Pun (po)nos svastike

“Priveden izgrednik”, “Ostojićev policajac”, “tri mlađahna i revoltirana pripadnika jednog krila Torcide”, “rukopis UDBA-e”, “Labrador 2.0”, “beogradska mafija”, ekskluzivne dojave iz nepotvrđenih izvora i tako dalje i tako bliže u posttraumatskoj igri “predložite počinitelja pa ću vam reći tko ste”. Paralelno pak teku nagađanja o ishodu: je li reprezentacija u predsoblju izbacivanja iz kvalifikacija, hoće li joj oduzeti neki bod, prijeti li Splitu gubitak domaćinstva utakmice s Bugarskom, kolika bi mogla biti novčana kazna.

Sve je još u igri samo je igrokaz nepotpun. Naime, bolno nedostaje jedan kolektivni akter, onaj glasni nacionalno-hermeneutički sloj koji je u slučaju Šimunićeva stadionskog performansa zborski upotpunio predstavu visokim stupnjem razumijevanja za glavnog glumca i njegovu stadionsku jeku pa je u raspravu uključio rijetko primjerene argumente tipa australsko djetinjstvo i tamošnji formativni proces, sklonost operi, naše stare navade i pravice, kao i historijat pozdravljanja.

Sve vam je to sada pljusnulo u lice pa makar povod bilo HNS-ovo puritanstvo, poltronaško izrugivanje demokraciji i Mamićeva filozofija nogometa. Dobili ste vlastiti lik u zrcalu i ostali blokirani, zgrčeni i prestrašeni jer je kapitalna investicija zvana repka pred zidom koji može onemogućiti lukrativne poslove i oplodnju brenda

I zbilja je na djelu ozbiljan prekid tradicije tumačenja kad se nitko već danima ne usuđuje izreći koju svastici u prilog. Ono bar uputiti na pet tisuća godina prisutnosti, hinduizam, zastupljenost u japanskoj i kineskoj tradiciji, pa malo Tibeta, vinčanske kulture, Rima, kršćanstva, srednjovjekovlja, risanja, boja i kukastog u smjeru kazaljke na satu ili obratno od nje.

Ništa.

Nitko da prozbori i pojasni višeslojnost nagomilanih značenja, porijeklo i upotrebu, kao što su hrpimice upirali nakon što je performer Joe poveo urlikanje, a masa mu se zdušno odazvala.

Ovaj put izostale su kulturno-slobodarske referencije staroga hrvatskog pozdrava, njegova uposlenost u nacionalnoj operi, distinktivni okus ustaškog prisvajanja i argumenti tipa što je tako zazorno da su odrasli ljudi u stadionskoj ekstazi i njihova mladunčad za dom spremni.

Da svastika ili hrvatski: Hakenkreuz zapravo znači sreću i zdravlje, da sreću donosi i da zdravlje čuva – ni riječi. Ništa o land i grass artizmu (ipak je opera najkompliciraniji glazbeno-scenski žanr), nula od medijskih filoloških, semantičkih i kulturnih analiza usporedivih s Malom Floramye u Jasenovcu, konačnim autoriziranim sestrinskim tumačenjem Nazorova odlaska u partizane ili nekom sličnom podesnjelom kerefekom.

Nego masovna šutnja.

Nitko da dometne koju u prilog simbolu života, sreće i zdravlja koji se masovnije ukazao uz kapetanski koridor Darija Srne.

Kako to da jedan prastari simbol ne nalazi svoje tumače, a jedan stari pozdrav u sličnim okolnostima jest?

I to čitavu legiju.

Nije vrag da smo napokon ujedinjeni u značenju, da je, eto, svima jasno što znači kukasti križ, iako nije u bijelom krugu na crvenoj podlozi kao u njegovoj najpoznatijoj izvedbi, nego je rukopis nešto primitivniji poput kemikalije ili čega već na zelenoj travi?

Nitko da prozbori i pojasni višeslojnost nagomilanih značenja, porijeklo i upotrebu, kao što su hrpimice upirali nakon što je performer Joe poveo urlikanje, a masa mu se zdušno odazvala

Iz smjera Zagreba čuju se ozbiljni građanski prijekori tipa “nikad više reprezentaciju na Poljud” kao da se na Šimunićevo odgovaralo sa “spremni” u dislociranom virtualnom pitajbogagdje gradu i kao da su jednodnevni došljaci primitivni navijači fascinirani metropolom vazda zdušno “spremni” dok pristojni građani u skladu s višestoljetnim uljudbenim navadama šute baš onako kako kinderštube veli da u takvim prilikama treba šutjeti.

Došlo se do točke prijeloma, nazad nema, nikakvi dublji razlozi ne pomažu. Rub ponora, zid, strah od reflektora nešto jače snage i šutnja. Svastika vam je bačena u lice, ali ste zakazali jer se više ne pravite da je niste primijetili.

Eno vam je poveće, tamo gdje je Ante Rebić izgubio svaki duel, pa poduzimajte akcije i zgražajte se. Eno vam je pa je prevodite u višestoljetnu simboliku i njezinu uposlenost u različitim kulturama. Eto vam i “rukopis UDBA-e” pa lustrirajte po kućama, relativizirajte još intenzivnije i zdvajajte je li u svibnju 1945. po UEFA-inim kriterijima došlo oslobođenje ili započela okupacija.

I da, nismo svi krivi.

Uzalud lupetanja tipa “što smo kao društvo učinili…” jer teško da smo uopće društvo.

Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla.

Nije vrag da smo napokon ujedinjeni u značenju, da je, eto, svima jasno što znači kukasti križ, iako nije u bijelom krugu na crvenoj podlozi kao u njegovoj najpoznatijoj izvedbi, nego je rukopis nešto primitivniji poput kemikalije ili čega već na zelenoj travi?

Znali bismo gdje spadaju povjesničari zaposleni u javnim institucijama i na provincijskim televizijama koji na kojekakvim huškačkim tribinama na rubu transa tvrde da antifašizma nema u preambuli hrvatskog ustava, znali bismo gdje je mjesto legiji pizduna koja šera kojekakve pripovijesti o junačkoj borbi Hrvata protiv boljševizma, hrani internetske servise pjesmama hrvatskih legionara s obuke u Dollersheimu i Stockerau 1941. ili pak svršava nad zračnim podvizima naših mladića u bitci za Staljingrad.

Sve vam je to sada pljusnulo u lice pa makar povod bilo HNS-ovo puritanstvo, poltronaško izrugivanje demokraciji i Mamićeva filozofija nogometa. Dobili ste vlastiti lik u zrcalu i ostali blokirani, zgrčeni i prestrašeni jer je kapitalna investicija zvana repka pred zidom koji može onemogućiti lukrativne poslove i oplodnju brenda.

Eto vam,  sve je na stolu, pa sad razmišljajte koja je prava strana povijesti (uz napomenu: samo je jedan točan odgovor, nema “i-i” rješenja).

(Prenosimo s portala Forum.tm).