Tomislav Šola
Čini se da je mudrost o tome kako razumjeti prošlost kao oruđe sadašnjosti i sredstvo za budućnost. Proglašena vođom, može biti samo znak fatalne fascinacije ili nametnute manipulacije.
Recimo, pokvarene, korumpirane samonametnute ”elite” mogu je nametnuti kao obaveznu fascinaciju. Izvući iz nje sve konflikte, oživjeti je i tako vladati pameću masa. Opijum za narod je kao i svaka droga: podložan zloj kreativnosti.
Prošlost je najbolja kada se konzultira kao prijatelj, kao suosjećajna baka ili mudri ujak, što je čini korisnom i oplemenjujućom.
I muzeji su najbolji kad su samo dobronamjeran prijenos najboljeg i najplemenitijeg iz kolektivne memorije. A, rijetko jesu.
U nas, recimo, neki tvrde da postoji direktor nekog muzeja koji nije svoje mjesto dobio blagoslovom politike. Rado bih ga upoznao. Bit će da je riječ o nekom tko je notoran pa samodiscipliniranom sviješću da je bolje držati se starih načela da su muzeji znanstvene institucije pa se, eto, ne mogu pačati u ”dnevnu politiku”, misle, valjda, u život.
Kako bilo, u nas su kritične mase raznih potencijala među kojima bi i baština bila plemenita supstanca razvoja – davno izgubljena šansa.
Oduvijek je bilo važno prikupljati činjenice, voditi brigu o njihovoj dokumentaciji i prezentirati vrijednosti koje sadrže – barem one koje zaslužuju nastavak. To se oduvijek događalo kao zajednički napor prenošenja plemenitog iskustva.
Na raspolaganju su nam, eto, čak i moćne institucije koje su ponegdje postale vrlo korisne u svojoj razvojnoj ulozi. Nažalost nismo ni Finska ni Danska ni Norveška ni Nizozemska, pa ni neke nešto manje ali uspješne zemlje.
U nas, ako tješi, kao i mnogogdje, memorijske institucije su samo jedan raskomadani sektor od kojeg se očekuje da će, poput moćnih medija, služiti posebnim interesima korporativnih i političkih mogula.
Za razliku od onog što nam tumače s govornica uskrisitelji aveti prošlosti, nijednom društvu nije potrebna nikakva politička ideologija da bi se zatrli i nedostojno siromaštvo i opsceno bogatstvo – prvi uzroci zla.
U svijetu u kojem trenutno živimo, dominantne sile koriste mračno, prijeteće lice prošlosti, povijest zamagljenu bezobzirnim profiterstvom, sve da nam sakriju mudrost koju sadrži.
Umjesto inspirativnog pratitelja i mudraca, prošlost je postala zlokobni vođa ove usamljene vrste na malom, krhkom Planetu.
Znalo se donedavno čuti da je rješenje u zajedničkoj (shared) budućnosti, a evo nas na početku svih krajeva: podjele koja je protiv svake planetarne strategije, a osnova svake vlasti.
Obezvrijeđene institucije su kao i obezvrijeđene profesije, slika našeg sveopćeg neuspjeha. A njihov opći, zajednički zadatak, iako raste umjesto da se smanjuje rješenjima, ipak ostaje isti: opstanak vrste u nekom obliku društvenog humanizma, onako kako kojoj kulturi i civilizaciji najviše odgovara. Nismo uspjeli shvatiti raznolikost kao bogatstvo i formulu opstanka.
Ratujuća, otrovana Planeta je ponajprije sramota i na savjesti institucija javne memorije i javnih intelektualaca, a o počiniteljima uskoro nećemo smjeti ni govoriti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Razjedinjena vojska bez zapovjednika i strategije
- Pledoaje za nepostojeću profesiju
- Savršen primjer temeljite strukovne i građanske kulture
- Vrijednost inovacije – ”Zagreb dok ga još nije bilo”
- Javna memorija uči nas o građenju i razaranju, ratu i miru
- Poružnjivanje Hrvatske je uzelo toliko maha da zaprepašćujuće
- Javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije
- Kao da smo odlučili svemu spustiti vrijednost
- Muzeji su tu da nas sačuvaju od bijesa i mržnje
- Živimo u carstvu mitomana, managera, mediokriteta i amatera
