Prošlog tjedna u nedjeljnom književnom prilogu The New York Timesa objavljen je temat o jednom od klasičnih problema svake škole kreativnog pisanja: naime, kako pisati o seksu, a da to ne bude vulgarno, dosadno i otrcano, te kako su se autori (poznati suvremeni romanopisci, pjesnici i esejisti) koji su odgovarali na to pitanje u vlastitom opusu nosili s tim problemom i koje su ih starije generacije pisaca u tome nadahnjivale.
Što se odgovora na posljednje pitanje tiče, tu nije bilo previše iznenađenja: većina ih se pozvala na poznato, mahom francusko “društvo” pisaca poput Colette, Henryja Millera, Anais Nin, markiza de Sadea, Pierrea Louisa, Marguerite Duras, Georgesa Bataillea, Ericu Jong, te Vladimira Nabokova (čija je zabranjena Lolita prvi put objavljena kod pariškog nakladnika). Erotizam se nije osporio ni Tolstojevoj Ani Karenjinoj, kao ni Baudelaireu, a bilo je i pozivanja na trubadure i na samoga Petrarcu. No, zanimljivije je bilo čitati što suvremeni autori, od Edmunda Whitea do Jiun Li, pa čak i Jackie Collins, misle o prizorima tjelesnosti u vlastitoj prozi i poeziji, kako se s njima nose, je li pisati o seksu teško, srednje teško ili lako.
Tu se odgovori prilično razlikuju, od onih koji su ustvrdili kako je taj opis piscu možda najteži od svih, do onih za koje je pisanje o seksu jednostavno koliko i sam čin. Uostalom, Marguerite Duras, muza svih opisa strasti, svojedobno je napisala kako je govoriti o seksu praktički isto što i činiti ga.
Možda je najšarmantniji odgovor Edmunda Whitea, plodnog i poznatog pisca homoseksualne orijentacije, koji je u duhu Freuda (poznatog po izjavi da je svaki seksualni čin promašen čin par excellence) napisao da seksualni opis mora biti pomalo smiješan i nespretan koliko je i sam snošaj, jer dobro znamo da savršenost postoji samo na filmu, i to samo u onom u kojem se svjetla pristojno ugase kada partneri odu u krevet.
Međutim Edmund White pritom dodaje kako ne smijemo zaboraviti da je “seks naš najintenzivniji način izražavanja na jeziku koji nitko ne može odgonetnuti’’.
Što to sve skupa znači? Je li malo grublje vođenje ljubavi skriva u sebi neko nasilje ili samo veliku strast? I gdje su granice? Mislim da svaki pisac treba znati kako je seks prije svega nešto staromodno, te da ne postoji “moderan seksualni odnos”, kao što ne postoji “moderna maternica” ili “suvremeni jajnik” ili “moderni spermij”. Seks, kao i sfera ljudske osjećajnosti, ne podliježe nekim osobitim promjenama, vjerujem, od najdavnijih dana, te sumnjam da je snošaj u dolini Inda ili u drevnoj Mezopotamiji bio mnogo drukčiji nego što je danas.
Moglo bi se reći da je između muškaraca i žena oduvijek sve bilo isto što se želje i manifestiranja seksualnosti tiče. U ovome trenutku moramo u velike zagrade staviti zajednice u kojima je ženama zabranjeno iskazivati svoju seksualnost, krajeve u kojima se i danas izvode stravične operacije nad ženskim spolovilom, te misliti samo na ona mjesta na kojima su žene otprilike isto ili slično slobodne kao muškarci.
Od kamenog doba do danas sve što se u seksu dogodilo jest otkriće još nekog položaja, te poneka finesa čiji je vjetrić u ranom srednjem vijeku zapuhao s Dalekog istoka. Kad čitamo ljubavnu pjesmu nekog mistika iz 14. stoljeća, osim činjenice da nije napisana na iPadu, ništa je neće razlikovati od neke ljubavne pjesme napisane danas.
Čežnja je čežnja, žudnja je žudnja, smiješno je misliti da su te stvari prije toliko drukčije izgledale. Moguće je da su želje i žudnje bile nešto dublje jer se željenog objekta bilo teže dokopati (pa bi transcendirale u puko obožavanje, kao što nas uči trubadurska lirika), ali i dan-danas, pripadate li nekom od njujorških kulturnih krugova, neće vam biti jednostavno, kao što vidimo u američkom romanu, zadržati vezu s nekom ljepoticom iz bogate obitelji. Nego će vas takva veza s vremenom učiniti frustriranim, jer ćete loš brak održavati zbog toga što vas ljudi zahvaljujući njemu percipiraju kao uspješnu osobu, a ne zato što ste eventualno sretni.
Koliko god možemo biti moderni u tome kako govorimo, koliko smo se puta razveli, koliko psujemo, koliko se slobodoumno svlačimo pred kamerama, koliko smo vremena izgubili na gluposti i pomodarije, ono što je zanimljivo jest da su naši osjećaji i dalje staromodni i rado se manifestiraju suzom koju pustimo kad smo potreseni, užurbanim lupanjem srca kad vidimo nekoga tko nam se sviđa, oznojenim dlanovima dok čekamo nekoga za kime smo izgubili glavu, nenadanom seksualnom nemoći kad napokon osvojimo nekoga koga smo dugo osvajali, i suzama kad nam to uspije (kao što je Mehmed Osvajač zaplakao kad je napokon ušao u Konstatinopol), sve je uvijek isto i nije se ni milimetra izmijenilo, zaljubili se vi u doba Tutankamonovo ili danas, između jedne i druge emotivne zgode razlike će biti minimalne.
Seks, kao tjelesno iskazivanje osjećaja, jer o takvom seksu ovdje pišem, a ne o nekom modernom, prokleto je isti od početka svijeta, pa opet, vječni izvor znatiželje i prepričavanja. Lijepe žene i moćni muškarci koji danas pune rubrike skandala i trača, sličan su tretman imali i u vrijeme procvata Jerihona. Stoga se ne moramo hvatati za glavu nad time kakav je svijet danas: u principu, isti kao uvijek. Baš kao i mi.
Još tekstova ovog autora:
- U ime oca i sina i Brechta
- Problem dobrih očeva
- I Krist bi bio ”protiv” – zajedno s Marijom Magdalenom
- Intimni život Slavka Linića
- Kad mu ne perem gaće, barem ću mu prati novac…
- O ženama ribama i muškarcima ribarima
- Da nam živi, živi brak!
- Ljubav kao talionica ega
- Erotika u svjetskim muzejima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.