Vesna Teršelič
Na godišnjice početka ratova naviru pitanja vezana uz dvojbe jesmo li bliže ili dalje oslobađanju od tereta prošlosti.
Bez obzira na to koliko sumnjamo ili sanjamo o mogućnosti pomirenja unutar našeg podijeljenog društva i unaprjeđenju odnosa sa susjednim zemljama, nemilo nas pritišću nepriznati zločini. Mada određen broj čitatelja novina ili gledateljica televizije ”preskače” priloge s komemoracija, dosta ljudi s puno strasti sudjeluje u ratovima sjećanja.
Teško je reći koliko akteri verbalnih obračuna na društvenim mrežama i stvarnim sučeljavanjima, vjeruju povijesnim interpretacijama, političkim prikazima prošlosti ili, pak, pravosuđu, zbog nedostatnih istraživanja javnog mnijenja. No svatko od nas pamti neku nelijepu razmjenu neistomišljenika u vezi novije i najnovije prošlosti.
Na nedavnoj raspravi u organizaciji Foruma za vanjsku politiku pitali su me kako su na društvo utjecale presude za ratne zločine pred Tribunalom, njegovim slijednikom Međunarodnim rezidualnim mehanizmom u Hagu, kao i pred domaćim sudovima. Razvila se rasprava je li rad pravosuđa imao ikakvog i kakvog utjecaja.
Po mom mišljenju svakako jest, u što se jednostavno možemo uvjeriti na stranicama s izvještajima sa suđenja, poput webova Documente, SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu ili samih sudova.
U svakoj novoj generaciji susrećem osjetljive stvaraoce nekih novih interpretacija povijesti u čijem je središtu uvažavanje žrtava
U nas su presude daleko najznačajniji oblik suočavanja s prošlošću. Čak i kad presude previše kasno, katkad i više od dvaju desetljeća poslije počinjenja zločina, donose nesavršena sudska vijeća, u javnosti se najčešće uvažava sudski pravorijek.
Uostalom sami stradali, najbliži ubijenih i nestalih, puno očekuju baš od pravosuđa, pa ne odustaju ni nakon neuspjeha u parnicama protiv Republike Hrvatske koje su najčešće izgubili i morali platiti visoke troškove.
Bez obzira na razočaranje jer će za tek manji dio ratnih zločina postojati pravomoćne presude, ipak su za brojne masakre sudski utvrđene činjenice, pa je razumno očekivati da će osporavanje dokazanog van razumne sumnje, postupno postati nepristojno.
Uostalom, broj donesenih presuda za ratne zločine kod nas i susjedstvu među najvišima je u svijetu. Možda broj pravomoćno okončanih postupaka za ratne zločine počinjene u različitim post-jugoslavenskim zemljama u svjetskim razmjerima po značaju nadmašuje samo sudsko procesuiranje zločina vodećih pripadnika argentinske hunte.
Već godinama procesuiranje je najagilnije u Bosni i Hercegovini dok u Hrvatskoj stagnira, a u Srbiji i Crnoj Gori zastaje. No ne može se zanemariti korpus već utvrđenih činjenica, upisan u presude za neposredne počinitelje, kao i pravorijeke u predmetima koji po zapovjednoj liniji terete i tadašnje političke lidere poput Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana.
Na žalost, obitelji i porodice nestalih opterećuje traganje za najbližima. U Hrvatskoj je još uvijek 1.858 neriješenih sudbina.
No ne treba zaboraviti ni da su u suradnji domaćih i međunarodnih aktera ekshumirani i identificirani posmrtni ostaci u više od sedamdeset posto traganja za više od 40.000 osoba nestalih u ratovima od 1991. do 2001. U svjetskim je razmjerima to jedna od najuspješnijih potraga.
U nas su presude daleko najznačajniji oblik suočavanja s prošlošću. Čak i kad presude previše kasno, katkad i više od dvaju desetljeća poslije počinjenja zločina, donose nesavršena sudska vijeća, u javnosti se najčešće uvažava sudski pravorijek
Inicijativa za REKOM, regionalnu komisiju koja bi stvorila zajednički zapis o žrtvama i počinjenim zločinima, nije naišla na razumijevanje dovoljno velikog broja političara. Posebice zabrinjava što baš predstavnici vlada dviju članica Europske unije, Hrvatske i Slovenije, nisu podržali osnivanje istražnog tijela koje je moglo sagledati ratove iz više perspektiva.
No organizacije povezane u REKOM mrežu pomirenja nastavljaju raditi na izradi poimeničnog popisa žrtava ratova nastalih raspadom SFR Jugoslavije. Uz tisuće intervjua i prikupljenih dokumenata, imena zapisana od strane organizacija za ljudska prava mogla bi postati temelj objektivnijih interpretacija povijesti. Već je sada najviše citirana njihova zajednička procjena ukupnog broja ubijenih i nestalih, od oko 130.000 ljudi.
Sve je više vrijednih lokalnih napora, posebno u obrazovanju mladih, na tragu velikih europskih razmjena kroz Erasmus i European Remembrance programe, vidljivih i u izložbama poput nedavno otvorene ”Generacije aktivista” u Osijeku, autora Nikice Torbice i Branke Vierda.
Ohrabruje što upoznajem sve više osoba različitih generacija koje smišljaju nove puteve priznanja patnje svjesni da se prošlost ne može zaboraviti već traži stalan angažman.
Usprkos nevoljkosti političara imam optimizma. Poput Nadežde Mandeljštam u ”Strahu i nadi” vjerujem kako bi trebali udariti ”…bolje temelje, ako ni zbog čega drugog a ono zato što i nehotice preispitujemo svoje iskustvo i zapažamo pogreške i zločine iz prošlosti”.
U svakoj novoj generaciji susrećem osjetljive stvaraoce nekih novih interpretacija povijesti u čijem je središtu uvažavanje žrtava.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U slavu otpora žena Afganistana
- Posljednji pozdrav Zoranu Ercegu (1959. – 2021.)
- Pokažimo pijetet prema svim žrtvama ratova
- 30 godina od ubojstva mirotražitelja Josipa Reihl-Kira
- Samo mir: ni trunka mržnje prema (ne)prijatelju
- Ustaški i drugi tragovi nasilja još nisu nestali
- Zločin u Gruborima: pozivamo na prekid zavjere šutnje
- Posljednji pozdrav Juraju Đuki Hrženjaku (1917 – 2020)
- Mir nama: Pismo bosanskohercegovačkim hrvatskim prijateljima
- Posljednji pozdrav Borki Pavićević
