Argumenti kojima je Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata u Petrinji pokušala objasniti svoje protivljenje održavanju Festivala ojkače vrlo su neuvjerljivi. Ali, to nije razlog da ih odbacimo kao glupe i odgovaramo na njih psovkama, jer to je kapitulacija vjere u razum, misao i riječ.
Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, srećom, nije izvjesilo bijelu zastavu razuma, nego je u reakciji na braniteljski prosvjed posegnula za jasnim mislima, jezikom i riječima. Nakon što se poziva na civilizacijske norme koje smo kao društvo i država dostigli, te na zakone, a poglavito na Ustav Republike Hrvatske, priopćenje Prosvjete iznosi argumente o samoj priredbi:
“Festival ojkače je manifestacija koja baštini tradiciju i običaje ne samo srpske zajednice sa prostora centralnih dijelova Republike Hrvatske, već i drugih naroda koji zajedno sa srpskim vijekovima žive na istim prostorima i čija se kultura i tradicija međusobno prožima svo to vrijeme.
Argument da se Festival ojkača ne bi smio održati u Petrinji nego u nekom obližnjem selu, zato što ojkanje nije dio tradicije toga grada, potpuno je pogrešan i nema veze s tom istom građanskom kulturom na koju se pozivaju, jer upravo iz činjenice da su kulturna središta proizlazi i obaveza gradova da se brinu o kulturnom naslijeđu čitavog naroda te da čuvaju, njeguju, promiču i građanima pružaju priliku da upoznaju i narodnu baštinu nastalu davno prije većine gradova
Smatramo da način narodnog pjevanja poznat u narodu kao ‘ojkanje’ ni u kojem kontekstu nije i ne može biti razlog za podizanje tenzija i narušavanje suživota na području grada Petrinje, samim tim što je festival uvršten u godišnji program rada Petrinjskog pododbora SKD Prosvjeta za 2018. godinu i kao takav je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.”
Branitelje ne treba podsjećati da je ojkanje UNESCO 2010. godine uvrstio na svoj popis ugrožene nematerijalne kulturne baštine. Oni su to na svojoj tiskovnoj konferenciji i sami naveli, ali i pogrešno interpretirali.
Gospodin Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, prema izvještajima s konferenciji za novinare rekao je: “Ova vrsta specifičnog pjevanja proglašena je svjetskom nematerijalnom kulturnom baštinom za područje Dalmacije, Like i dijela Korduna, ali nikada nije tradicija Grada Petrinje i ne treba se festival održati u našem gradu.”
Potpuno je pogrešno tumačenje da je UNESCO obavezu zaštite ojkanja teritorijalno omeđio “za područje Dalmacije, Like i dijela Korduna”.
Nadalje, lijepo je da su predstavnici branitelja svjesni bogate kulturne tradicije svoga grada koji je još za Austrougarske postao urbano središte čitavoga kraja. Možda su neki od njih, primjerice, članovi Hrvatskog pjevačkog društva Slavulj koje već od 1864. godine, kada je osnovano, predstavlja jedan od izraza te građanske kulture i tradicije na koju se pozivaju.
Međutim, argument da se Festival ojkača ne bi smio održati u Petrinji nego u nekom obližnjem selu, zato što ojkanje nije dio tradicije toga grada, potpuno je pogrešan i nema veze s tom istom građanskom kulturom na koju se pozivaju, jer upravo iz činjenice da su kulturna središta proizlazi i obaveza gradova da se brinu o kulturnom naslijeđu čitavog naroda te da čuvaju, njeguju, promiču i građanima pružaju priliku da upoznaju i narodnu baštinu nastalu davno prije većine gradova.
Zato nipošto ne stoji argumentacija predstavnika “udruga proisteklih iz Domovinskog rata” koja nameće zaključak da bi festival posvećen toj bogatoj i za kulturu Hrvata i Srba podjednako važnoj tradiciji bio uvreda za kulturnu tradiciju grada Petrinje.
No, zbog onih koji politički i materijalno parazitiraju na tim traumama, pa ih neprestano produbljuju umjesto da ih liječe, zlostavljani ljudi ne primjećuju da su se i sami, kako to nažalost sa žrtvama zlostavljanja često biva, pretvorili u zlostavljače
Naprotiv!
Nažalost, stvarni razlozi protivljenja kulturnoj manifestaciji Prosvjete su neki drugi, vrlo jasno izrečeni na braniteljskoj press-konferenciji.
Njima jednostavno smeta što Festival ojkača organiziraju Srbi, odnosno njihovo krovno kulturno društvo u Republici Hrvatskoj.
“Smatramo da je taj festival neprimjeren za Petrinju, posebice što na dan održavanja Festivala ojkača naše udruge u Petrinji imaju organizirano cijelodnevno obilježavanje dana dolaska prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana u uniformi na prve crte bojišnice za vrijeme Domovinskog rata”, rečeno je.
Zar nisu predsjednika Tuđmana, baš kao i sve redom predsjednike na ovim prostorima, kao i kraljeve i careve prije njih, redovito u selima i gradovima dočekivale folklorne skupine svojim nastupima?
Dakle, problem je u tome što bi na taj dan u Petrinji ojkali Srbi: “Ojkaju oni koji su pucali na nas”.
Na račun gospođe Mare Vilus, predsjednice petrinjske filijale Prosvjete izrečene su teške optužbe:
“Očito je da želi izazvati nemir, želi izazvati branitelje da polude. Imali smo jako puno problema unazad zadnjih nekoliko godina da smirimo situaciju jer su nam rane još uvijek jako svježe. Zato lijepo molim da se te ojkače stave u Jabukovac i neka tamo ojkaju… U Petrinji nisu bile i neće dok je nas živih.”
Ovo više nije argumentacija, nego emotivno zažaren govor koji ne mari za činjenice, počevši od one da je Festival ojkača u Petrinji već bio održan dva puta i da su ga očito svi branitelji preživjeli, ma koliko god “poludjeli”.
Branitelji koji polude zbog ojkanja ne vide da su se od zlostavljanih pretvorili u zlostavljače (…) Argumenti kojima je Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata u Petrinji pokušala objasniti svoje protivljenje održavanju Festivala ojkače vrlo su neuvjerljivi. Ali, to nije razlog da ih odbacimo kao glupe i odgovaramo na njih psovkama, jer to je kapitulacija vjere u razum, misao i riječ
A kao razlog zašto Petrinja nije mjesto za ojkanje, a pogotovo kada su ojkači Srbi, te zašto bi branitelji zbog toga mogli “poludjeti”, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja Đurđa Bobinac navela je brojke o hrvatskim ratnim žrtvama u Petrinji, njih 598. Uz 291 poginulog branitelja spomenula je i 292 civilne žrtve te 89 nestalih osoba kojima se ni danas ne zna za grob.
Navedene strašne brojke, koje isključuju i ignoriraju žrtve druge strane, razlog su traume, a ljudi koji bi skoro tri desetljeća nakon ratnih stradanja zbog ojkanja mogli “poludjeti” očito su duboko istraumatizirani, zato što su bili zlostavljani, jer od rata nema većeg zlostavljanja ljudi, čak i onih koji su se opravdano branili od agresije.
No, zbog onih koji politički i materijalno parazitiraju na tim traumama, pa ih neprestano produbljuju umjesto da ih liječe, zlostavljani ljudi ne primjećuju da su se i sami, kako to nažalost sa žrtvama zlostavljanja često biva, pretvorili u zlostavljače.
I ništa se tu, bojim se, neće promijeniti dok god se rat slavi, pa čak i naziva nečim najboljim što nam se dogodilo, umjesto da ga nazovemo pravim imenom, najvećom traumom i zlom koja se bilo kojem naraštaju bilo kojeg naroda može dogoditi.
I da se od njega svi skupa liječimo.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.