Put srca

U tiraniji misli, koje nam se neprestance vrzmaju po glavi, gubimo prirodnu nam mudrost življenja, našu otvorenost sebi, drugim bićima i kozmosu.

Naše misli bivaju bombardirane i instrumentalizirane različitim ideologijama medija i institucija te se u simulakrumu virtualnih svjetova otuđujemo ponajprije od sebe i od zbiljskih osobnih iskustava. Postajemo konzumentima umjesto proizvođačima i stvarateljima, a onda, poput svih ovisnika, i nesretnima ukoliko nam je priječen ili ograničen pristup konzumaciji roba, informacija, zabava, konzumaciji sveproždirućoj i poništavajućoj.

Put našemu srcu sve je zakrčeniji, a osjetila nam zatrpavana eda ne bismo čuli i vidjeli. Život sam. A onda mogli i preuzeti odgovornost za sebe te živjeti kao slobodni ljudi.

Put srca, premda skrovit i uzan, kraljevski je put kojim se kroči intuicijom, tim zaboravljenim i zanemarivanim umijećem koje, pročišćeno kontemplacijom, vodi u ”čisto gledanje“. To ”čisto gledanje“, ili ”spasenje“, ”prosvjetljenje“, ”sjedinjenje s božanskim“, nadilaženje je vlastita egoizma, nadilaženje u kojem se susreću naša otvorenost i milost (kako se najčešće religijskim rječnikom izražava činjenica da takozvana duhovna postignuća nisu plod naših napora, nego su nam darovana).

Bez obzira kakvoj razini duhovnog postignuća prežemo, srce je jedina konfiguracija u kojoj se može uspostaviti ma kakva zbiljska povezanost sa sobom, s drugim, sa Sasvim Drugim.

Bez obzira kakvoj razini duhovnog postignuća prežemo, srce je jedina konfiguracija u kojoj se može uspostaviti ma kakva zbiljska povezanost sa sobom, s drugim, sa Sasvim Drugim. Znali su to stari duhovni učitelji, sveti oci i mistici kršćanstva, kao i brojni kontemplativci različitih duhovnih tradicija sve do u naše dane. Tim čudnije što je njihova mudrost nerijetko zanemarivana u krilu kršćanstva, posebice tzv. zapadnog, te što njihovo znanje uglavnom izostaje iz suvremenih tipologija svijesti

Znali su to stari duhovni učitelji, sveti oci i mistici kršćanstva, kao i brojni kontemplativci različitih duhovnih tradicija sve do u naše dane.

Tim čudnije što je njihova mudrost nerijetko zanemarivana u krilu kršćanstva, posebice tzv. zapadnog, te što njihovo znanje uglavnom izostaje iz suvremenih tipologija svijesti.

U našoj kulturi riječ ”srce“ ponajprije vežemo uz emocije (za razliku od mentalnih operacija uma) te bi većina ljudi vjerojatno savjet: ”Stavi um svoj u svoje srce“ razumjeli kao da je riječi o tomu da izađemo iz našega uma prema našim emocijama, što posve promašuje savjet.

Ono što u naše dane poistovjećujemo s osjećajima životne i ljubavne strasti, drame srdžbe i straha, intenziteta emocija uopće, u drevnim vremenima, biblijskim i starovjekovnim, nije bilo povezano sa srcem, nego – s jetrom i žući. I nije, dakako, riječi o autentičnim osjećajima.

Štoviše jetrene emocije zapreke su za život autentičnih osjećaja. One crpe našu energiju i iskrivljuju nam put do prave naše ljudske naravi kakva se razvija u prostranijem i svjetlijem prostoru srca.

U naše srcu trajno prebivaju, premda zastrti strahovima, osjećaji radosti, mira i ljubavi, osjećaji kakvi ne ovise o izvanjskim događajima koji utječu na nas, nego o stanju i čistoti našega srca.

Prema golemoj, zanemarivanoj i uglavnom zaboravljenoj mudrosnoj tradiciji, kako kršćanskoj, tako i židovskoj i islamskoj, srce je prije svega organ duhovne percepcije.

Njegova je prvotna funkcija gledati ponad očite, ograničene površine stvari i vidjeti u dublju zbiljnost koja izlazi iz nepoznate nam dubine, iz svijeta u kojem smisao, uvid i jasnoća imaju novo značenje.

Sveti Pavao govorio je o ovakvoj vrsti opažanja kao o ”vjeri“, vjeri koju je zacijelo razumijevao drukčije nego što mi to činimo. Za njega vjera, dakako, nije uvjerenje, nego povjerenje: ”Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (tako Zagrebačka Biblija prevodi Heb 11,1, dok bi možda, s obzirom na grčki, bolje bilo: ”Vjera je supstancija onoga što je nadano, dokaz onoga što je nevidljivo“).

Riječ je o suptilnomu gledanju u tami, nesvjesnoj sposobnosti onkraj ograničenoga analitičkog razuma, sposobnosti koja nas povezuje istodobno s najdubljim dubinama našega bića kao i s kozmosom, riječju – o sposobnostima srca u biblijskom smislu te riječi.

Srce je fizički, osjećajan i duhovan organ: fizički kao energetsko polje (a ne kao mehanička pumpa), osjećajan kao prostor stvaranja osjećaja (ne emocija samih) i duhovno kao sposobnost razabiranja među osjećajima onih najtanahnijih: osjećaj za sveto, za misterij koji nas uvodi dublje u nas same, ili prema većoj otvorenosti svemu

Srce je fizički, osjećajan i duhovan organ: fizički kao energetsko polje (a ne kao mehanička pumpa), osjećajan kao prostor stvaranja osjećaja (ne emocija samih) i duhovno kao sposobnost razabiranja među osjećajima onih najtanahnijih: osjećaj za sveto, za misterij koji nas uvodi dublje u nas same, ili prema većoj otvorenosti svemu.

Upravo o srcu ovisi naše ”spasenje“, što ne znači drugo do: punina zdravlja, naša cjelovitost koju, kao vjernici, pronalazimo u transcendentalnom, u Bogu.

Svakako ne u Bogu kakav bi nas tjerao da u ma što i koga vjerujemo ili koji bi od nas tražio ”ispravno moralno ponašanje“.

I povjerenje i ponašanje prirodno proizlaze iz našega srca kada je ono otvoreno te ga, ugađajući se s njegovom frekvencijom, možemo slušati i čuti. Zapravo, naše najdublje biće i jest naše srce. A ono je tamo, gdje je naše blago.

No, kako se ugađati i ugoditi s njim?

Niz je načina i pronaći nam je naš vlastiti: u rasponu od stavljanja otvorena dlana na područje srca kada o čemu trebamo odlučiti, od čega se smiriti, s kim povezati, sići dublje od naših strahova i osuđivanja, preko usmjeravanja naše pozornosti i osjeta na odaje našega srca gdje nam je Bog intimniji nego što smo sami sebi (”Interior intimo meo“ – kaže sveti Augustin), sve do ”molitve srca“ kakvu nam nudi duhovna mudrost istočnoga kršćanstva.

Ta molitva, koja se najčešće svodi na obrazac ”Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“, srž je pokajanja kakvo nije usmjereno na naše promašaje, nego na njihov uzrok, pa samim time i na naše ponovno nalaženje.

Philokalia, zbirka duhovnih spisa kršćanskog Istoka, iz stranice u stranicu ponavlja isto: ”Um svoj stavite u srce“ ili ”Neka vam misli budu u srcu“.

Da osjetimo plodove te pozornosti dane srcu, potrebno je iskustvo. Ništa drugo do samo iskustvo ne može dotaći ono što će nam se dogodit kada svoj razum i cijelo svoje biće stavimo u svoje srce i to srce otvorimo Bogu, kozmičkoj utrobi i Ljubavi samoj.

Iskustvo je to, ni sa čime usporedivo, punine i pripadanja.

Ta nije li nam po proroku Ezekijelu obećano da će nam biti dano ”novo srce“, da će Bog iz našega tijela ”izvaditi naše srce kameno i dati nam srce od mesa“, dati nam ”duh [u našoj utrobi] da hodimo po njegovim zakonima“ (usp. Ez 36, 26-27)?

Na horizontu se pojavljuje nova interiornost, nova sposobnost čitanja obrazaca iznutra: živjeti savez bez potrebe za vanjskim oblicima i propisima, jednostavno iz nutarnjeg integriteta.

Upravo o srcu ovisi naše ”spasenje“, što ne znači drugo do: punina zdravlja, naša cjelovitost koju, kao vjernici, pronalazimo u transcendentalnom, u Bogu. Svakako ne u Bogu kakav bi nas tjerao da u ma što i koga vjerujemo ili koji bi od nas tražio ”ispravno moralno ponašanje“. I povjerenje i ponašanje prirodno proizlaze iz našega srca kada je ono otvoreno te ga, ugađajući se s njegovom frekvencijom, možemo slušati i čuti. Zapravo, naše najdublje biće i jest naše srce. A ono je tamo, gdje je naše blago

A za to je potrebna božanski kirurški zahvat svakome dostupan samo ako ga dopusti. Riječ je o našem preobražaju i našoj budnosti, o iskustvu novoga pogleda na vlastitu zbilju.

Srce svakog čovjeka već je, kako kaže suvremena kontemplativka Cynthia Bourgeault, ”savršen holograf božanskoga srca koji nos u sebi pun pristup informaciji cjeline“.

Ali mora biti ”pročišćeno“, kaže Isus. Premda je naše srce kadro biti ugođeno sa ”zračenjima i suptilnijim razinama bivanja“, ugađanje s tim razinama ometano je površinskim vibracijama. Istočno kršćanstvo izvore ove vibracije zove ”strastima“. Philokalia opetovano naglašava kako strasti bez obzira kako ih definiramo, dijele srce. A srce podijeljeno, rastrgano ne može više odražavati sliku cjeline.

Što su, zapravo, strasti? Zacijelo se ne misli na vitalnu energiju kakva nas pokreće na djelovanje ni na erotsku energiju ljubavi, nego je riječi o strastima u smislu patnje kakva prati neprocesuiranu bol (lat. patior, trpjeti), o djelovanju koje proizlazi iz takve patnje: o nevoljnom i mehaničkom reagiranju. Biti podložan strastima, dakle, znači biti zaglavljen, zgrabljen u slijepom reagiranju.

Otac Evagrius Ponticus, monah i duhovni učitelj iz četvrtog stoljeća, razvio je učenje o progresivnoj naravi emocionalnoga uplitanja, učenje koje je prethodilo artikulaciji nauka o sedam smrtnih grijeha.

Napravio je popis od osam ”strašnih iskušenja ljudske duše“ koji je kasnije, 590., papa Grigorije Veliki suzio na sedam i proglasio ih ”smrtnima“: razvrat, oholost, pohlepa, zavist, proždrljivost, gnjev i lijenost (smrtni su jer onemogućuju protok naše prirodne vitalnosti, dobrohotnosti i i mudrosti).

Na tragu Isusove besjede o ”novoj pravednosti“, Evagrius kaže da svaki od tih grijehova počinje mišlju, grč. logismoi: rijekom asocijativne logike kakva slijedi uvjetovane tragove.

U početku su to tek misli-petlje, krhotine na beskrajnoj traci misli, ali čim ih se s njima identificiramo, pridamo im emocionalnu vrijednost, uhvaćeni smo u njihovu zamku: strast je rođena i emocije izbijaju.

Otac Thomas Keating je govorio o dijagramu životnog ciklusa emocija te o šesnaest jezgrenih dijelova kontemplativne molitve, što je temelj njegova učenja o usredotočenoj molitvi (Centering Prayer).

Dijagram artikulira kako nas, jednom angažirane, emocije zatvaraju u naš ego te sve dublje guraju u naše nesvjesno, u tamu naše (jungovski rečeno) Sjene što svakom novom slijepom reakcijom postaje sve gušćom, neprozirnijom, ”nečišćom“.

Što razbija sindrom? Za Evagriusa, oslobođenje leži u sve razvijenijoj unutarnjoj sposobnosti prepoznavanja trenutka kada to misao počinje uzimati emocionalnu boju. Valja ju zaustaviti dok je još u pupoljku, prije nego što postane strast, ne identificirajući se s njom i od nje se odmaknuvši.

Naravno, postoje razni načini odmicanja od emocija i nije riječi o represiji. Prije o sposobnosti naprosto promatranja pred kojim će se misao sama s vremenom rastočiti te će energija reaktivnoga ja (ego) biti oslobođena za svoj kozmički okoliš, za ljubav ne kao emociju, nego kao blagotvornu otvorenost za osjećaje koji se stvaraju na pozadini potencijalnih emocija: osjećaj sreće na pozadini moguće tuge, bliskosti na usamljenosti, strpljivosti na ljutnji, prisutnosti na nezadovoljenoj čežnji…

Postoje razni načini odmicanja od emocija i nije riječi o represiji. Prije o sposobnosti naprosto promatranja pred kojim će se misao sama s vremenom rastočiti te će energija reaktivnoga ja (ego) biti oslobođena za svoj kozmički okoliš, za ljubav ne kao emociju, nego kao blagotvornu otvorenost za osjećaje koji se stvaraju na pozadini potencijalnih emocija: osjećaj sreće na pozadini moguće tuge, bliskosti na usamljenosti, strpljivosti na ljutnji, prisutnosti na nezadovoljenoj čežnji… Upravo je taj odmak već čin čišćenja, odnosno preobražaja iz starog Adama uvjetovanosti u novog Adama slobode

Upravo je taj odmak već čin čišćenja, odnosno preobražaja iz starog Adama uvjetovanosti u novog Adama slobode.

Isus u svojim Blaženstvima kaže: ”Blago onima čista srce jer oni će Boga vidjeti“ (Mt 5,8)? Ili drugim riječima: ”Blago onima čije je srce nepodijeljeno, cijelo jer oni će se prepoznati kao cjeloviti, biti cijeli, jedno s Bogom kojega prepoznaju u sebi. Tu mu se najprije predaju, a sve drugo dolazi potom.

Vidjeti Boga ni ne možemo izvan sebe jer on nije objekt nego subjekt. Zapravo viđenje samo.

Iskustvo toga preobražaja iskustvo je kojim se postiže osjećaj punine i cjelovitosti, što je modus operandi srca kadroga ući u suštinu stvari, u rezonanciju s njima. Osjećaj postaje oblikom znanja. Naše srce je kvintesencijalno ”blago zakopano u polju“.

Iskopamo li to blago, vratit ćemo se napoj prirodnoj mudrosti življenja, našoj otvorenost sebi, drugim bićima i kozmosu.

Naše misli neće više moći biti bombardirane i instrumentalizirane različitim ideologijama medija i institucija te se nećemo otuđivati ponajprije od sebe i od zbiljskih osobnih iskustava. Bit ćemo proizvođači i stvaratelji.

Put našemu srcu bit će sve slobodniji a osjetila nam otvoran da čujemo i vidimo život sam. A onda i preuzmemo odgovornost za sebe te živimo kao slobodni ljudi.

Još tekstova ovog autora:

• O čuvstvu za neizrecivo
• Simone Weil i njezina teologija nemoći
• Tomino evanđelje kao izazov za obnovljenu duhovnost
• Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
• Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
• Pravovjerje i kršćanski identitet
• Pravovjerje i kršćanski identitet
• Čemu služi teologija? Biskup Uzinić postaje eho pape Franje
• Pravovjerje i kršćanski identitet
• Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa

» Svi tekstovi ovog autora