Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa

Čovjek bi očekivao da će, u vremenu u kojem nam procesi globalizacije i napredak tehnologije u području komunikacija omogućuju da znamo kako postoje drugi i drukčiji ljudi od onih kakve poznajemo iz naše okoline, kršćanstvo prednjačiti u povezivanju ljudi. I zacijelo to ponegdje u svijetu i čini, što ne samo da jest bitno jedno krilo njegova poslanja, nego bi trebala biti i prirodna posljedica promjene svijesti koja nam se događa.

Unatoč svim podjelama i polarizacijama, sukobima i ratovima, s jedne strane, sve je veća svijest o našoj međusobnoj povezanosti, s druge strane. Ekološki pokreti nisu samo odraz brige za naš opstanak jer smo doveli zemlju u situaciju u kojoj može biti uništena, nego i odraz svijesti o našoj zajedničkoj odgovornosti te o našoj povezanosti sa svim bićima među kojima smo jedni od njih.

Svjedoci smo, dakle, nezaustavljivim obratima u našoj ekološkoj, religijskoj i globalnoj svijesti.

Religijski pluralizam nije više povijesna činjenica pred kojom ne bismo trebali osjećati, usko se identificirajući s pripadnošću vlastitoj religiji ili vjeri, kao stanovitu prijetnju, nego, naprotiv, kao obogaćenje. Uostalom, u vlastitu vjeru se više ne rađamo prirodno, nego smo ju izazvani odabirati, a svaka religija je jedna mogućnost razumijevanja Božjega i ljudskoga svijeta te njihove povezanosti.

Svjedoci smo nezaustavljivim obratima u našoj ekološkoj, religijskoj i globalnoj svijesti

No, čini se da kršćanstvo u mnogim zemljama i sredinama i dalje pruža otpor tom obratu ili kršćani žive kao da on ni ne postoji. Religijski još smo u plemenskom dobu, a kulturološki smo već debelo ušli u novo doba. Kao kršćani i kao stanovnici našega planeta živimo u svojevrsnoj kognitivnoj disonanciji, da ne kažem šizofreniji. U Crkvi pripadamo jednoj a u svijetu drugoj paradigmi. Čini mi se da sraz među dvjema paradigmama nikad nije bio toliko velik i rijetki su koji nam pokazuju kako te dvije paradigme povezati.

Naša teologija svoje korijene ima u srednjem vijeku u kojem se ljudska misao u Europi artikulirala jezikom grčke filozofije. Od (neo)platonističke smo misli, pojednostavljeno govoreći, naslijedili uvjerenje da, tamo negdje na nebu, postoji bolji svijet od našega koji nije drugo do oponašanje one prave stvarnosti. A da bismo došli do nje, trebamo zanemariti ovu, zemaljsku stvarnost i kontemplirati nebesku. Od Aristotela, pak, naslijedili smo uvjerenje da forma determinira materiju, odnosno, u religijskom kontekstu, da su duša i tijelo odvojeni, te da je tijelo tek forma u kojoj je smještena duša. U kontekstu misli, dakle, stoljećima smo živjeli u dualističkom svijetu.

Naše poimanje Boga još uvijek se odnosi na nekoga tamo gore, drugdje kome se obraćamo izvan nas samih. Naša liturgija još uvijek odražava hijerarhijsku strukturu poimanja svijeta i odnosa među bićima. Bog je tamo negdje gore, na Nebu, a između nas i Njega, s jedne strane, te nas i najjednostavnijih oblika života, rasprostire se složena hijerarhija bića u kakvoj svako od njih vlada nad onima koji su na nižem stupnju unutar hijerarhijske ljestvice. I to kako u prirodnom, tako i kulturološkom svijetu.

Kozmos kako su ga shvaćali u srednjem vijeku bio je geocentričan kozmos: Zemlja je središte kozmosa, a čovjek je središte Zemlje. Kozmos je statičan, hijerarhijski i geocentričan. Na takvoj kozmologiji izgrađena je i artikulirana  teologija Tome Akvinskog i sv. Bonaventure i – još nismo, zapravo, doista izašli iz nje. Još uvijek u Crkvi razmišljamo kao u srednjem vijeku.

U četrnaestom stoljeću otkriće teleskopa radikalno je dovelo u pitanje dotadašnju kozmologiju. Ona je nužno postala heliocentričnom. Dakle, Zemlja nije središte svemira, nego je to Sunce. A u dvadesetom stoljeću otkrit ćemo da je i Sunčev sustav tek sićušna točka u svemiru te da, možda, i svemira ima beskrajno mnogo.

Čovjek, dakle, nije na vrhu piramidalne hijerarhije stvorenja, nego smo svi povezani. Kršćanstvo nije jedina najbolja religija ili vjera, nego su nam sve darovane da napredujemo u razumijevanju i povezivanju međusobno si pomažući i učeći jedni od drugih.

Crkva nije imala problem prihvatiti Galilejevu teoriju o Suncu kao središtu svemira, nego prihvatiti da prihvaćanje heliocentrizma kao znanstvene činjenice nužno mijenja kozmologiju na kakvoj počiva cjelokupna teologija. Zapravo, Galileja nije osudila zbog njegova teorije, nego zbog toga što ona zapravo dovodi u pitanje njezin autoritet u tumačenju svijeta. Stoga i nije mijenjala svoje hijerarhijski ustrojeno i u konačnici dualističko viđenje svijeta sve do – danas.

Ukoliko se doista nismo maknuli iz paradigme kakvu je oblikovala srednjovjekovna kozmologija u kakvoj je čovjek imao svoju ulogu i poslanje (da povezuje pojedinačno i opće, Zemlju i Nebo), nije ni čudo da je Ivan Pava II. rehabilitirao Galileja tek u dvadesetom stoljeću, da se Darwinova teorija evolucije još uvijek ponegdje dovodi u pitanje, a da se javljaju ljudi koji i u dvadesetprvom stoljeću tvrde da je Zemlja – ravna. Toma Akvinski je barem u jednom zacijelo imao pravo: krivo shvaćanje stvorenja, krivo je shvaćanje Boga jer nije Boga bez kozmosa

Ukoliko se doista nismo maknuli iz paradigme kakvu je oblikovala srednjovjekovna kozmologija u kakvoj je čovjek imao svoju ulogu i poslanje (da povezuje pojedinačno i opće, Zemlju i Nebo), nije ni čudo da je Ivan Pava II. rehabilitirao Galileja tek u dvadesetom stoljeću, da se Darwinova teorija evolucije još uvijek ponegdje dovodi u pitanje, a da se javljaju ljudi koji i u dvadesetprvom stoljeću tvrde da je Zemlja – ravna. Toma Akvinski je barem u jednom zacijelo imao pravo: krivo shvaćanje stvorenja, krivo je shvaćanje Boga jer nije Boga bez kozmosa.

Kako ponovno misliti kada je stoljećima tkano uvjerenje o načinu povezanosti između mikrokozmosa i makrokozmosa, Boga i njegovih stvorenja, narušeno te čovjek više nema istu svrhu bivanja na svijetu? Kako se prepustiti izazovu traženja nove kozmologije kakva staru radikalno dovodi u pitanje a da se ne sruši kula što ju je teologija podigla oko ključnih pojmova vjere? Kako razumjeti svijet u kakvom se sve mijenja i kreće, u kakvom je sve uzajamno ovisno i povezano i u kakvom čovjek nije na vrhu hijerarhije stvorenih bića, niti je Bog izvan čovjeka?

Nije li nas upravo Descartes, koji se pitao kako razumjeti Boga u neprestano mijenjajućem i međuovisnim elementima kozmosa čiji smo tek sićušan dio, potaknuo da ga počnemo tražiti u sebi jer jedino što je sigurno nije ono što mislimo o svijetu nego to da mislimo, što nas jedino može uvjeriti u izvjesnost Božje prisutnosti? No, istodobno, nije li nas on, nastojeći se držati onoga što možemo misliti, uveo i u mehanicističko poimanje svijeta svedenoga na dualističke kategorije? I u svijetu subjekata i objekata ne postaje li Bog još udaljeniji od nas u transcendentalnom svijetu odakle nas promatra i – okrivljuje i osuđuje zbog nesklada u nama i u svijetu? A Crkva iz živoga organizma svedena na legalističku čuvaricu tradicije, moralnih zakona i dogmi? Ne živimo li i dana u mehanicističkom svijetu, u svijetu odvojenih dijelova koje nastojimo povezivati kao da je riječi o kakvom mehanizmu, a ne organizmu?

Newtonov svijet bio je svijet reda i zakona kojim Bog upravlja poput mehaničara. Naše viđenje svijeta postalo je načinom na koji razumijemo Boga i njegovo djelovanje u svijetu: ako vjerujemo u Boga, bit ćemo spašeni, ako li ne vjerujemo u Njega, bit ćemo osuđeni. ako se kajemo za svoje grijehe, bit će nam oprošteno, ako smo poslušni moralnim zakonima, bit ćemo blagoslovljeni. Nije li to još uvijek mehanicističko viđenje svijeta iz kakvog je, u Bibliji, još davno izašao Job odbivši prihvatiti da je Božja pravednost distributivna pravda?

Odvojimo li Boga od njegova cjelokupna stvorenja, više ni nismo u odnosu s Bogom nego – s pukom mišlju ili uvjerenjem o Njemu. Bog se nije drukčije objavio nego preko svojega stvorenja i ako se mi izuzimao iz njega, izuzimamo Boga iz nas samih.

Promjena paradigmi, štoviše civilizacije koju doživljavamo nagla je i duboka. Moderna racionalnost, patrijarhalni pristup i industrijski kapitalizam više nisu u stanju dati zadovoljavajući odgovor ni na probleme našega kolektivnog preživljavanja i ekološke katastrofe, niti na demografske i društvene probleme našega svijeta.

Oni su već zastarjeli jer više nemaju smisla. Globalno civilno društvo već traži rješenja negdje drugdje, iako nam političke vlasti pokušavaju ili zamagliti pogled na realnost problema ili uvjeriti da nema alternative.

Promjena paradigmi, štoviše civilizacije koju doživljavamo nagla je i duboka. Moderna racionalnost, patrijarhalni pristup i industrijski kapitalizam više nisu u stanju dati zadovoljavajući odgovor ni na probleme našega kolektivnog preživljavanja i ekološke katastrofe, niti na demografske i društvene probleme našega svijeta

Promjene kojima smo svjedoci dotiču najdublje aspekte naših života kao što su odnosi između muškaraca i žena, doživljaj svetoga, pitanje istina, status razuma i znanosti, ali i svijest o vremenu, prostoru i sreći. Istodobno, kriza je podzemna arhitektura “modernog” načina života. Osjećamo svojevrsnu tjeskobu jer nam se izmiče tlo pod nogama, a analitički, mentalni i racionalni način razmišljanja nas više ne može zadovoljiti.

Društvo i ekonomija znanja ubrzavaju i produbljuju promjene. Radikalnom promjenom i komunističke i kapitalističke logike, ekonomija znanja nas uvodi u logiku koja je se svakodnevno mijenja te će već sutra i prednosti i opasnosti promjena biti drukčije,

Ne živimo više u geocentričnom kozmosu, pa čak ni puko heliocentričnom, nego – evolucijskom, i ne samo u biologijskom smislu te riječi. Evolucija je metanarativ nove paradigme u kojoj živimo. Mi smo u stalnom kretanju, u trajnom procesu postajanja ono što jesmo. Mi smo život koji sam sebe odmotava, odnosno Bog ne počiva u vječnom Šabatu, nego nastavlja stvarati svijet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Skroviti, ne skriveni
• O čuvstvu za neizrecivo
• Simone Weil i njezina teologija nemoći
• Tomino evanđelje kao izazov za obnovljenu duhovnost
• Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
• Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
• Pravovjerje i kršćanski identitet
• Pravovjerje i kršćanski identitet
• Čemu služi teologija? Biskup Uzinić postaje eho pape Franje
• Pravovjerje i kršćanski identitet

» Svi tekstovi ovog autora