakin, da bi takvu stvar ikada jasno izrekao ili napisao – ili je to meni, možda, promaknulo – ali ova prethodna pomalo zločesta logička igra, pa čak i djelomična misaona metabaza, koju smo izveli i kojom smo mu možda i svjesno nanijeli intelektualnu nepravdu, neka ipak posluži kao ilustracija prevladavajuće note cjelokupnoga novijega odnosa hrvatske nacionalne kulture, a naročito nakon osamostaljenja, prema ”nepodobnim” počecima i vlastitim književnim veličinama.

No zašto je to uopće važno? I čemu još dodijavati likovima poput Držića, Petrića, Pribojevića ili Križanića?

Naime, lakoća s kojom danas iz pretpostavljenog hermeneutičko-ideološkog ključa zatajujemo ili zbog koje se upravo stidimo i odričemo dijelova vlastite kulturne baštine, samo je potvrda nenadoknadivog i nepopravljivo ”palanačkog” i marginalnog karaktera prevladavajuće struje naše nacionalne kulture i njezinih elita, odnosno upravo njezina anti-europejstva, a ne kao iskaz njezina načelnog i toliko žuđenog ”europejstva”.

Narodi i kulture koji zaziru i koji se stide svega onoga što se ne uklapa u dnevno-politički ili ideološki diktat trenutka, odnosno kultura koja nije u stanju izdržati i sačuvati na okupu sve svoje nutarnje i konstitutivne različitosti, suprotnosti i napetosti, zapravo je duboko tragična i bezvrijedna

Jer narodi i kulture koji zaziru i koji se stide svega onoga što se ne uklapa u dnevno-politički ili ideološki diktat trenutka, odnosno kultura koja nije u stanju izdržati i sačuvati na okupu sve svoje nutarnje i konstitutivne različitosti, suprotnosti i napetosti, zapravo je duboko tragična i bezvrijedna.

Petrić nam je, naime, važan i zbog jedne druge stvari. Ako je uistinu tako, da zajedno s njime na početku novovjekovne hrvatske političke misli sjaji nepomućena zvijezda ou-toposa, onda mu je unatoč svim njegovim očitim i nespornim manjkavosti ipak potrebno priznati i stanovitu veličinu, koja nama današnjima tako bolno nedostaje, a koja se kod Petrića ponajviše ogledala – i to više u smislu radnoga načela, negoli u konkretnom izvođenju – u posve suvremenoj zamisli i ”utopijskom” uvjerenju, da je čovjeku dopušteno, štoviše, da je čovjekovom dostojanstvu prirođeno, neodmjenjivo i nužno, htjeti misliti i ”uobražavati” najbolje moguće živote i svjetove od onih koji su nam okolnostima zadani i u kojima smo se zatekli.

Ništa, naime, u tolikoj mjeri ne prokazuje naše suvremene vlastodršce, ideologe i političke fundamentaliste, koliko je to upravo bolni izostanak svake, pa makar i hinjene, političke imaginacije. Stoga je i korijen svih naših suvremenih kriza, počevši od ekonomije, preko ekologije i morala, pa sve do politike, prije i iznad svega u krizi – ”imaginacije”. Drugim riječima, odustali smo od slobode mišljenja i dostojanstva uobražavanja.

No ne treba se zavaravati u pogledu Petrićeva ”Sretna grada”, niti je u njemu potrebno tražiti inspiraciju za konkretno društveno-političko djelovanje. Naime, bez teškoća bi se moglo pokazati da je i taj njegov grad – baš kao što je to redovito bio slučaj i s onim drugim, povijesno ostvarenim, utopijama – za neke od svojih stanovnika bio daleko sretniji negoli za druge, kao i to da njegova ”filozofska republika” nije nikakva ”egalitaristička” ili, nedajbože, ”komunitaristička” utopija, nalik onoj Moreovoj.

Uz neizbježni rukoljub njihovoj presvijetloj padovanskoj gospodi i biskupima Vigeriju i Girolamu della Rovereu, kojima je to djelce izvorno bio namijenio, Petrić je u duhu i maniri onodobna neoplatonizma predlagao uspostavu peterostrukog kastinskoga društva u kojemu zaslužna manjina, koja je jedina predodređena za ”građanske i kontemplativne vrline”, živi za račun i na grbači potlačene i svakovrsno izrabljivanje većine, istinskoga šrota povijesnih procesa, ili – poslužit ćemo se jednom novijom i poznatijom sintagmom – na štetu ”stoke sitnoga zuba”.

S obazrivošću, dakle, koja priliči svakoj svjesno karikaturalnoj i prenategnutoj usporedbi, možemo reći da je Petrićev ”Sretan grad” upravo u mnogim svojim pojedinostima zapravo pretkazanje hrvatske suvremenosti, ali jednako tako i njezin možda najuspjeliji literarni opis.

Kada bismo se htjeli našaliti – dakako, mnogo više s nama današnjima, negoli s Petrićem ili njegovim vremenom – mogli bismo reći da kod Petrića, baš kao i našemu Gradu, ”zaslužnost” ima svakovrsnu prednost nad ”sposobnošću”, a vojnici, činovnici i svećenici nad seljacima, obrtnicima i trgovcima.

I u našemu gradu, baš kao i u ondašnjem Petrićevu ”Sretnu gradu”, nije svakome dano, niti je svaki od njegovih stanovnika predodređen umočiti prst i svježinom jedne kapi iz spasonosnih voda mudrosti i vrline napojiti svoja suha i žedna usta, ili makar prikratiti svoje muke.

Bez ikakve zadrške i posve neuvijeno, Petrić nam jasno daje do znanja da će u tom njegovu gradu ”jedni uživati u povlasticama, bezbrižnosti i udobnosti, a drugi raditi i truditi se, jednom riječi, podnositi oskudicu. Ako bi, suprotno, neki smatrali da država bez ovih ne bi mogla postojati, držeći ih njezinim dijelom, dopustit ću im to dragovoljno, misleći ipak da su takvi dio cjeline u kojoj kao u privatnoj kući postoje poljski radnici, sluge i njezin upravitelj, prepuštajući mjesto oca obitelji, majke i djece svećenicima, vojnicima i ustanovama. Uzevši jedno s drugim smatram da se naša država sastoji od dva dijela. Jedan je radnički i bijedan, a drugi gospodski i sretan. Ovaj drugi se svojski smatra građanskim, kao onaj koji u častima i državnom prvenstvu prethodi, pa je zato pokroviteljski.”

I u našemu gradu, baš kao i u ondašnjem Petrićevu ”Sretnu gradu”, nije svakome dano, niti je svaki od njegovih stanovnika predodređen umočiti prst i svježinom jedne kapi iz spasonosnih voda mudrosti i vrline napojiti svoja suha i žedna usta, ili makar prikratiti svoje muke

Bilo kako bilo, sjetite se ovoga Petrićeva opisa svaki puta kada pogledate kroz prozore svojih stanova i promišljate hrvatsku svakodnevicu.

I što sad? Budući da je voska s dedalovskih krila naše društveno-političke imaginacije već odavno nestalo, i budući da se novovjekovni duh napretka toliko nebrojeno puta ”izblamirao”, kako je to pomalo zajedljivo prokomentirao J. Taubes, možda je začudni i dobri svijet profesora Balthazara jedino utopijski nevino što nam je preostalo.

Naime, fundamentalizam djetinje dobrohotnosti profesora Balthazara – toga istinskog animiranog dragulja Zlatka Grgića i Zagrebačke škole crtanog filma, koji je kod nas prikazivan između 1967. i 1978. godine – najbliže je, naime, što će se naša društva ikada primaknuti viziji i ostvarenju – utopije.

Ne, nije to bilo ni zahvaljujući koprivničkoj Vegeti, niti čudotvornim prašcima Dr. Oetkera, već jedino zahvaljujući tom simpatičnom, proćelavom profesoru Balthazaru, koji je stvarne životne probleme svojih sugrađana rješavao jedino uz pomoć uobrazilje i nepomućenog pouzdanja u znanost i uz pomoć čudotvornoga napitka, čija je jedina svrha i smisao bila unaprijediti život i služiti mu, da je kod cijelih naraštaja onih koji su odrastali uz njega upravo sačuvana dostojanstvena i subverzivna svijest o mogućnosti jednoga boljega i pravednijega ili, ako tako hoćete, sretnijega grada.

Upalite svoje televizore i zamračite svoje dnevne boravke, okružite se nakratko djecom i zajedno s njima pogledajte barem jednu epizodu profesora Balthazara.

”Zaista, kažem vam, ne promijenite li se i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Vježbanje holokausta
• Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi
• Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”
• Zlo normalnosti
• Sajdžija Kemo
• Ako morate demontirati državu, nemojte demontirati i nadu
• Dobar je, bako, ajnpren i bez larda
• Ja još umijem i mogu za djecu okretati pedale. A što možete vi?

» Svi tekstovi ovog autora