Josip Kregar
Foto: Davor Visnjic/PIXSELL
Supruga me miluje po ramenu, lagano otvaram oči, budim se. Sjedi pored mene i kaže mi da ima lošu vijest. Ja pomislim na… Pitam: tko je umro. Claudia suznih očiju kaže mi: Josip Kregar. Uspravim se, uzmem raspelo, malo, koje imam na noćnom ormariću, raspelo s Davidovom zvijezdom na mjestu srca raspetoga, poljubim ga, izmolim Slava Ocu…
Opsujem… ovu godinu u kojoj se toliko ružnog, teškog i šokantnog dogodilo. Ajme, Josipe, Josipe moj dragi…
Nekoliko sati odgovaram na pozive, dajem izjave, šaljem telegram sućuti njegovoj supruzi Vesni koja je, naravno, isključila telefon, javljam se suradnicima, dogovaramo se tko će i što pisati. Već smo odavno postali važan tim, ima nas četrdesetak.
Josipa sam zamolio, kao prijatelja kojeg znam dugo, kao kolegu u tada pokrenutoj stranci prof. Ive Josipovića ”Naprijed Hrvatska” (osnovali smo NH 31. svibnja 2015.), da uskoči jer je prof. Mile Lasić iz Mostara prestao pisati kolumnu i da za nas piše, tjedno.
Prvu je kolumnu Josip Kregar objavio 2. rujna 2015. Dakle prije skoro pet godina. Od tada niti jednom nije preskočio i prometnuo se u najtočnijeg i najpouzdanijeg suradnika, osim toga, u osobu s kojom sam mogao u bilo koje doba razgovarati i zamoliti i dobiti kvalitetan savjet, precizan, jasan, neporeciv.
Profesor Kregar je svakog četvrtka objavljivao kolumne pod egidom ”Porok pravde”.
Dakle, napisah, ne prorok, nego porok pravde, iako je profesor Kregar, smatram, prorok.
Kregar je bio i asket: dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj odricanje od sebe samih, moralni askesis ljudi poput profesora Kregara ima za krajnji cilj uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja
Zašto sam mu predložio da se kolumna tako zove? Kregar i ja smo recidivisti, ovisnici, narkomani: nama je politika u žilama, a on je bio genijalni politički komentator i analitičar. Milina je bila čitati i opremati Kregarove tekstove.
Profesor Kregar je, kao što kaže naziv njegove kolumne, ovisan o pravdi, pravda mu je porok. Ali on je i prorok. On ne šuti.
Nažalost, čini se da nas tišti osjećaj da nam dani prolaze idejom da uzaludno živimo i da isparavaju naše najbolje težnje i napori. Ako nam se to događa, to je možda zato što zaboravljamo da čovjek treba voljeti život što ga je odabrao (ako je), toliko da ga na koncu može nazvati svojim životom jer veliko je iskušenje to što želimo živjeti tuđe živote.
Kada kažem da je prof. Kregar pisao kao prorok onda želim istaknuti da ne samo što je svjesno odabrao život kojim živi, već što nije dopuštao da ga uguše pojedinosti koje su toliko iznenadne, zbunjujuće i konfuzne ili proturječne. Mislim da on sebi nije dopuštao patiti od jedne akutne bolesti našega vremena: vidjeti povezanosti svega sa svime.
Proroci su oni koji prakticiraju parrhesiju (tako se zove kolumna naše drage Jadranke Brnčić), grčka stilska figura (pojavljuje se prvi puta kod Euripida oko 484. godine prije Krista) koja se može prevesti kao slobodan govor, ili kao otvoren govor, ili kao iskren govor.
Da, Kregar je netko tko je govorio istinu.
On je netko tko je kazivao sve što mu je na umu: ništa nije skrivao, nego je u svom govoru potpuno otvarao srce i um drugim ljudima.
On nije kalkulirao. Pazio je na kakvoću odnosa govornika i onoga što se govori jer je jasno i vidljivo pokazivao ono što je držao njegovim vlastitim mišljenjem. A to je činio izbjegavajući ikakav retorički oblik koji bi prikrivao ono što je zaista mislio.
Kregar, za razliku od onih koji maskiraju govor raznim retoričkim alatima kako bi ovladali mislima slušatelja, djelovao je na misli drugih tako da im je, što izravnije moguće, pokazivao ono u što je on sam vjerovao.
Dakle, parezija, tumači prof. Brnčić, doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parezija je govorna figura što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori – i zbog svega toga potpuno smiona: iznoseći štošta drugačije od onoga što vjeruje većina, govornik se izlaže riziku – gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama…
Supruga me miluje po ramenu, lagano otvaram oči, budim se. Sjedi pored mene i kaže mi da ima lošu vijest. Ja pomislim na… Pitam: tko je umro. Claudia suznih očiju kaže mi: Josip Kregar. Uspravim se, uzmem raspelo, malo, koje imam na noćnom ormariću, raspelo s Davidovom zvijezdom na mjestu srca raspetoga, poljubim ga, izmolim Slava Ocu… Ajme, Josipe, Josipe moj dragi…
Istodobno, govornik se upušta u otvoren govor jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da se dođe do istine.
Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana. Otvoren je govor, dakle, prijeko potreban kad god se pojavi raskorak između riječi i djela.
Proroku je govoriti istinu – dužnost. Nitko govornika ne sili da govori, ali on osjeća da mu je dužnost govoriti.
Govornik, profesor Kregar, što mogu zaključiti nakon pet godina uređivanja njegovih tekstova i suradnje na Autografu, a i nakon mnogih godina poznanstva, kao netko tko je zaista pozorno pročitao svaku riječ koju je napisao, koristio je svoju slobodu i birao iskrenost umjesto uvjeravanja, istinu umjesto prijetvornosti ili šutnje, rizik prokazivanja umjesto sigurnosti, kritiku umjesto ulagivanja te moralnu dužnost umjesto vlastitoga interesa ili moralne apatije.
Kregar je bio i asket: dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj odricanje od sebe samih, moralni askesis ljudi poput profesora Kregara ima za krajnji cilj uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja.
Takav asket se otvoreno može suočiti sa svijetom, kako bi se obavljala neka vrsta ispitivanja savjesti: da se omogući pristup istini i da se istina spozna i govori, da se pokaže da postoje ljudi koji govore istinu i da ih se prepozna.
Ja veći kompliment od ovoga nisam mogao sročiti.
Josip Kregar je govorio slobodno, smjelo, odvažno, neustrašivo i naposljetku – s pouzdanjem. Pa pouzdano se vratite njegovim kolumnama i saznajte od čega je satkana istina nas u Hrvatskoj.
Josipe, hvala ti što si pristao biti kolumnist portala Autograf i što si Claudiju, mene i sve ostale suradnike/ce obogatio svojom dobrotom i iskrenim prijateljstvom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U Jeruzalemu smo, a Viktor Ivančić viče ”raspni ga!”
- Bulšiti Jutarnjeg lista o papi Franji i patrijarhu Porfiriju
- U Crnoj Gori se psuje, prijeti i pale se gume u ime Krista?
- Eric Clapton gura mnoge u veće zlo. Antivakseri likuju!
- Patrijarh Porfirije kao zatočenik semantičkog logora
- Nije istina da sam ”peglao Komšićev imidž za novac”
- Ispričavam se Željku Komšiću zbog huliganizma urednika ”Nu2”
- Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH
- Slovo o Seadu Muhamedagiću, čovjeku koji me učio misliti
- Komemoracija ili proslava, ”Oluja” traži ispit savjesti
Vrlo sam žalostan zbog odlaska velikog profesora i jednog od najjačih demokrata i tražitelja pravde u Lijepoj našoj. jako će mi nedostajati njegove kolumne. Sretan put do zvijezda Josipe!