Ivica Ivanišević
Biti grozan ozbiljno je, k tome i vrlo podcijenjeno, postignuće. Lako je, naravno, biti samo loš, slab, bezvezan, čak i jadan. Takvih ćete naći koliko vam duša hoće. No, uspeti se do časti korifeja ništavnosti, potonuti do samog dna Marijanske brazde ukusa, mogu tek iznimni i rijetki.
Grozni su uvijek i u svakome društvu manjina. Baš kao i genijalni. I kao što su potonji blagoslovljeni talentom da s lakoćom, preko volje i lijevom rukom, nadmašuju prosječan svijet, tako i praktičari grozote bez imalo truda redovito uspijevaju pasti dublje od običnih ljudi.
Ljudi koji su provjereno uspješni u pravilu pobuđuju interes javnosti. No svi mi prečesto iz vida ispuštamo činjenicu kako uspjeha ima raznih. Nekima je, primjerice, mjera postignuća upravo njegov izostanak.
Grozni su uvijek i u svakome društvu manjina. Baš kao i genijalni. I kao što su potonji blagoslovljeni talentom da s lakoćom, preko volje i lijevom rukom, nadmašuju prosječan svijet, tako i praktičari grozote bez imalo truda redovito uspijevaju pasti dublje od običnih ljudi
Znam, zvuči komplicirano, ali uopće nije.
Želim naprosto reći kako postoje dame i gospoda, čak i cijele institucije, čiji se uspjeh sastoji u postizanju (i potom marljivom ponavljanju) kolosalnog neuspjeha.
Recimo, Hrvatska televizija.
I grijeh bi bio ne napisati koju u počast pregaocima koji iz dana u dan nadmašuju sebe same, usput pomičući (naravno, naniže) granice dobrog ukusa.
Mene iskreno zapanjuje kako su se u manje od dvije godine profesionalni kriteriji na Prisavlju uspjeli tako strašno srozati. Da se tamo proizvodi “samo” dosadnjikav, nemaštovit, bez mrvice kreativnosti zamišljen i činovnički odrađen program, ne bih kazao ni riječi.
No, ono čemu možemo iz dana u dan svjedočiti, upravo je obrnuto: treba, naime, raspolagati zaista neukrotivom imaginacijom i ulagati impresivan trud da bi se publici ponudilo ono što nam HTV-ejci uredno guraju pod nos.
Uspjeh je to veći znamo li da na Prisavlju radi doslovce na stotine sjajnih novinara, urednika, snimatelja, redatelja, članova produkcijske ekipe… Oni su na “ti” sa svim tajnama zanata, stručno su potkovani i neuškopljena talenta, imaju uzornu radnu etiku i pogoni ih skoro pa djetinja strast.
Zaludu sve kad su zgurani u drugi ili treći kadrovski ešalon, nitko ih ni za što ne pita, a programski ritam udaraju neke druge prisavske face.
Biti grozan ozbiljno je, k tome i vrlo podcijenjeno, postignuće. Lako je, naravno, biti samo loš, slab, bezvezan, čak i jadan. Takvih ćete naći koliko vam duša hoće. No, uspeti se do časti korifeja ništavnosti, potonuti do samog dna Marijanske brazde ukusa, mogu tek iznimni i rijetki
Dobro, ovo s udaranjem ipak ne bi trebalo doslovno shvaćati. HTV dijeli usud mnogih javnih televizija na svijetu: službena politika trudi se – i uglavnom uspijeva – držati ih na kratkoj uzici kao umiljate psiće.
To će reći da programski jad koji nam se podastire nije plod izvorne uredničke pameti ili gluposti, jer pravi kormilari ionako nisu namještenici prisavske tvrtke, nego stoluju na nekoj drugoj, prestižnijoj, gornjogradskoj adresi.
Ta upravo agonijska potreba (svake) vlasti da ovlada javnim servisom bila je savršeno razumljiva do prije kojih desetak godina, dok je naš medijski pejzaž bio kudikamo siromašniji.
Danas, međutim, u vremenu kad svaki čovjek kližući prstom po zaslonu smartphonea slobodnom voljom može izabrati sadržaj koji želi, potpuno je promašeno tratiti energiju i vrijeme na discipliniranje medijskih poslenika.
Nema tome dugo, Julija Latinjina, novinarka “Novaje gazete”, objavila je zanimljiv članak o stanju žurnalističkih sloboda u Rusiji i paradoksima tamošnje scene.
Njihova državna televizija pod strogom je paskom Putinove administracije, a informativni program već odavno uživa u reputaciji obične podružnice kremaljskog ureda za propagandu.
I što mislite, koliko ljudi redovito prati njihovu udarnu večernju emisiju pod naslovom “Vrijeme”? Samo šest od ukupno 140 milijuna Rusa.
Državna televizija pod strogom je paskom Putinove administracije, a informativni program već odavno uživa u reputaciji obične podružnice kremaljskog ureda za propagandu. I što mislite, koliko ljudi redovito prati njihovu udarnu večernju emisiju pod naslovom “Vrijeme”? Samo šest od ukupno 140 milijuna Rusa
I kao da činjenica što mogu računati na tek pet posto potencijalnih gledatelja nije dovoljno strašna, statistike upozoravaju kako je srednja starosna dob publike 63 godine. Ne samo, dakle, da ih ne gleda gotovo nitko, nego ni ta manjina vjernih nema nikakvu društvenu moć i utjecaj.
S druge strane, dokumentarac o Dimitriju Medvedevu što ga je snimio oporbeni političar Aleksej Navaljni, samo je na YouTubeu pogledalo 21,5 milijuna gledatelja. Dodamo li tome ljude koji su film imali prilike vidjeti na drugim platformama, brojka je sasvim sigurno dvostruka. To će reći da je nepoćudno djelo pogledao svaki drugi Rus mlađi od pedeset godina.
Ukratko, Putin uporno, ali džaba kreči. Svakoga jutra budi se s mišlju da “zaustavi Reuters” (sjećate se onog vapaja Džavida Nimanija iz proljeće 1981.?), ali, ma koliko god se trudio, informacije ipak slobodno kolaju.
Tako stvari stoje i s HTV-om.
Njegova programska bijeda ne proizvodi željene učinke. Ali zato apsolutno učinkovito uništava jednu od najvažnijih javnih institucija, kuću koja je znala činiti čuda, a i opet bi mogla, samo da je se ostavi na miru.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
- Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
- Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
- Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
- Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
- Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija
- Nakladnici, pošaljite svoju remitendu predsjednici na Pantovčak
- Zašto volim Ameriku
- Bratstvo i jedinstvo degenerika
- Božo Petrov: Ne mislim, dakle, jesam
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.