Kako smo mi iz Imotskog duševan i drag narod, kako volimo pomoći bližnjemu, kako ćemo, da je potreba, čitav svijet okrenuti ne bi li učinili nešto dobro. I to sve besplatno, uopće ne pitajući za pare.
Ponavljam ovo posljednjih dana nasmijano, sve otkako se pojavila ona snimka s konca prošlog stoljeća na kojemu Ivica Puljak pjeva ustaške pjesme na vjenčanju svoga kuma Ante Tonkovića iz Zmijavaca.
Razumno je pretpostaviti da je snimku Ante Tonković sam dao u javnost jer je teško zamisliti da bi netko trideset godina čuvao VHS kasetu s tuđeg vjenčanja. To je vjerojatno bilo negdje na šufitu, valjalo je prvo iskopati među gomilom kutija razbijenih igračaka, pljesnive posteljine, crvotočnih stolica i prašnjavih božićnih ukrasa. Zatim je valjalo naći ispravan VHS uređaj i spojiti na ga na odgovarajući televizor da bi se to pregledalo.
Svijet je, ne zaboravimo, devedesetih bio sasvim drukčije mjesto od ovoga danas. Da vi sad hoćete pogledati VHS kasetu, kako biste je stavili u kompjuter? Ajde, da vas vidim, gdje je na kompjuteru otvor za VHS kasete? Nema ga, naravno.
Postoji li pakao, u njemu ima jedna posebna, malo veća soba, đavlu neobično draga, jedna soba gdje se đavo osjeća domaće, među svojima, gdje se ne mora ništa pretvarati da je finiji nego što jest. Na vratima sobe piše: “Imoćani”
Da bi premostili sve ono pusto vrijeme što je prošlo od dana kad su Ante Tonković i izabranica njegova srca u mjesnoj crkvi izgovorili sudbonosno da, valjalo je u specijaliziranom servisu analognu vrpcu prebaciti u digitalni videoformat, konvertirati snimku u nepregledni niz nula i jedinica da bi ga s anonimne e-mail adrese na kraju poslali u novinsku redakciju.
Proces, vidite, nije bio ni brz, ni jednostavan ni jeftin, ali naš Zmijavčanin ništa nije žalio. Dao se svim srcem i dušom, plemenito, požrtvovno i nesebično da totalno zajebe svoga kuma koji se natječe za splitskog gradonačelnika.
Postoji li pakao, u njemu ima jedna posebna, malo veća soba, đavlu neobično draga, jedna soba gdje se đavo osjeća domaće, među svojima, gdje se ne mora ništa pretvarati da je finiji nego što jest. Na vratima sobe piše: “Imoćani”.
I to je po prilici sve što se može reći o ovome žaljenja vrijednom slučaju jer se Ivica Puljak ispričao zbog svoga tragičnog glazbenog ukusa i idiotskih političkih uvjerenja u mlađim danima.
Od trenutka kad je on rekao, ljudi, žao mi je, ja odavno nisam onaj koji na snimci pjeva pizdarije o hrabrim ustašama, danas sam sasvim druga, mudrija, obzirnija, tolerantnija osoba, trebalo je gradonačelničkog kandidata prestati mrcvariti.
Nezgodno je da naši ljudi ne znaju što bi s isprikom. Ne cijene moralnu vrijednost i ljepotu isprike, nadu koju taj čin krije u sebi, obećanje da će stvari postati bolje. Kad se tkogod ispriča, mi se namrštimo i odmahnemo rukom. Isprika nas naljuti gotovo kao i uvreda koju je isprika potaknula.
Pusti ti to, dobacili bi mnogi među nama zlovoljno i da Willy Brandt padne na koljena pred njima. I to je tako glupo, tako oholo i kratkovidno.
Zar ne vidite kako je mračno i studeno tamo gdje isprika ne vrijedi, kako je očajno misliti da se nitko ne može promijeniti, opametiti, postati bolji nego što je bio, kako je užasan svijet u kojemu je zlo besmrtno, ništa ga ne može ubiti?
Osim toga, jednako kao što nevoljko primaju ispriku, Hrvati je ne vole ni davati. Generalno gledajući, mi smo jedan rijetko bezgrešan narod, sve same poštenjačine i pravednici. Nitko ništa sramotno nije učinio, a ako jest, to se moralo učiniti, bilo je za nekakvo više dobro, za sretnije sutra naše djece.
Kako smo mi iz Imotskog duševan i drag narod, kako volimo pomoći bližnjemu, kako ćemo, da je potreba, čitav svijet okrenuti ne bi li učinili nešto dobro. I to sve besplatno, uopće ne pitajući za pare
Pravomoćno osuđeni ratni zločinac Mirko Norac tako se nije pokajao da je onoj ličkoj babi pucao u glavu, baš kao što ni osuđeni ratni zločinac Dario Kordić nikad nije dao ni naslutiti da mu je krivo čak ni zbog one bebe ubijene u Ahmićima.
Miroslav Kutle nije izgubio san i apetit zbog tisuća koji su zbog njega ostali bez primanja.
Vili Beroš ne shvaća što je pogrešno napravio kad je dao svome pajdi da za grdne pare napravi jednu usranu aplikaciju za cijepljenje, zbog koje će na kraju od korone umrijeti mnogo više ljudi nego što bi ih umrlo da je aplikaciju napravio netko stručan…
Mogli bismo ovako do nedjelje nabrajati samouvjerene budale koji su čitav svoj život bili besprijekorni, sušta čestitost i vrlina.
Kad se na kraju toga dugačkog niza pojavi jedan jedini Ivica Puljak i kaže, ljudi, žao mi je, pogriješio sam, čisto vas zatekne. Njegova je isprika tako osvježavajuća, zdrava i čista da vas ispuni olakšanje.
Oh, dobro, kažete u sebi. Sve je u redu. Pa i ako nećete glasati za Ivicu Puljka, ne možete ništa zamjeriti onome tko hoće.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Hrvati se ne vole ispričavati. Jer mi smo rijetko bezgrešan narod, sve same poštenjačine. I zato je Puljkova isprika osvježavajuća).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Župan Boban, seljak iz vukojebine s kravatom i šoferom
- Zbilja je urnebesno da Miljenka Smoju optuže za izdaju
- Imali smo sreće, Kujundžić nije dočekao koronu kao ministar
- Stranačke su kolege važnije od tamo neke djevojčice
- Nema ničega tako čistog, a da naši ljudi neće zakenjati
- Zašto Zdravko Mamić ne prebaci majku iz Sesveta u Međugorje?
- Nada Pinter bila je osoba kakvu umjetnik mora imati uza se
- Bandić je iza sebe ostavio nerazrješivu zagonetku
- Đole je bez greške vladare opisivao u samo nekoliko stihova
- Cijepili su se kao kriminalci, pod okriljem noći
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.