Ante Žderić
Prvog svibnja 1886. policija je zapucala na prosvjednike u Chicagu, koji su tražili humanije uvjete rada, osmosatno radno vrijeme i zabranu rada za maloljetnike. Tom prilikom poginulo je šest prosvjednika, a još su trojica osuđena na smrt u sudskom postupku koji je uslijedio.
U radničkim nemirima nakon toga od eksplozije podmetnute bombe stradalo je još sedam policajaca i 38 civila. Poslije toga velike je američke gradove zapljusnuo prvi veliki val štrajkova.
U spomen na sve te, i tolike znane i neznane žrtve borbe za radnička prava, ustanovljen je Međunarodni praznik rada – Prvi maj. Crveni cvjetovi koji se tom prilikom daruju podsjećaju na radničku krv prolivenu u Chicagu i drugim mjestima.
Kasnije je Katolička Crkva na taj dan u liturgijski kalendar uvrstila spomen sv. Josipa Radnika.
Rad kao vrednota i radnička prava u našem su društvu u posljednjih stotinjak godina doživjeli duboke promjene.
Svidjelo se nekom ili ne, radništvo i radnička prava tek su pravu afirmaciju na našim prostorima ostvarili nakon Drugog svjetskog rata. Do tada je najveći dio domovine i bivše države bio polufeudalna, agrarna, ekonomski i na svaki drugi način zaostala zemlja.
Društvena klima ne pogoduje stjecanju radnih navika, osobito kod mladih. Zadovoljavanje minimalnih potreba koje omogućuju (ostarjeli) roditelji i svi ranije navedeni razlozi, postali su razlogom apatije i nevoljkosti tražiti posao, truditi se, usavršavati, prekvalificirati ili odvojiti se od sigurnog roditeljskog doma
Vrijednost rada nesumnjivo je vrednota koja je u hrvatskom posttranzicijskom društvu omalovažena, da ne kažemo pogažena. S njome je i spomenuti Praznik rada pao u drugi plan.
Istina, u kalendaru je ostao neradni dan, ali mu je društvena klima zadnjih desetljeća nezasluženo prilijepila etiketu koja ga u mislima neupućenih svrstava u neželjene tekovine komunističkog sustava. Malo tko se potrudio provjeriti pravo porijeklo Praznika rada.
Populizam i plitkoća promišljanja, politička demagogija i intelektualna lijenost nisu ga mimoišli. Prvi maj i danas kod mnogih ima prizvuk nesimpatične prošlosti, koju ovaj dan nikako ne zaslužuje.
Sustavno uništavanje radnih mjesta, divlji kapitalizam, rasprodaja društvenih dobara, nezaposlenost i nezapamćen egzodus mladih i njihovih obitelji u inozemstvo sumorna su slika hrvatske društvene svakodnevice. U tom kontekstu valja nam promatrati vrednotu rada i položaj radnika danas.
Rad se nekad smatrao kategorijom koja je pojedincu osiguravala priznato mjesto u društvu. Završiti školu i zaposliti se bila je općetražena i općeprihvaćena norma. Nakon toga je slijedilo zasnivanje obitelji. Za vojno sposobne muškarce vojni je rok u međuvremenu bio i oproštaj s mladenačkim vremenom.
Rad oplemenjuje i izgrađuje i pojedinca i društvo. Nisu radili oni koji za to iz zdravstvenih razloga nisu bili sposobni. Iako ni takav sustav nije bio idealan, on je koliko-toliko držao društvo na okupu i usmjeravao i njegov i život pojedinca.
Raditi je značilo – ostvariti (se). Oni koji nisu htjeli raditi iz subjektivnih razloga, prešutno su smatrani društvenim otpadnicima i tako su bili tretirani.
Društvene promjene i ratovi na području bivše Jugoslavije donijeli su duboke i sveobuhvatne promjene. One su se odrazile i na polju i poimanju rada. Gašenje proizvodnje i nestanak radnih mjesta, kao i sveobuhvatne promjene, stavili su pitanje rada u drugi plan.
Rad je nekad bio put osobne i društvene afirmacije. Raditi značilo je pripadati zajednici, biti zrela osoba kadra brinuti se za sebe i druge, preuzeti odgovornosti u društvu, od obitelji do šire zajednice.
Raditi je značilo biti produktivan, ozbiljan, netko na koga se može računati. To je bio put stjecanja dobara za život, bilo da je netko radio na obiteljskom imanju ili tvrtki. Tko nije radio teško je mogao preživjeti, a kamoli zasnovati obitelj.
Društvene promjene i spomenuti ratovi su donijeli druge kategorije. Sada se društvena afirmacija tražila u nacionalnoj, političkoj i vjerskoj usklađenosti pojedinca i obitelji s normama koje je nametnulo novo vrijeme.
Najednom je porijeklo (p)ostalo važno. Pripadnost prihvaćenoj i poželjnoj skupini postalo je jamstvo sigurnosti i put prema probitku. Obrazovanje, radni staž i radne navike (p)ostale su drugorazredni kriteriji.
Svjedoci smo da se i u političkom životu ”na vrijeme i uredno primljeni sakramenti” tretiraju kao važan dio identiteta i (ne)kompetentnosti, čak i za važne društvene položaje.
Za radno iskustvo i poslovne uspjehe malo tko pita. Sveučilišna diploma (p)ostala je pitanje snalaženja, a ne vrijednog studiranja tijekom kojeg se stječe znanje i vještine, bruse talenti i pokazuje vrijedan rad.
Političke i druge veze prilikom natječaja za radno mjesto nerijetko vrijede više nego obrazovanje i druge kompetencije. Rad se sve više shvaća kao popratna kategorija društvenog položaja, a sve manje kao nužna, ključna, koja tom položaju daje vjerodostojnost.
Rad sve više prestaje biti sredstvo čovjekovog samoostvarenja, a sve više postaje ukras društvenog položaja, jalovo opravdanje samog postojanja tog položaja ili nužno zlo bez kojega se ne može.
Druga krajnost rada je nezapamćena izloženost radnika volji poslodavca, sa ili bez najnužnijih radničkih prava. U nekim krajnjim slučajevima takav odnos pomalo nalikuje na robovlasnički.
To se na poseban način očituje prilikom zapošljavanja žena. Glasovi institucija u našem društvu, koji bi javno govorili o tome, jedva da se čuju. Ne sjećamo se da je bilo tko dignuo glas kad su na cestu izbačene radnice ”Kamenskog”, ”Cetinke” ili ”Dalme”. I tolikih drugih.
U našem se društvu izgubila svijest o potrebi rada kao aktivnosti za cijeli radni vijek. Događa se razor između pojma rada i pojma stjecanja. Norma postaje stjecanje dobara bez rada. Ili uz najmanji mogući rad.
Prvog svibnja 1886. policija je zapucala na prosvjednike u Chicagu, koji su tražili humanije uvjete rada, osmosatno radno vrijeme i zabranu rada za maloljetnike. Tom prilikom poginulo je šest prosvjednika, a još su trojica osuđena na smrt u sudskom postupku koji je uslijedio
Dok je nekad rad podrazumijevao gotovo čitav život, danas ga se izjednačava s vremenom koje je potrebno za akumulirati sredstva, kapital. Temeljni zahtjev više nije – raditi, nego – steći. Pod bilo koju cijenu.
Dok je nekad bilo nezamislivo da umirovljenik ima manje od šezdesetak godina, danas nije rijetkost naići na umirovljenika u radnim četrdesetima.
Društvena klima ne pogoduje stjecanju radnih navika, osobito kod mladih. Zadovoljavanje minimalnih potreba koje omogućuju (ostarjeli) roditelji i svi ranije navedeni razlozi, postali su razlogom apatije i nevoljkosti tražiti posao, truditi se, usavršavati, prekvalificirati ili odvojiti se od sigurnog roditeljskog doma.
To nas je dovelo do opće društvene letargije koja se nepovoljno odražava na društveni dohodak, potrebu uvoza radne snage i krajnje negativna demografska kretanja.
Takva situacija prijeti društvenim slomom koji će se teško moći izbjeći, ako se ne dogode ključne društvene promjene, koje bi zahvatile sve njegove slojeve.
Svima koji žive od svog rada i koji cijene rad i radnike, posebno ženama – radnicama, neka je blagoslovljen Prvi maj – sveti Josip Radnik!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Genocidne politike i naličja rata
- Srebrenica – gdje mrtvi dozivaju žive
- Boga nikada nema u prvim društvenim redovima
- Crkva budućnosti
- Nikada ne zazivajte, ne opravdavajte i ne hvalite rat
- Isus Krist, kao Židov, bio bi smaknut u Jasenovcu
- Hajka na Porfirija podsjeća na hajku na Jorgea Bergoglija
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.