Damir Grubiša
U srijedu je, nakon Zagreba, i u Opatiji predstavljena knjiga bivšeg ministra vanjskih poslova Makedonije i predsjednika 62. zasjedanja Glavne skupštine Ujedinjenih nacija, Srđana Kerima, pod naslovom ”Svijet bez granica” (u gotovo sokratovskom dijalogu s Dankom Plevnikom), u izdanju zagrebačke Frakture.
Kerim, bivši pomoćnik saveznog sekretara za vanjske poslove bivše Jugoslavije, bio je glavni arhitekt Sporazuma o pridruživanju Jugoslavije Europskoj zajednici. Pregovori su se vodili od 1988. do samog raspada bivše države, a prema tom nacrtu sporazuma Jugoslavija je trebala biti prva zemlja izvan kruga zapadnoeuropskih zemalja koja će se pridružiti Europskoj zajednici.
Bilo je to moguće u prvom redu na temelju reformi koje je provela savezna vlada premijera Ante Markovića, i to ekonomske reforme koja je podrazumijevala privatizaciju društvenih poduzeća i raspisivanje višestranačkih izbora, što je značilo uvođenje pluralističke demokracije u Jugoslaviju.
Kako je, međutim, unutarnja kriza eskalirala, Europska zajednica je u posljednjem krugu pregovora ponudila Jugoslaviji da se odmah pridruži Europskoj zajednici, želeći time izbjeći izbijanje ratova u Jugoslaviji.
Srđan Kerim, makedonski i svjetski diplomat, čiju je knjigu ”Svijet bez granica” nedavno objavila zagrebačka Fraktura, uspio je sačuvati osnovni pristup diplomatske profesije, po kojemu je diplomacija primjena takta, inteligencije, znanja i strpljivosti na vođenje svjetskih poslova
Od toga nažalost nije bilo ništa jer su tadašnji nacionalni lideri odbili tu formulu i krenuli svaki svojim putem: Milošević u stvaranje velike Srbije, a Kučan i Tuđman u samostalnost, računajući da će im deklarirana prozapadna orijentacija jamčiti trenutni ulaz u Europsku zajednicu.
U tome su se svi prevarili: Srbija je izgubila ratove koje je vodio Milošević, Slovenija je ušla u Europsku uniju u skupini ostalih istočnoeuropskih zemalja 2004., Hrvatska tek 2013., a ostale bivše jugoslavenske republike još pregovaraju i čekaju.
Makedonija je bila prva zemlja s kojom je Europska unija sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, 2000. godine.
I da nije bilo opstrukcije Grčke zbog imena, a sada i Bugarske zbog makedonskog jezika i kulture koje neopravdano prisvaja, Makedonija bi vjerojatno bila prva od bivših jugoslavenskih republika koja bi dostigla europski cilj.
Naravno, stvar se komplicirala i zbog nacionalnih sukoba između makedonske većine i albanske nacionalne manjine, a osim toga i u Makedoniji je nacionalizam odigrao svoju razornu ulogu, u nakaradnom izmišljanju makedonske tradicije i povijesti sa isfabriciranom poveznicom s Aleksandrom Makedonskim.
Borci za izlazak Makedonije iz svih tih stisaka i pritisaka bili su dvojica političara-diplomata, svjetski priznati i poštovani. Jedan od njih je Kiro Gligorov, nedvojbeno čovjek koji je svojim diplomatskim umijećem i državničkim instinktom izvukao Makedoniju iz mnogih Scili i Haribdi koje su se ispriječile na makedonskom putu u svijet.
Zato je skoro i stradao u besmislenom atentatu nacionalističkih fanatika. Drugi čovjek zaslužan za visoki međunarodni standing Makedonije u svijetu je Srđan Kerim, koji je 2007. postao predsjednik Glavne skupštine UN-a, a nedavno je bio i jedan od glavnih kandidata za glavnog tajnika UN-a.
Kerim je izašao iz ”ergele Budimira Lončara”, kako su posprdno protivnici nazivali tim vještih i iskusnih diplomata koje je Lončar okupio oko sebe.
Kerim je pregovarao o prekidu vatre u bivšoj Jugoslaviji, o upućivanju promatračke misije EU-a i da je Makedonija ušla u EU, kako su to Gligorov i Kerim zamišljali i radili na tome, on bi vjerojatno i u EU-u igrao jednu od glavnih uloga.
No nije mi svrha hvaliti Kerima, već želim samo istaknuti njegov kreativni doprinos diplomaciji, njegov proaktivni stav u svim diplomatskim poslovima kojih se latio i u svim situacijama koje su bile nepovoljne za njega: osporavali su ga i u bivšoj državi, u njegovoj vlastitoj zemlji podmetali mu klipove pod noge, ali je on svojim diplomatskim taktom i umijećem uspio sve to prevaliti preko glave.
U tome mu je, osim diplomatske ”vrline”, kako bi rekao Machiavelli, puno pomogla i fortuna, splet okolnosti, povoljna koincidencija događaja i susreta što mu je omogućilo da se iz diplomacije prebaci u svijet biznisa i u akademske vode, iz kojih je još davno i krenuo u svijet.
Ali i u drugim sferama sačuvao je osnovni pristup diplomatske profesije, po kojemu je diplomacija primjena takta, inteligencije, znanja i strpljivosti na vođenje svjetskih poslova.
To je, nešto dopunjenija, osnovna definicija diplomacije koju je dao Harold Nicholson, jedan od klasika ove profesije.
Samo što je on sveo diplomaciju isključivo na primjenu takta i inteligencije, a ja sam dodao još i znanja i – strpljivosti.
A to je baš ono što nedostaje našoj dvojici diplomata koji su na čelu države – predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.
Na osnovu njihovih prepucavanja, rustikalno i folklorno rečeno ”nadgornjavanja”, teško bi bilo zaključiti da su oni ikad radili, i čak odrasli, u diplomatskoj profesiji.
Njihove polemike oko kandidature za predsjednika Vrhovnog suda udžbenički su primjer diletantizma, primitivizma, nasilništva i izdaje profesije iz koje su stasali.
Ono što obojica pokazuju javnosti su najgori aspekti njihove ličnosti, zbog kojih se svi građani moraju sramotiti što imaju ovakve lidere.
A to je baš ono što nedostaje našoj dvojici diplomata koji su na čelu države – predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću. Na osnovu njihovih prepucavanja, rustikalno i folklorno rečeno ”nadgornjavanja”, teško bi bilo zaključiti da su oni ikad radili, i čak odrasli, u diplomatskoj profesiji
U svemu tome strada ono što je meritum stvari – hrvatsko pravosuđe i kandidati koji su se javili, javljaju, i koji će se eventualno i javiti u ovom smiješnom igrokazu. Kao, uostalom, i kadrovska politika u hrvatskoj diplomaciji.
A hrvatsko pravosuđe je, kao što cijela hrvatska javnost zna, u očajnom stanju. Pokazatelji toga su nemoć u provođenju sudskih odluka, izvrdavanje sudskih odluka od strane moćnika iza kojih stoji, neformalno ili čak otvoreno, kasta na vlasti – kontroverznog poduzetnika Horvatinčića i braće Mamić, bjegunaca od ruke vlasti koja ih je tetošila i mazila kao ikone sporta uzdignute na rang najdomoljubnije aktivnosti u miru.
Pokazatelj toga je i trajanje sudskih postupaka – svi mi imamo i u vlastitom ili u obiteljskom iskustvu primjere sporosti i neučinkovitosti jednog pravosudnog sistema, koji je po broju sudaca i tužitelja jednak britanskom pravosuđu, zemlje koja je 15 puta brojnija od Hrvatske, ali je zato skoro isto toliko i učinkovitija u distribuciji pravde svojim građanima.
Umjesto što se međusobno, nedostojno i sramotno, pljuju, a i po kandidatima kako to čini Andrej Plenković koristeći plašt vlade da diskreditira profesoricu Zlatu Đurđević i njene sasvim legitimne stavove o potrebi promjene našeg pravosudnog sustava, morali bi se prisjetiti onoga što su trebali naučiti na početku svojih radnih karijera.
Ne moramo se složiti sa Zlatom Đurđević, ali ono što ona sada prolazi to je mobbing sa strane vlade, character assassination, kako se to, inače, naziva u katalogu zlouporaba vlasti prema onima koji misle drukčije od nje.
Baš ovaj slučaj nam pokazuje da je i u unutarnjim odnosima potrebna primjena ”takta, inteligencije, znanja, strpljenja” i – diskrecije, jer na ovakav način obojica naših antiheroja – i Plenković i Milanović – diskreditiraju institucije koje predstavljaju.
Zato im toplo preporučam da pročitaju knjigu Srđana Kerima, koji nas u razgovoru s Dankom Plevnikom u ediciji ”Svijet bez granica” podučava ne samo što je diplomatsko, već i državničko umijeće – čuvanje dostojanstva institucija čak i kad se te institucije okrenu protiv tebe.
Možda iz toga nešto i nauče i zastanu, na časak, u tim njihovim destruktivnim, a prvenstveno autodestruktivnim polemikama kojima sramote cijelu naciju i samo potiču podjele i suprotstavljanja, nanoseći štetu hrvatskom imidžu u svijetu i srozavanju njenih institucija u očima građana.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina, godinu dana kasnije
- Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
Da, poštovani gospodine Grubiša, ovoj dvojici ste uljudno i krajnje blagonaklono preporučili na čitanje knjigu o kojoj pišete. To bi im, kao moglo pomoći da neke stvari bolje shvate ili jednostavno postanu bolji diplomati, a valjda i – ljudi. Međutim, osobno mislim kako je Vaš savjet u ovom slučaju ostvariv jednako kao, recimo, nastojanje da se nekom običnom magarcu da violina i preporuči da vježba i vježba pa će biti novi Paganini.