Prozor u poetske svjetove Željka Ivankovića

Postoje autori kojima se uvijek iznova vraćamo. To se zbiva iz različitih razloga, čiste čitalačke strasti, zavičajnih spona, nostalgije za nekoć doživljenom ljepotom, uredničkih izazova, životnih zaokreta, prijateljske naklonosti… Nerijetko su ti razlozi isprepleteni do jedva moguće razlučivosti.

A u stvaralačkim svjetovima tih autora, njihov je karakter obično pluralan, svaki put pronalazimo nešto novo, pred nama zabljesnu na nov, neočekivan način. Svjedočanstvo je to da smo i mi sami svaki put drugačiji, svjetovi u nama i svjetovi oko nas. Sve je neprestana mijena. Igra. I zbog toga je gonetanje stvaralačkih svjetova dragih nam spisateljica i spisatelja, pjesnikinja i pjesnika, uvijek i gonetanje nas samih. Uzajamno zrcaljenje. ”Ja” postaje ”ja” tek pred nekim ”ti”, a to ”ti” mogu biti, a nerijetko i jesu, ne samo književna nego i druga umjetnička ostvarenja.

Plod jednog takvog povratka je i knjiga, koja se nalazi pred vama, zbirka izabranih pjesama Željka Ivankovića ”Orfej iz doline željeza”.

Premda će, kao i uvijek, biti čitana i doživljavana na različite načine, zbirka je urednički mišljena prije svega kao svojevrstan prozor u Ivankovićeve poetske svjetove, pobliže poetske svjetove, koji najsnažnije oblikuju njegovu raskošnu poetsku galaksiju, u kojoj se naravno kriju i drugi poetski svjetovi, nerijetko, možda baš zato što su skrajnuti, manje uočljivi na prvi pogled, još začudnije ljepote i privlačnosti.

Zavičaj, višeslojna zavičajna baština, rodno je mjesto ne samo pjesničkog nego cjelokupnog Ivankovićevog stvaralaštva, i to toliko izrazito da sam njegovo cjelokupno stvaralaštvo jednoć, i dalje mi se čini s pravom, okarakterizirao kao ”skok u bezdan baštine”.

Zrcali se to nedvosmisleno i u naslovu ove zbirke, u kojem se ”markesovski Macondo” Željka Ivankovića – Vareš, zajedno s planinom Zvijezdom i njezinim Zvjezdangradom – pomalja pod sintagmom željezne doline, a sam Ivanković, koji je svojim ne samo pjesničkim nego cjelokupnim stvaralaštvom Varešu sagradio veleban književni spomenik, kao vareški Orfej.

Tako je, dakle nimalo slučajno, prvo poglavlje i ove zbirke naslovljeno ”Umiru tetovaže”. Tetovaže, jedan od bitnih amblema cjelokupnog Ivankovićevog stvaralaštva, nedvosmisleno upućuju na pjesnikov zavičaj, koji korak po korak, ali neumitno nestaje pred njegovim očima, barem u onom obličju, u kojem ga je on upoznao i s kojim je posve srastao, zajedno sa ženama iz njegovog djetinjstva, čije su ruke tetovaže krasile. Civilizacije cvjetaju i prolaze, a kamoli ne zavičaji.

No koliko god Ivankovićeve pjesme, okupljene u poglavlju naslovljenom ”Umiru tetovaže”, pjesme posvećene gonetanju uloge zavičaja u ljudskom životu, prirodnim ljepotama zavičaja, djetinjstvu, čiju okosnicu čini formativan odnos s majkom i ocem, usudu obiteljske kuće…, bile protkane biografskim, u njima će svaki čitatelj zasigurno prepoznati i sebe, svoj, nostalgičnih tonova, pa i bolne dramatike, nikad lišen odnos prema zavičaju, odrastanju, formativnim figurama majke i oca.

Dakako, sve to naznačuje da za Ivankovića zavičaj nije mračni brlog, u kojem se skrivamo od svijeta, od drugih, nego paučinom djetinjstva i mitskom romantikom iskonske, rajske zaštićenosti ovjenčano mjesto s kojeg otkrivamo svijet, druge u njihovoj nepreglednoj i nesvodivoj različitosti. Kroz lokalno dosežemo i upoznajemo globalno, kroz biografsko kušamo i slutimo univerzalno.

A baš takav, krajnje strastven stav prema zavičaju, omogućuje da u slučaju Ivankovića zavičaj bude rodno mjesto i svih drugih njegovih pjesničkih svjetova, razgranat korijen, koji će ponekad vidljivo, ponekad potajno životnim sokovima napajati velebno deblo i raskošnu krošnju.

U poglavlju pod naslovom ”Plava metafora” okupljene su pjesme, koje izravno ili posredno propituju pitanje ili, ako hoćete, tajnu, otajstvo Boga, od kojeg nema, riječima samog pjesnika, ”većeg ni uzaludnijeg ljudskog otkrića”, a to ujedno znači da se u tim pjesmama pretresaju i pitanja nade, samoće, smisla, naprosto smislenosti ljudskog života i općenito svega onoga što jest, kozmosa.

Neovisno o tome kakav je stav pojedinog čitatelja spram pitanja Boga, koje je vječiti suputnik čovječanstva, teško da će ostati ravnodušan pred Ivankovićevim pjesmama prije svega zato što se njihov raspon kreće od pjesama prožetih tolikom spontanošću, blizinom s Bogom, ponekad čak s elementima zaljubljenosti, djetinje spremnosti na prepiranje i nadigravanje, da bi se mogle pripisati mistiku, do pjesama revolta i bunta spram Boga, koje bi se mogle pripisati nihilistički nastrojenom filozofu.

A može li se zapravo uopće i biti pjesnik, a ujedno istodobno ne biti i mistik i buntovnik – sa ili bez Boga?

Pored toga što upravo takav raspon karakterizira zdravu duhovnost, nihilističke, buntovne tirade ne isključuju mistično ljubavne zanose, i obratno, pjesme Željka Ivankovića važne su i zbog toga što pokazuju da se možemo i smijemo, štoviše moramo i trebamo pjesnički, naprosto ljudski, igrati, poigravati, nadmudrivati, sporiti s Bogom, svejedno smatrali ga pukom iluzijom ili zagonetnom Zbiljom, jer su ta i takva igrivost i zaigranost, pa čak i satiričnost, prijeko potreban štit pred smrtno ozbiljnim i namrštenim, nečovječno rigidnim božanstvom fundamentalističke klike, koja je sve glasnija u okrilju gotovo svih svjetskih religija.

I opet, baš kao i u najboljim izdancima mistične poezije, ni Ivanković pred Bogom neće prešutjeti neskriven ponos da je on, pjesnik, čovjek, a ne Bog, jer bi to, riječima pjesnika, moglo značiti i biti ”veoma nesretan, i jako, jako usamljen”.

Uostalom, u kršćanstvu, kulturološkoj potki, iz koje je Ivanković iznikao, Bog u neku ruku, premda poput kozmičke maternice obuhvaća sve, skandalozno zakoračuje u sliku, koju je naslikao, postaje čovjekom, a franjevačka tradicija, iznova jedna od bitnih Ivankovićevih kulturoloških odrednica, naglasit će da to nije zbog izvornog ljudskog grijeha nego zbog Božje ljubavi, pomalo svojeglave i strastveno nekontrolirane Božje zaljubljenosti u svoja stvorenja.

Štoviše, baš na tragu Ivankovićeve poezije mogli bismo pridodati, a ni taj motiv nije stran mističnoj poeziji, i zbog pritajene Božje zavisti čovjeku na tome što je krajnjim suprotnostima, nepremostivim ponorima obilježeno biće. Uostalom, možda je i sam Bog, ako postoji i čija smo onda slika, iza zastora vlastodržačkih teologa, premda na svoj božanski način, upravo takvo ”biće”.

Pored toga, pjesme iz ovog poglavlja pokazuju koliko je i danas Bog, neovisno o tome je li shvaćen kao puka iluzija ili posljednja Zbilja – umjetnost ponajčešće to pitanje drži otvorenim ili paradoksalno pokazuje da se istodobno mogu zastupati i suprotstavljene pozicije – umjetnički, književno, pa i poetski produktivna metafora. Pred tom i takvom produktivnošću suvremeni teolozi, naročito u našem podneblju, gotovo bez iznimke mogu samo zatečeno i postiđeno šutjeti.

U poglavlju naslovljenom ”Molitva ratu” smještene su pjesme, koje na različit način poetski kruže oko motiva rata, jednog od najsnažnijih formativnih razdoblja za pjesničko, ali ujedno i cjelokupno književno stvaralaštvo Željka Ivankovića.

Sam će autor u više navrata istaknuti da je njegova najvažnija knjiga, magnum opus, upravo roman ”Rat i sjećanje”. Pored drugih, jedna od zanimljivih specifičnosti Ivankovićevog poetskog sučeljavanja s ratom prisutnost je dosjetljivosti i humora, a to je bitna karakteristika i njegovih proznih zapisa o ratu. Eklatantan primjer je njegova knjiga ”Tko je upalio mrak”, svojevrsna protuteža, pandan njegovim krajnje discipliniranim i trezvenim dnevničkim zapisima iz rata ”700 dana opsade”.

Kao što se to da naslutiti već iz naslova, poglavlje ”Ime za strast” predstavlja izbor pjesama iz doista raskošnog spleta Ivankovićeve intimističke poezije. Iznimno bogata očaravajućim poetskim slikama, Ivankovićeva intimistička poezija predstavlja zapravo akvarel svih godišnjih doba ljubavi, u kojem će svaki čitatelj nesumnjivo, ponekad s radošću, ponekad sa sjetom, ponekad i s reskom boli, naslutiti, pa i prepoznati svoje vlastite potrage za imenom strasti, sve dramatske zaokrete bez kojih je takva potraga nezamisliva.

I baš kao i u slučaju Boga, koliko god kroz njegovu intimističku poeziju znala prosijavati – usudimo se to reći tako – i vjera u ljubav, krajnje, gotovo vjerničko predanje strasti, Ivanković će u jednoj pjesmi posve izravno ljubav označiti iluzijom danom nam za mladost, a drugi svijet, pa tako posredno i Boga, iluzijom danom za stare dane, poetski sluteći u tim iluzijama gotovo nenadmašan simbol tragične, antinomijske ljepote ljudskog, smrtničkog usuda.

I kao što u neku ruku poezija Željka Ivankovića metaforu Boga igrivošću, nadigravanjem, satiričnošću, revoltom i buntom spašava od rigidnog fundamentalističkog korzeta tako i njegova intimistička poezija ljubav spašava od narogušenih moralističkih škarica, podsjećajući nas na njezin nomadski karakter, na njezinu neusporedivu, ali krhku ljepotu, koju prije svega duguje prolaznosti, nezaustavljivom ritmu godišnjih doba, nikad svojoj jednini nego uvijek i samo svom pluralu, pluralu koji je jedini jamac životnosti i samog života.

I upravo to, čini mi se više od svega, intimističku poeziju Željka Ivankovića čini oazom bezuvjetnog gostoprimstva za svakog čitatelja, koji makar na tren želi pronaći poetski zaklon od svijeta, u kojem se kapitalistička logika, prijetvorno povezana s moralističko religijskim čistunstvom, ustoličila u svim sferama ljudskog života, u svim vrstama ljudskih odnosa. Ljubav ne poznaje i ne priznaje nijedan zakon doli samu sebe.

Naposljetku, kao ilustracija iz koje i kakve strasti izvire Ivankovićeva intimistička poezija ponajbolje može poslužiti pjesma ”Pokušaj pogodbe sa smrću”, u kojoj pjesnik smrt poziva da mu bude ljubavnica ne bi li makar jedan dan otpočinula od svog posla. Uostalom, takav jednodnevni počinak, podsjeća je pjesnik, sebi je priuštio i sam Bog.

Posljednje poglavlje zbirke naslovljeno je ”Ispiranje riječi”, a u njemu se našao izbor pjesama, u kojim Ivanković poetski goneta tajnu jezika i u tom sklopu propituje samu ars poetica. Nije to nimalo začudno prisjetimo li se konstatacija samog pjesnika, u kojima poeziju označava vrhuncem svakog jezika, a pjesništvo zvjezdanim trenucima čovječanstva, pa čak i tvrdnje da se čovjek poezijom, nakon glazbe, ”najviše približio Apsolutu”.

A da Ivankovićeva poezija nije lišena ni političkog ni etičkog, to zorno ilustriraju pjesme ”Tijesno je u hrvatskoj poeziji” i ”Pokoj vječni čovjeku bez biografije”, kao i pjesme ”Arapski terorist” i ”Berberski šator – Heimatlosigkeit”. Jezik, baš kao i njegovi najveći posvećenici, pjesnikinje i pjesnici, nerijetko su pod kobnom prijetnjom i zavodljivim ponudama politike – kod nas, ali i posvuda u svijetu. Zbog toga njihova domovina i jest bezdomnost.

Vjerujem da sve do sad rečeno ne samo objašnjava nego i posve opravdava urednički zahvat pridodavanja dvaju Ivankovićevih proznih zapisa zbirci.

Riječ je o putopisnom fragmentu iz romana ”Rat i sjećanje”, ”Vareš – vježbanje nostalgije”, proznom tekstu iznimno raskošne poetičnosti, usudio bih se čak reći, vjerojatno najljepšim poetsko proznim portretom, akvarelom Vareša, i fragmentima iz razgovora Miroslava Mićanovića s Ivankovićem, ”Otkrivati se kao nepregledni arhipelag tajni”, u kojima sâm Ivanković progovara o svojoj poetici.

Na koncu preostaje reći samo još jedno.

Koliko god je urednički mišljena prije svega kao svojevrstan prozor u Ivankovićeve poetske svjetove, zbirka izabranih pjesama ”Orfej iz doline željeza” može ujedno funkcionirati i kao svojevrstan prozor u njegove druge, dominantno prozne stvaralačke svjetove. Više je razloga za to, ali ponajprije u činjenici da su u ovoj zbirci poglavljima istaknuti poetski svjetovi Željka Ivankovića u izravnom dosluhu s njegovim najistaknutijim stvaralačkim svjetovima proznog karaktera, bilo da je riječ o pričama, legendama, romanima, esejima, putopisima, dnevničkim zapisima…

Tako su, primjerice, pjesme iz poglavlja ”Umiru tetovaže” u dosluhu ne samo, ali prije svega s Ivankovićevim zbirkama priča ”Zvjezdangrad”, ”Vareške priče”, ”Odrastanja”, ”Na svoji baštini”…, ali i jedinstvenom monografijom ”Vareš i vareški kraj kroz stoljeća”…

Pjesme iz poglavlja ”Plava metafora” u dosluhu su ne samo, ali prije svega s Ivankovićevim esejima, u kojima kritički propituje kršćansku i općenitu religijsku praksu u suvremenom svijetu, uključujući i naše podneblje, esejima, u kojima propituje odnos kršćanstva i književnosti, naročito kroz lik samog Isusa, brojnim kolumnama, ali i esejima, koji su posvećeni bosanskom franjevaštvu…

Pjesme iz poglavlja ”Molitva ratu” u dosluhu su ne samo, ali prije svega s Ivankovićevim romanima ”Rat i sjećanje” i ”In illo tempore”, ali i dnevničkim zapisima ”700 dana opsade”, nerazdvojivim od knjige ”Tko je upalio mrak?”…

Pjesme iz poglavlja ”Ime za strast” u dosluhu su ne samo, ali prije svega s Ivankovićevim romanima ”Dodirom i svijet poče” i ”Ljubav u Berlinu”, potom zbirkama priča ”Priče o ljubavi i smrti” i ”Nove priče o ljubavi i smrti”, ali i mnogim stranicama romana ”Rat i sjećanje”…

Premda su najizravnije u dosluhu s Ivankovićevim pjesničkim zbirkama i esejima, koji propituju tajnu, pa i samu sablazan jezika, pjesme iz poglavlja ”Ispiranje riječi” kao svod natkriljuju njegovo cjelokupno stvaralaštvo i raskrivaju odakle ono izvire, što ga motivira, čime se napaja, od čega je štit…

Dakako, to se sve opet prije svega i na izrazit način tiče njegove poezije, čiji je fragmentaran, ali nadam se i veoma ilustrativan ulomak i sama ova zbirka.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
• Desmond Tutu, Evanđelje u obrani crnačke ljudskosti
• Ekologija kao put svetosti
• Kur’ansko izvješće o Isusovom rođenju
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (3)
• Ponovno otkrivanje ekološkog poslanja kršćana
• Ekološka nastojanja i borba za socijalnu pravdu idu zajedno
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (2)
• Važnost religija u globalnom ekološkom obraćenju
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (1)

» Svi tekstovi ovog autora